Prešućena povijest žena otporašica

”Komunjare marširaju“, komentirao je stariji prolaznik skupinu žena različitih generacija, ali su neke nosile majice programskih natpisa: ”Feral“, ”antifašizam“…. Dana 8. svibnja, na Dan pobjede antifašističke koalicije nad zločinačkim nacionalsocijalističkim Njemačkim Reichom, odazvale su se pozivu Centra za ženske studije i Antifašističke lige Hrvatske na tematsku šetnju ”Ženski antifašistički Zagreb“.

Obilazeći ulice i zgrade, upoznale su 130 godina djelovanja žena i ženskih organizacija (od 1833. godine) u cilju promicanja socijalnih i političkih prava žene; same su osnivale ustanove ”uzajamne pomoći“ za radnike i radnice, žene i djecu iz siromašnih, radničkih i seoskih sredina prije, za vrijeme i poslije Prvoga svjetskog rata. Tad su posadile sjeme organiziranja i osvješćivanja žena te je sazrela svijest o potrebi uvođenja ženskog biračkog prava.

U međuratnoj Hrvatskoj oblikovala se ”feministička, sindikalna, omladinska i studentska scena, koja je postavila temelje za masovnije uključivanje žena u antifašistički otpor“.

Ostavljanje crvenih karanfila na pragovima zgrada u kojima su djelovale žene i ženske organizacije nije, naravno moglo proći bez podrugljivih primjedbi poput ”oživljavanja komunizma“.

O ponovnom oživljavanju ne može biti riječi, ali iskazati zahvalnost ženama koje su se – kao komunistkinje, liberalke, ljevičarke bez stranačke pripadnosti – žrtvovale za otpor protiv okupatora 1941.-1945. godine, koje su ponosne ili sa strahom, ali uspravne izdržavale mučenja, ima razloga. One su nas na to obvezale.

U međuratnoj Hrvatskoj oblikovala se ”feministička, sindikalna, omladinska i studentska scena, koja je postavila temelje za masovnije uključivanje žena u antifašistički otpor“

Pitanje otpora se nameće spontano. Možda zvuči naivno, no unatoč tomu što hagiografski usmjerena crkvena povijest u Hrvatskoj za vrijeme NDH nastoji ”pokrivati“ pojmom ”otpor“ sve moguće oblike šutljivog, pasivnog neslaganja s režimom, antipatije između pojedinaca s jedne i s druge strane, kritike režimskog tiska na računa ovog ili onog crkvenog dostojanstvenika, pitanje treba dopustiti kako taj otpor ne bi ostao bez priznanja i primjerenog vrednovanja.

Pojam ”otpor“ obuhvaća širok spektar radnji: od organiziranog političkog otpora do socijalne skrbi za neprijatelje režima, od pojedinačnih činova sabotaže do protestnog držanja zbog moralnog postulata, vjerskog, političkog uvjerenja.

Diljem Europe otpor žena nose revolucionarne socijalistkinje i komunistkinje, podjednako kao i žene građanskog ili seljačkog katoličkog tabora. Katolkinje su surađivale sa Jehovinim svjedokinjama, ali i sa Židovkama međusobnim pomaganjem, prihvaćanjem i sakrivanjem progonjenih.

Srela sam barem jednu Hrvaticu za koju i više nego šturi podaci – uglavnom u vezi s raspravama o zagrebačkom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu – tek natuknu da je vodila nadbiskupovu zakladu za pomoć židovskim izbjeglicama, da je zato neposredno nakon ulaska Nijemaca u Zagreb uhapšena, odvedena u Austriju da bi bila osuđena za koncentracijski logor, a izbavljena tek 1. rujna 1941., na nadbiskupovu intervenciju kod Poglavnika.

Pružanje pomoći Židovima bilo je u nacističkom sustavu ”zločin“ kojem je primjerena bila samo smrtna kazna. Vladimir Horvat naveo je podatke (”Kako je nadbiskup Stepinac spašavao Židove”, Glas Koncila br. 4 od 29.1.2012.).

Dvije natuknice o toj ženi potiču me da zamolim sve koji bi mi mogli pomoći svojim znanjem i uputiti me: Zanima me, a silno želim oteti zaboravu osobu koja je dokazivala hrabrost i pružala otpor prema svojim mogućnostima: Zacijelo se nije ni smatrala junakinjom koja pruža ”otpor“, no on je već iskorak iz jedine uloge što ju je ženama namijenio ustaški režim – uloge u ”prirodnom poretku spolova“: reproduktivnu i regenerativnu.

O ponovnom oživljavanju ne može biti riječi, ali iskazati zahvalnost ženama koje su se – kao komunistkinje, liberalke, ljevičarke bez stranačke pripadnosti – žrtvovale za otpor protiv okupatora 1941.-1945. godine, koje su ponosne ili sa strahom, ali uspravne izdržavale mučenja, ima razloga. One su nas na to obvezale

Politikom su se bavili muškarci. No, upravo ”prirodna“ uloga mogla je znatno olakšati konspirativnost, jer su se – neupadljive žene, seljanke, majke – lakše kamuflirale ne bi li izbjegavale progon i provjere.

Kao ”tajnica“ – naravno, u očima muškaraca žena je, kad upravlja fondom i radi na odgovornome mjestu prihvaćanja stranih izbjeglica, kad je morala znati strane jezike i imati stručno znanje iz nekoliko disciplina –uvijek tajnica.

U kontaktu sa stranim Židovima koji su se zatekli u Zagrebu (autorica je o tome 2013. godine u Beču objavila knjigu ”Von der Shoah eingeholt. Auslaendische juedische Fluechtlinge in Jugoslawien 1933/1938-1941/1945.“) profesorica Škringer, ako se već nije informirala iz novina, mogla je saznati od bečkih, njemačkih, čeških Židova kako su na jedvite jade, ilegalno prelazili austrijsko-jugoslavensku granicu; da ih je jugoslavenska policija uhvatila i vratila natrag, upućivanje u poseban koncentracijski logor ili protjerivanje u Ukrajinu bila bi njihova izvjesna sudbina.

Da će rat sustići i Jugoslaviju računao je nadbiskup Stepinac, koliko se može vidjeti iz njegove pismene ostavštine, već 1938.godine. Kad je profesoricu Škringer imenovao svojom osobom od povjerenja, namijenio joj je – nesvjestan ili računajući s tom mogućnošću – potencijalnu ulogu mučenice u ime humanosti.

Voljela bih se pozabaviti tom osobom koja je – pod uvjetom da su navodi Vladimira Horvata i pokojnog svećenika Vilima Cecelje točni – jedna od nepravedno zaboravljenih, a u Hrvatskoj rijetkih katolkinja koje su pružale otpor. Drugim ženama, za koje nije utvrđeno da su odigrale časne uloge što su im muškarci u Crkvi pripisali, iskazivane su počasti. A muškarci u Crkvi imaju svoje kriterije kojih se rado drže, iako povijest ne potkrepljuje njihovu (uljepšanu) sliku stvarnosti.

Politikom su se bavili muškarci. No, upravo ”prirodna“ uloga mogla je znatno olakšati konspirativnost, jer su se – neupadljive žene, seljanke, majke – lakše kamuflirale ne bi li izbjegavale progon i provjere

Neovisno o tome koji će rezultat polučiti povijesno istraživanje o Terezi Škringer držim se uvjerenja da je nužno ”razbiti“ normiranu, doslovce ”mušku“ povijest i istražiti da li i žene imaju ”svoju povijest“ ili predstavljaju bića bez povijesti koja sama nisu nikad promišljala svoju ulogu u otporu ustaštvu i nacionalsocijalizmu.

Iz maloga broja dokumenta o ženama u otporu ne smije se zaključiti da je bilo malo žena-boraca protiv zločinačkih režima. Nije popularno predložiti da se povjesničarke crkvene povijesti u tom pogledu udruže s ”komunističkim“ predstavnicama ”Women’s History“, ali za ljubav neotkrivenih junakinja bilo bi važno ”zajednički marširati, zajednički se boriti“.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora