Papino ”da“ sekularnom društvu

U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja ove, 2016. godine, papa Franjo je na upit: što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi, odgovorio je kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku“. Naime, ”svi su ljudi jednaki: kao sinovi i kćeri Božje ili kao kreatori svojega osobnog dostojanstva. I svatko bi trebalo da ima slobodu prakticirati svoju vjeru. Ako muslimanka želi nositi hidžab, treba joj to omogućiti. Jednako vrijedi ako katolik želi nositi križ. Moramo imati priliku ispovijedati svoju vjeru ne na marginama kulture, nego u njoj“.

Potom je dodao: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu, pruža okvir za kretanje prema naprijed“.

Papa je, dakle, jasno rekao da države trebaju biti sekularne! Države s državnom religijom, teokratske, znamo, loše završavaju. I ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.

Papinu izjavu zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta“ i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“ – što je poziv što ga ovih dana sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve

Njegovu izjavu zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta“ i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“ – što je poziv što ga ovih dana sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.

Zanimljivo da su na Papine pozive na promjene ponajmanje voljni odazvati se biskupi iz istočnoeuropskih zemalja, iz tzv. zemalja bivšeg komunizma. Ne prihvaćaju li ga Crkve tih zemalja zbog toga što nisu do kraja prošle upravo kroz proces sekularizacije kojemu se toliko sada opiru?

Doduše, živjeti u homogenističkim komunističkim i socijalističkim zemljama bilo je iskustvo kadikad brutalne sekularizacije, no promjena političkog režima nije donijela diferencijaciju. Štoviše, uvela je svojevrstan neofeudalan koncept kao mogući siguran okvir u strahu, proizvedenu gubitkom ”neprijatelja“, od mogućega raspada.

Crkve koje su godinama bile izvan javnoga političkog života, odjednom su se našle u situaciji da i same mogu koristiti poluge vlasti. Zbog uskrata u prošlosti, Crkve su poželjele biti politički i ekonomski moćne pa su se nerijetko zbližavale s onima na vlasti. Budući da je u Hrvatskoj prva stranka na vlasti bila Hrvatska demokratska zajednica, i još k tome sklonija ”desnim“ političkim rješenjima, Crkva se lako s njom povezala.

Čini se da sve to rezultira nemogućnošću prihvaćanja radikalnijih ideja koje dolaze iz Crkava koje su prošle katarzu prve sekularizacije te nadrasle svoj “grijeh” suradnje s režimima, kao što su to uspjele zemlje Latinske Amerike iz koje dolazi papa Franjo.

Mogli bismo čak reći i da su ljevičarske ideje (o socijalnoj pravdi, rodnoj, etničkoj i klasnoj ravnopravnosti i sl.) prvi put jasno postavljene u Novom zavjetu. Dakle, problem nije u bliskosti između političke ljevice i kršćanstva, nego u navodnom slaganju između desničarskih snaga i ideologija te kršćanstva

Pojmovi ”desno“ ili ”lijevo“, pa i sam pojam ”kršćanstvo“ nisu samorazumljivi. Riječ je o konceptima koji na raznim prostorima i u različitim vremenima mogu imati bitno različito značenje.

Ako govorimo o ”ljevici“ kao onom političkom spektru koji se zalaže za socijalnu pravdu, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i minimalna primanja za sve građane, a da pri tome afirmira demokratske vrijednosti i vladavinu prava, onda je to opcija koja je po vrijednostima za koje se zalaže vrlo bliska onomu što bismo mogli nazvati izvornim kršćanskim poimanjem naših odnosa prema drugima. Takva ljevica bila bi temeljena na principu da nam je stalo do drugih ljudskih bića i da imamo odgovornost pomagati onima kojima je pomoć potrebna.

Isusove riječi o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu istodobno su i temelj kršćanske ontologije, antropologije pa i socijalnog angažmana. Mogli bismo čak reći i da su ljevičarske ideje (o socijalnoj pravdi, rodnoj, etničkoj i klasnoj ravnopravnosti i sl.) prvi put jasno postavljene u Novom zavjetu. Dakle, problem nije u bliskosti između političke ljevice i kršćanstva, nego u navodnom slaganju između desničarskih snaga i ideologija te kršćanstva.

Taj savez između desnice i kršćanstva, prečesto bio prisutan kroz povijest i danas je još žilav, zapravo je posljedica zamjene teza. Složiti se je s izjavom Davora Džalte u intervjuu za beogradske novine Vreme (br. 1260, 26. veljače 2015.) kad kaže: ”Ne vidim kako se mogu neka od osnovnih načela ‘desnice’ (ako pod tim podrazumevamo shvatanje društva kao organske nacionalne, etničke ili rasne celine, koje je orijentisano ka ‘tradicionalnim’ nacionalnim i patrijarhalnim vrednostima i sl.) izvesti iz hrišćanstva a da se time ne falsifikuje hrišćanstvo“.

Očito je i u Srbiji situacija slična kao u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Javno svrstavanje ili podržavanje ma koje opcije, a to pogotovu vrijedi za desnu opciju, najviše šteti samim Crkvama. Ne pomaže ni pozitivnom razvoju društva u tranziciji, ali ni samim različitim opcijama da se demokratiziraju.

Dijeljenje ljudi na ”mi“ i ”oni“ – Hrvati i ne-Hrvati, vjernici i ateisti – proizvodi nasilje utemeljeno na totalitarističkom razumijevanju same vjere. ”Budući da vjera u jednoga Boga ‘antitetički krivotvori identitet’, vjerska predanost jednome Bogu skončava u pogrešnom poimanju identiteta (mi smo ‘mi’ jer nismo ‘oni’) te pridonosi nasilnom djelovanju (mi možemo ostati ‘mi’ samo ako izbrišemo ‘njih’)“ – piše Miroslav Volf

Tzv. ”Crkva u Hrvata” koja ”sekularizam“ smatra najljućim neprijateljem kršćanske vjere, sama proizvodi sekularizam najgore vrsti. Ivan Šarčević u intervjuu Dnevnom listu (15. 3. 2015.) tumači:

”Dvije danas dominantne sekularne ideologije – nacionalizam i kapitalizam – pogotovo kada se fuzioniraju, kako bi Enver Kazaz kazao u etnoklerokapitalizam, ovladale su prostorom duha, hipnotizirale su najvažnije duhovne institucije društva: odgojno-obrazovne, medijske i religijske. Te institucije su u dubokoj krizi jer nisu institucionalni forumi slobode i pravde nego servisi vladajućih ideologija i političara ili su strukturirane kao uslužne djelatnosti za samovolju i bogaćenje njihovih predsjednika, vlasnika, skrivenih moćnika i njihove pokorne klijentele. Nacionalizam je paranoja, kako bi kazao Danilo Kiš, ‘utočište hulja’, prostor lijenoga duha, teška duhovna bolest jer duh je univerzalan. Kapitalizam je kao psihoza, strašno duhovno oboljenje jer duh je aktivno opušten, a ne psihotično usmjeren na brigu samo za sebe. Duh je nesebičan, socijalno osjetljiv, velikodušan“.

Dijeljenje ljudi na ”mi“ i ”oni“ – Hrvati i ne-Hrvati, vjernici i ateisti – proizvodi nasilje utemeljeno na totalitarističkom razumijevanju same vjere. ”Budući da vjera u jednoga Boga ‘antitetički krivotvori identitet’, vjerska predanost jednome Bogu skončava u pogrešnom poimanju identiteta (mi smo ‘mi’ jer nismo ‘oni’) te pridonosi nasilnom djelovanju (mi možemo ostati ‘mi’ samo ako izbrišemo ‘njih’)“ – piše Miroslav Volf (Javna vjera).

Problem proizlazi iz činjenice da religija u svojem vjerskom području još uvijek polaže pravo na kategoriju univerzalne istine.

Argument za prirođenu nasilnost religijskoga, međutim valjan je samo ukoliko nelegitimno svodi opis Boga na golu jedincatost te potom postulira takvu apstraktnu jedincatost kao konačno društveno značenje.Kada se takvo svođenje događa u kršćanskoj zajednici, njezina vjera naprosto nije – kršćanska

Željko Mardešić primjećuje da upravo na tome počiva religijska isključivost (Lica i maske svetoga). Naime, mnogim vjernicima se čini kako vjerovati da postoji samo jedan Bog znači vjerovati u samo jednoga pravog Boga.

Budući da takva tvrdnja za istinom o moralnom i metafizičkom obilježju jednoga Boga mora biti univerzalna, ona je onda neizbježno javna.

Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama, bez obzira radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi“ vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih“, nevjernika i odmetnika.

Argument za prirođenu nasilnost religijskoga, međutim valjan je samo ukoliko nelegitimno svodi opis Boga na golu jedincatost te potom postulira takvu apstraktnu jedincatost kao konačno društveno značenje.

Kada se takvo svođenje događa u kršćanskoj zajednici, njezina vjera naprosto nije – kršćanska.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora