Hoćemo li ikada spoznati ”istinu” o Stepincu?

Cijelu? Istinu? O pokojnome nadbiskupu Alojziju Stepincu, jednoj od zacijelo najspornijih ličnosti iz povijesti Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, postoji obilje istraživanja različite kvalitete, neke i recentnijeg datuma, postoje zbirke njegovih propovijedi, poruka, govora (Juraj Batelja, Juraj Batelja – Celestin Tomić).

Povijest zasnovanu na izvorima iz Arhiva Nadbiskupije zagrebačke, napisao je Jure Krišto (Jure Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1998.). Prvi svezak sadrži Krištove teze, a drugi korištene dokumente. Kao Ariadninu nit kroz arhivsku građu Krišto je izabrao obranu nadbiskupa od optužbi komunističkih jugoslavenskih, odnosno srpskih povjesničara (J. Krišto, nav. dj. 12, 13) zbog Stepinčeva odnosa prema NDH, prema ustaškoj vladavini i njezinim zločinima.

Jure Krišto naglasio je da sebe smatra ”angažiranim povjesničarom” koji istražuje ne radi istraživanja samog po sebi, nego u službi potrebe koja se nameće zbog dnevnopolitičkih (u najširem smislu) razloga.

Ni u jednoj zbirci nema napomene o tome je li objavljen potpuni pisani fond ili se radi o izboru i ako je tako, kojim se izbornim kriterijima i načelima urednik vodio.

Možda će sada, kad je službeno ustoličena komisija o Stepincu i kad su se dvije strane dogovorile o metodi rada, biti jasno u kojem je opsegu Stepinčeva pisana ostavština već objavljena i dostupna istraživanju, odnosno kada će to biti (usput rečeno, dvije strane su se dogovorile o tome da će raditi ”strogo znanstveno, i da će sve dokumente kontekstualizirati, da će se držati samo dokumenata iz odnosnog razdoblja”

Možda će sada, kad je službeno ustoličena komisija o Stepincu i kad su se dvije strane dogovorile o metodi rada, biti jasno u kojem je opsegu Stepinčeva pisana ostavština već objavljena i dostupna istraživanju, odnosno kada će to biti (usput rečeno, dvije strane su se dogovorile o tome da će raditi ”strogo znanstveno, i da će sve dokumente kontekstualizirati, da će se držati samo dokumenata iz odnosnog razdoblja”.

Smije li se iz tog dogovora zaključiti da se do sada ipak nije radilo ”strogo znanstveno”?

No, ako se netko ”drznuo” sumnjati upravo u to, sručio se na njega bijes autoriteta koji su se osjećali pogođenima kritikom nekog ”nikogovića”).

Možda će komisija iznjedriti spoznaju crkvenih autoriteta da je vrijeme otvoriti arhive do kraja i učiniti dostupnim sve dokumente – ali će se čak i u tom slučaju povjesničar okaniti ocjene da zna ”cijelu” istinu.

Teoretski postoji mogućnost da se i ubuduće još pojave do sada nepoznati dokumenti i da njihov sadržaj ”izokrene” sve što smo do sada znali.

Ne samo teoretski – utvrdila sam da fond u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, sign. MPB-B, fond br. 218) nije bio iskorišten.

Dakle, oprez; cjelovita će spoznaja biti na kraju vremena i svijeta. Tek tada ćemo znati istinu. Što nam je sada ”istina” (stari rimski skeptik Pilat imao je pravo pitajući ”Što je istina”!), tko joj postavlja kriterije?

Ne može se reći da je ono što je do sada poznato o držanju nadbiskupa Stepinca u vrijeme NDH ”cjelovito znanje”, ni da je bezuvjetno ”istina”. Historiografska djela o Stepincu – a Jure Krišto je karakterističan primjer – pokazuju instrumentaliziranje dokumenata – kao da krči put kroz gustiš proturječnih podataka, a staza mora biti ravna, pregledna, bez krivine: nalaz iz dokumenata ispadne tako ”sravnan”, uređen, pregledan, jer je čitač izvora izravnao sve krivine, izgladio sve šiljke – izbacio sve što se ne da upregnuti u nametnuti kalup.

Štogod komisija iznjedri – to jamačno neće biti ni ”cjelovit” rezultat, ni ”cjelovita istina”. A ”svet” bi nadbiskup bio kad bi se pokazalo da se u teškim trenucima sa svojim skromnim mogućnostima trudio udovoljiti svojem poslanju. Ocjena, pak, o tome je li udovoljio svojem poslanju ne pripada nikom drugom nego Bogu-sucu

Primjer (samo jedan, ima ih napretek): u izdanjima Stepinčevih propovijedi, okružnica i pisanih poruka izjave kao ova (u propovijedi na svetkovinu Krista Kralja 1943.godine) ”Pred Bogom nema ni rasa ni nacionalnosti, jer je svaka osoba po slici i prilici Božjoj“, i zatim u istoj propovijedi tvrdnja da su ”Židovi (su) naša nesreća”.

Mogla bih se zapitati jesu li urednici izdanja propovijedi namjerno ostavili u knjizi ovaj odlomak ili nisu u njemu uočili ništa neprimjereno?

Takvih izjava, naime, nisam pronašla samo u Stepinca, nego i u još jednog od jugoslavenskih biskupa koji su trebali zauzeti stav prema nacističkom progonu Židova – kod ljubljanskog biskupa dr. Grigorija Rožmana (on je kao student bio na glasu kao jedan od najinteligentnijih glava).

Argumenti kojima katolički hagiografi odbacuju insinuacije da je nadbiskup Stepinac ”simpatizirao” ili ”surađivao” s ustaškim režimom ne oskudijevaju banalnošću: ”Nadbiskup Stepinac nije bio omiljen kod Poglavnika Pavelića”,odnosno ”kod ustaške vlade”, tvrde oni – kao da je dokaz kvalitete biskupa biti ”omiljen”.

Antagonizam između Poglavnika, odnosno ustaša i nadbiskupa, te nekih – nekih! – svećenika dokazan je, ali oni koji barataju tim argumentom prešućuju razlog tome: Stepinčeve intervencije za spas progonjenih osoba nisu, naime, bile prioritetan razlog. Pavelić je prema Stepincu – kao i prema većini jugoslavenskih biskupa – gajio antipatiju zato što je Stepinca i većinu biskupa smatrao ”nepopravljivim panslavistima” i ”jugoslavenskim unitaristima” te zato što je Stepinac bio pripadnik Solunskog korpusa.

Dakle, oprez; cjelovita će spoznaja biti na kraju vremena i svijeta. Tek tada ćemo znati istinu. Što nam je sada ”istina” (stari rimski skeptik Pilat imao je pravo pitajući ”Što je istina”!), tko joj postavlja kriterije?

Katolički hagiografi ne spominju taj – najvažniji – razlog. Čitatelji Stepinčevih poruka iščitavaju iz njih različite naglaske i zato što je ocjena o njegovoj ličnosti u mnogočemu povezana sa svačijim individualnim odnosom prema Titu i Titovoj Jugoslaviji.

”Cijela” istina je isto tako iluzorna kao i ”istina”. Nadbiskup je bio jednostavan, ali zato ne i jednostran, nego – kao svaka osoba – čovjek s mnogo potencijala i značajki.

Tko bi sa sigurnošću mogao reći da je ”pravi” Stepinac bio onaj koji se zalagao za progonjene – i Srbe i Židove, navodno i za komuniste, iako sam i o tom pitanju čula pregršt suprotnih stajališta. Znamo da je u vrijeme studija u Rimu ”upijao” antikomunizam i stekao gotovo fizičku odbojnost prema komunistima.

Je li ”pravi” Stepinac onaj kojem su se ”događale” nepromišljene izjave pune popularnih antisemitskih predrasuda i stereotipa o Srbima, pravoslavcima, komunistima – ili je pravi onaj koji je svoje stado podsjećao da su svi jednaki pred Bogom?

Vjerujem da mogu odgonetnuti što je Papa mislio svojom najavom da je ”nadbiskup Stepinac već sada svet”: svet je svatko tko to želi biti i svoje nastojanje potvrđuje svojim životom. Svet je svaki takav, iako i dalje ostaje grešan: ”Simul iustus et peccator”, kaže apostol Pavao u svom pismu Rimljanima, Rim 4, 7. Time karakterizira paradoksalnu egzistenciju čovjeka pred Bogom.

Komisija katoličkih i pravoslavnih biskupa neka radi i neka rezultat ostane ”otvorenim” sve do okončanja, jer Papina tvrdnja ima drugačiji, teološki, a ne biografski-historiografski kontekst.

Sastav komisije nameće neka pitanja: Zašto sudjeluju samo hrvatski povjesničari? Zašto u srpskom dijelu komisije nema povjesničara poput Milana Koljanina (iz Instituta za savremenu istoriju, Beograd), dokazanog stručnjaka za povijest NDH?

Čitatelji Stepinčevih poruka iščitavaju iz njih različite naglaske i zato što je ocjena o njegovoj ličnosti u mnogočemu povezana sa svačijim individualnim odnosom prema Titu i Titovoj Jugoslaviji

Nejasnoće i nedoumice prate početak rada komisije, barem za zainteresirane pratioce događaja. Iako su se biskupi trudili uvjeriti javnost kako je sastanak protekao u ”prijateljskom ozračju”, rijetko tko se mogao oteti dojmu da su to ”riječi, riječi, riječi“, ili ”djetetovo pjevanje u mračnoj šumi”.

Od biskupa se može očekivati kulturno ophođenje s neistomišljenicima. Razilaženja u stavovima jamačno će ostati, što ne mora biti prepreka prijateljskoj komunikaciji.

Štogod komisija iznjedri – to jamačno neće biti ni ”cjelovit” rezultat, ni ”cjelovita istina”. A ”svet” bi nadbiskup bio kad bi se pokazalo da se u teškim trenucima sa svojim skromnim mogućnostima trudio udovoljiti svojem poslanju. Ocjena, pak, o tome je li udovoljio svojem poslanju ne pripada nikom drugom nego Bogu-sucu.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora