Zašto ekumenski patrijarh nije pravoslavni papa?

Papa Franjo i carigradski patrijarh Bartolomej I. imaju bliske odnose i uzajamno povjerenje koje nadilazi uobičajenu ekumensku kurtoaziju crkvenih visokodostojanstvenika.

Za njihove prisne odnose nije bez značaja činjenica da je Bartolomej bio prvi carigradski patrijarh koji je poslije tisuću godina od razdora bio nazočan ustoličenju jednoga pape, pape Franje, u Vatikanu, u ožujku 2013. godine. Oni su se od onda kao poglavari dviju vodećih kršćanskih institucija više puta sastali i donijeli važne i smjerodavne izjave za bolje razumijevanje i praktično približavanje između zapadno-katoličkog i istočno-pravoslavnog kršćanstva.

Tom razumijevanju i željenom približavanju je mogla značajno pridonijeti i jedinstvena prigoda prve posjete carigradskog patrijarha Srpskoj pravoslavnoj crkvi u većinski katoličkoj Republici Hrvatskoj. Velika je šteta i ekumenski grijeh propusta što se dolazak i boravak prvoga čovjeka svjetskog pravoslavlja nisu protokolarno blagovremeno i sadržajno temeljitije pripremili te tako informacijski, dijaloški i edukacijski bolje iskoristili.

Službena titula visokog gosta glasi: Njegova svesvetost arhiepiskop carigradski novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I. Toga su usprkos ograničavajućim vremenskim i inim faktorima bili svjesni i predsjednik Vlade kao i predsjednica Republike Hrvatske, te je tako obostranom iznuđenom improvizacijom ipak došlo do službenog primanja visokog gosta na obje najvažnije državne adrese.

Povijest će zabilježiti da je ekumenski patrijarh bio na Markovom trgu i na Pantovčaku, ali će ostati bez objašnjenja zašto nije bio na Kaptolu. Kao utjeha ostaje što je kardinal Josip Bozanić stigao na svečanu večeru na Sveti Duh, u pravoslavnu gimnaziju, gdje je održana i interdisciplinarna konferencija o novomučenistvu u okvirima 75. obljetnice Jasenovca.

Velika je šteta i ekumenski grijeh propusta što se dolazak i boravak prvoga čovjeka svjetskog pravoslavlja nisu protokolarno blagovremeno i sadržajno temeljitije pripremili te tako informacijski, dijaloški i edukacijski bolje iskoristili

Postoje značajni prvenstveno povijesni, a zatim i teološko-ekleziološki razlozi zašto Carigradska patrijarhija ima poseban status u pravoslavlju, a njezin poglavar posebnu čast i titulu “prvog među jednakima” (primus inter pares) među patrijarsima pravoslavnih crkava te ga se stoga smatra duhovnim poglavarom 300 milijuna pravoslavnih kršćana u svijetu.

Carigrad je svoje ime dobio po caru Konstantinu Velikom (Konstantinopolis) koji ga je utemeljio 330. na temeljima starog Bizantiuma, u koji je kao u “novi Rim” prenio centar političke moći. Time je počelo opadati značenje starog Rima, a biskup (grčki: episkop, ”nadglednik”) novog Rima poprima sve veće ovlasti i časti.

Na Drugom ekumenskom saboru (Carigrad, 381.) je carigradska stolica uzdignuta na počasno mjesto ispred drevnih patrijarhija Aleksandrije i Antiohije, a odmah iza starog Rima. Već se tu pojavila netrpeljivost između Latina i Grka, koja će vremenom voditi do sve većeg udaljavanja, a u svojoj dramatičnoj konačnici i do službenog raskola 1054. godine.

Pravo na naslov “ekumenski patrijarh” je carigradskom nadbiskupu dodijeljeno na Kalcedonskom (4. općem) saboru 451. godine. Taj je naslov (na srpskom i drugim slavenskim jezicima se rabi izraz “vaseljenski”) je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu kao i sjedište cara. Koncilski su oci taj zaključak definirali u 28. kanonu Kalcedonskog sabora iako se rimski biskup tome usprotivio te ga do danas nije službeno priznao.

Ugledu i utjecaju Carigradske patrijarhije je na početku najviše pridonijela njezina povijesna lokacija u prijestolnici

Istočnoga Rimskog Carstva, a zatim i uloga majke Crkve modernih pravoslavnih crkava, posebice među narodima Istočne Europe koje su uglavnom evangelizirali njihovi misionari, među kojima su se najviše istakli “slavorum apostoli” sveti Ćiril i Metodije. Na to nas je ovih dana i u Zagrebu i u Jasenovcu nekoliko puta podsjetio Bartolomej I., 270. vrhovni poglavar ekumenske Carigradske patrijarhije.

Povijest će zabilježiti da je ekumenski patrijarh bio na Markovom trgu i na Pantovčaku, ali će ostati bez objašnjenja zašto nije bio na Kaptolu. Kao utjeha ostaje što je kardinal Josip Bozanić stigao na svečanu večeru na Sveti Duh, u pravoslavnu gimnaziju, gdje je održana i interdisciplinarna konferencija o novomučenistvu u okvirima 75. obljetnice Jasenovca

Širenjem i jačanjem Bizanta kroz stoljeća širilo se i područje jurisdikcije carigradskog patrijarha, a ta ekspanzija je trajala sve do osmanskog osvajanja Carigrada 1453. godine, nakon čega mu se crkveni utjecaj smanjuje.

Tu trebamo dodati i tragično osvajanje i razaranje Carigrada u vrijeme Četvrtog križarskog rata (1203.) uz pokolj i pljačku njegovih kršćanskih stanovnika od vojnika koje je na Zapadu mobilizirao papa Inocent III.

Križari su nakon toga u okupiranom Carigradu osnovali svoje Latinsko Carstvo, koje se održalo do 1261. godine. Četvrti križarski rat je krvlju upisan u povijest razdora i nepovjerenja između zapadnog i istočnog kršćanstva.

Nakon pada Carigrada pod Osmanlijsku vlast, od 16. stoljeća nadalje težiste pravoslavlja se sve više premješta u veliko Rusko Carstvo, a prema Rusima Moskva postaje “treći Rim.”

Brzo je uslijedio zahtjev moskovskog cara da ekumenski patrijarh moskovsku metropoliju proglasi patrijarhijom. Carigradski patrijarh Jeremija II. je to učinio 1589. godine, a prvi ruski patrijarh uzeo je naslov “Patrijarh carskoga grada Moskve, Novoga Rima i cijele Rusije”.

Od tada traju napetosti i neka vrsta neslužbene borbe za prevlast između simbolično prioritetnog carigradskog i brojčano daleko najjačeg moskovskog patrijarha(ta). To se posebno očitovalo nesudjelovanjem Ruske pravoslavne crkve na Svepravoslavnom saboru koji je na poziv i pod predsjedavanjem patrijarha Bartolomeja nedavno održan na Kreti.

Carigrad je svoje ime dobio po caru Konstantinu Velikom (Konstantinopolis) koji ga je utemeljio 330. na temeljima starog Bizantiuma, u koji je kao u “novi Rim” prenio centar političke moći. Time je počelo opadati značenje starog Rima, a biskup (grčki: episkop, ”nadglednik”) novog Rima poprima sve veće ovlasti i časti

Vratimo se papi i ekumenskom patrijarhu. Grčki Istok i latinski Zapad priznaju sedam prvih zajedničkih koncila, te stoga postoje velike sličnosti u učenju o Trojstvu i kristologiji. Neke kasnije nastale dogmatske suprotnosti koje i danas postoje su od Istoka osporavana formula ”Filioque” – pitanje izlaženja Duha Svetog od Oca i Sina, kao i pravilo zapadne tradicije da za euharistiju koristi beskvasni kruh.

Od samog početka vidimo međutim snažnije različitosti na području ekleziologije i crkvenih struktura. Istok je čvrsto ustrajao u poimanju svoje patrijahalne i sinodalne uprave, dok se na Zapadu kroz stoljeća sve snažnije naglašavala rimska ideja primata rimskog biskupa i njegovih ovlasti nad drugim biskupijama.

Najveći kamen spoticanja u odnosu dviju crkava je papinstvo kao pitanje središnje vlasti nad univerzalnom crkvom nasuprot izrazitoj decentralizaciji pravoslavlja. Pravoslavni patrijarsi nisu pape koje vladaju nad svojim autokefalnim crkvama, niti ekumenski patrijarh vlada poput pape nad ostalim patrijarsima.

Među istočnim (orijentalnim) crkvama samo Koptska crkva ima poglavara koji nosi titulu “Pape”, no i njegova uloga i ovlaštenja su sličnija onima pravoslavnih patrijarha nego rimskog pape.

Za pravoslavne su već od ranih stoljeća kršćanstva moć i vlast koji su koncentrirani u osobi rimskog biskupa kao pape neprihvatljivi, a dogmu o papinoj nepogrešivosti smatraju ne samo skandaloznom nego i bogohulnom. Prisjetimo se da je ona donesena na Prvom vatikanskom saboru (1870.) i da se tome oštro i elokventno suprotstavljao i đakovački biskup, protoekumenist Josip Juraj Strossmayer.

Najveći kamen spoticanja u odnosu dviju crkava je papinstvo kao pitanje središnje vlasti nad univerzalnom crkvom nasuprot izrazitoj decentralizaciji pravoslavlja. Pravoslavni patrijarsi nisu pape koje vladaju nad svojim autokefalnim crkvama, niti ekumenski patrijarh vlada poput pape nad ostalim patrijarsima

Ekumenski patrijarh kao prvi po časti (ali bez vlasti) predsjedava osobno ili preko izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja, posebice u ekumenskim susretima s drugim kršćanskim crkvama.

Pitanje primata i sinodalnog načela upravljanja Crkvom je dakle u samom središtu odnosa kršćanskog Istoka i Zapada.

Upravo se ovih dana u talijanskom gradu Chieti održava 14. zasjedanje Međunarodnog mješovitog povjerenstva za dijalog između Katoličke crkve i Pravoslavne crkve koje se bavi tim složenim pitanjem.

U radu Povjerenstva sudjeluju po dva predstavnika svih četrnaest autokefalnih pravoslavnih crkava i isto toliko predstavnika Katoličke crkve. Zasjedanju predsjedavaju s katoličke strane kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, a s pravoslavne strane arhiepiskop (nadbiskup) Job Getcha, predstavnik carigradskog patrijarhata pri Ekumenskom vijeću crkava u Ženevi.

Zaključimo naglaskom na važnosti još jednog ekumenskog dokumenta koji je odobrio nedavni Svepravoslavni sabor na Kreti. Dokument “Odnosi Pravoslavne crkve s ostatkom kršćanskog svijeta” otvara nove horizonte u opredijeljenosti Pravoslavne crkve da nastavi teološki dijalog s Katoličkom crkvom, ali i sa drugim crkvama i zajednicama

Glavna tema rasprave je ocjena nacrta dokumenta “Towards a common understanding of Synodality and Primacy in service to the Unity of the Church” (Prema zajedničkom razumijevanju sinodalnosti iprimata u službi jedinstva Crkve).

Dokument je u izradi već nekoliko godina i u njemu se traži konsenzus o kompleksnom i osjetljivom pitanju teološkog i ekleziološkog odnosa između primata i sinodalnosti u zapadnom i istočnom kršćanstvu.

Zaključimo naglaskom na važnosti još jednog ekumenskog dokumenta koji je odobrio nedavni Svepravoslavni sabor na Kreti. Dokument “Odnosi Pravoslavne crkve s ostatkom kršćanskog svijeta” otvara nove horizonte u opredijeljenosti Pravoslavne crkve da nastavi teološki dijalog s Katoličkom crkvom, ali i sa drugim crkvama i zajednicama.

Nakon nekih nedoumica i povremenih lutanja treba svakako pozdraviti ovu iznova potvrđenu otvorenost Svepravoslavnog sabora kojim je predsjedao ekumenski patrijarh o kojemu neki još uvijek krivo misle da je “pravoslavni Papa”.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora