novinarstvo s potpisom
U jednom ogledu, nastalom potkraj 19. stoljeća, Matoš je zaključio da putovati znači gubiti iluzije. Nema dvojbe da je Matoš jedan od najvećih hrvatski pisaca – i putopisaca – ali kao vojnom dezerteru, njegova inozemna lutanja bila su više vođena razlozima nužde nego slobode. Spomenuti ogled objavljen je 1898. u zagrebačkim ”Narodnim novinama”, a nastao je za vrijeme njegova godinu i pol dugog boravka u Ženevi. Dični Rabbi gubio je iluzije u inozemstvu, no gubio ih je podjednako tako i u domovinskoj sredini. Njegova sposobnost da nepotkupljivim perom secira sve što je u Hrvatskoj bijedno i provincijalno, ali da istodobno toj svojoj zemlji ispjeva najljepše i najzanosnije laude, bila je i ostala jedinstvena u kontinuitetu naše nacionalne književnosti.
Osim Matoša, u 20. stoljeću u putopisu su se iskušavali Franjo Horvat Kiš, Krleža, Fran Mažuranić, Batušić, Peić, Joža Horvat i drugi. Jedan od najupornijih putopisaca bio je Saša Vereš, student Antuna Barca, pripadnik krugovaške generacije i leksikograf, ali otkako je umro 1992. godine, njegovo ime i njegova ostavština prepušteni su hladnom zaboravu. Novo doba, u kojem globalizacija ide ruku pod ruku s ekspanzijom masovnoga turizma, gurnulo je putopisni žanr u drugi plan, iako pravu književnost ne mogu zasjeniti ni digitalne kamere, ni ekstenzivni bedekeri.
Na početku svoga dvotomnoga putničkog dnevnika, njemački filozof Hermann Keyserling zaključio je da ”najkraći put do samoga sebe vodi oko svijeta”. Ne znam kakvim se razlozima u svojim globtroterskim avanturama vodio Mate Šimunović, ali poslije mnogo godina i dekada otkriven je autentični svjetski hodočasnik, koji je putovao u vremenu u kojem mogućnosti planetarne komunikacije nisu bile ni približno tako razvijene i u kojem je već njegova fizička prisutnost u mnogim dijelovima svijeta djelovala kao senzacija. Ako ne i kao sablazan.
Ali tko je Mate Šimunović? S obzirom na prezime, moglo bi se pretpostaviti da pripada znamenitoj lozi Dinka Šimunovića, iako je rođen u Stiljima, selu pokraj Ujevićeva Vrgorca. U pojedinostima i cjelini, Šimunovićev život podsjeća na pikarski roman; zasad smo dobili knjigu u kojoj su objavljeni njegovi zapisi s gotovo dvadesetogodišnjih lutanja zemaljskom kuglom. Njegova putovanja trajala su od 1928. do 1947. godine, a kad se vratio u Vrgorac, mještani su u njega gledali kao u čudo, ne vjerujući vlastitim očima. U konverzaciji lokalnoga stanovništva postao je Mate Svjetski i čini se da taj nadimak najbolje ilustrira razmjere jednoga životnog pothvata koji je bio i ostao bez premca.
Nakon smrti, 1969. godine, Šimunović je zaboravljen. Srećom, njegovu ostavštinu – knjigu s putničkim zapisima, negative, kameru i novinske članke – čuvao je njegov nećak Rade Maršić. Slučaj je htio (ako slučaj uopće postoji) da to dozna Stipe Božić. Veliki alpinist koji se dvaput popeo na Mount Everest, k tome putopisac, snimatelj dokumentaraca i što sve ne, nije ostao ravnodušan nad Šimunovićevom sudbinom. Poslije mukotrpnog prepisivanja, redigiranja teksta i svih neophodnih predradnji, svjetlo dana ugledala je knjiga Šimunovićevih putničkih opservacija pod bombastičnim naslovom ”Ja, Mate Svjetski”. Objavio ju je zagrebački nakladnik VBZ, ilustrirana je autentičnim fotografijama samog autora, a priredili su je Stipe Božić te pjesnik i urednik VBZ-a Drago Glamuzina. Zanimljivo je da Božić i Glamuzina također potječu iz istoga vrgoračkog podneblja, pa je knjiga zasluženi hommage jednom egzemplarnom putniku, ali i primjer zavičajne solidarnosti u najboljem značenju te riječi. Obilazak svijeta danas se možda svodi na stanovitu rutinu. U vaganju Šimunovićeva pothvata ne može se zanemariti činjenica da je u svoju životnu pustolovinu krenuo prije 85 godina, kada su mogućnosti svladavanja interkontinentalnih daljina bile neusporedivo manje nego danas, da je preko glave prevalio 360 tisuća kilometara i da je putovao pješice, biciklom, jašući na konju i jedreći primitivno sklepanim brodicama.
Za 19 godina obišao je 70 država, znatan dio u pratnji vučjaka Globusa, (u Šimunovićev pasoš uvršten je njihov zajednički portret), a što nije smrtno stradao, što ga nije smazao morski pas, krokodil, papuanski ljudožder, što ga nije dokrajčila kobra ili neki Kinez, dok je bez dokumenata švrljao zemljom koja je ratovala s Japancima, pitanje je karme ili dobrih vibracija s kojima je u krajnjoj liniji i računao. U analizi ljudske spremnosti da egzistenciju izjednači s putovanjem, neizbježno se nameće pitanje: što se krije iza takve odluke? Je li 28-godišnji mladić krenuo u neizvjesnost nošen već spomenutom Keyserlingovom tvrdnjom da ”najkraći put do samoga sebe vodi oko svijeta” ili je u pozadini njegove avanture bilo nešto drugo? U najranijim godinama Mate Svjetski vodio je stoku na ispašu i pohodio osnovnu školu. U Jelsi na otoku Hvaru radio je kao financ, a nakon raspada Austro-Ugarske završio je podoficirsku školu u Mariboru. Služba ga je potom odvela u Karlovac, Sarajevo i Skopje, gdje se naposljetku sukobio s nekim oficirom. Teško je pretpostaviti kakav je taj sukob uistinu bio, ali Šimunović je fasovao 14 mjeseci zatvora. U zatvoru nije bio, bar ne u onom koji mu je odredio Vojni sud u Skopju, jer je u Splitu kupio brodsku kartu za Buenos Aires i poslije mnogih peripetija dospio u glavni grad Argentine.
Već u tom času pokazalo se da je rođen pod sretnom zvijezdom. Kad se brod koji je isplovio iz Lisabona našao nadomak ekvatoru, kapetan je primio zahtjev jugoslavenske vojne vlasti da Šimunovića vrati natrag zbog izdržavanja kazne. Ali kapetan se ponio kao džentlmen, pa je vrgorački prebjeg dospio u Rio de Janeiro, nazivajući ga najljepšim gradom na svijetu. U Buenos Airesu kupio je kožnatu svesku u koju su mu se potpisivali važni pojedinci (upoznao je Harryja Trumana, nobelovca Rabindrantha Tagorea i mnoge druge), uključujući svu moguću opremu nužnu za takva putovanja; zemljopisne karte, kameru, kompas, sportsko odijelo, lijekove protiv ujeda zmija, insekata, šatorsko krilo i tako dalje. U Argentini je nabavio bicikl i vučjaka, a među svim zemljama i punktovima koje je vidio za svoga maratonskog putovanja, jedino je Buenos Aires, zavičajni grad tanga i J. L. Borgesa, prozvao razvratnim. Latinsku Ameriku obišao je kao gaučo, kako je to u svoje vrijeme učinio i Che Guevara, iz Meksika je na konju ujahao u Sjedinjene Države, posjetio je Hollywood, u Bijeloj kući rukovao se s predsjednikom Herbertom Hooverom, a o njegovoj bjelosvjetskoj turneji izvijestile su najvažnije američke novine.
U Kanadi su mu htjeli ukrasti psa, na Aljasci su mu nudili ženu, u St. John’su dočekao je Novu, 1933. godinu, vrativši se poslije svega u Europu, svjestan da je Hitler postao njemačkim kancelarom. Teško se upuštati u sve moguće detalje, ali po povratku u Zagreb, 1934. godine, Mate Svjetski u rekordnom roku našao se u zatvoru. Njegov vučjak netragom je nestao, a kad se na Glavnom kolodvoru drznuo fućkati, vjerujući da će ga tako zazvati, ščepao ga je detektiv i odveo na policiju. Premda se požalio komesaru, objašnjavajući da je bez problema obišao četrdesetak zemalja, dok je u domovini, umjesto dobrodošlice, hapšen i maltretiran, u zatvoru je proveo tri dana. I da ne bi bilo zabune, povijest se ponovila. Na kraju svoje odisejade, dvostruko dulje od one u koju se upustio mitski grčki junak, Šimunović je ponovno uhićen. Ponovno u Zagrebu! Nakon povratka iz Azije i Afrike, 2. svibnja 1947. godine našao se iza brave jer je fotografirao žene koje su stajale u redu pred špecerajem. U samici je proveo 26 dana. Najzanimljiviji dijelovi knjige vezani su za događaje u Burmi, Indoneziji, na Filipinima, u Kini te posebno u Šangaju. U Indoneziji su mu govorili da ne izgleda kao Balkanac, nego kao Englez ili Nijemac, premda nije jasno kad je i kako naučio malajski jezik kojim se, kako tvrdi, sporazumijevao s lokalnim stanovništvom.
Njegova pikareska podrazumijeva svakojake bizarnosti, kao što je konzumacija psećeg mesa, podučavanje papige engleskim frazama, boravak na otoku gubavaca, susret s ribarom koji je imao 120 godina, provodeći cijeli svoj vijek na džunki (kineskom jedrenjaku), rusku emigranticu s dlakavom bradom i tako redom. Koliko mu je puta bio ugrožen goli život, to nije uspio registrirati ni sâm. Od bliskih sudara s krokodilima, morskim psima i kobrama do papuanskih ljudoždera koji su ga gađali kopljima i pogibeljnih situacija u Kini, riskantnih to više što je bez dokumenata tumarao Kinom, dok je ta zemlja bila u krvavom ratu s Japanom. Da mu Globus nije iz valova izvukao kožnatu svesku, kad mu je nevrijeme, na putu za Sumatru potopilo jedrilicu, od njegovih svjedočanstava ne bi danas bilo ni traga. Nije to bila jedina zasluga psa koji ga je pratio kao sjena. Globus je uginuo na Borneu, u zemlji ljudoždera, a naš putnik zapisao je: ”Globus je bio moj jedini prijatelj, vjerno me pratio punih 11 godina diljem svijeta. Nekoliko puta spasio mi je život od zmija otrovnica, lopova i razmajora, od divljaka po prašumama i pustinjama. Zvijeri bi me bile davno pojele da nije bilo njega.”
Posebno poglavlje čine kontakti sa ženskim spolom. Na Celebesu je upoznao gospođicu Nelly, koja je s njim bila spremna otputovati u bilo kojem smjeru; na Borneu je sreo madame Thorey koja, unatoč svomu mužu, nije bila ravnodušna prema europskom došljaku, na Filipinima je boravio u kući lokalnoga blagajnika koji je više volio bivole nego vlastitu suprugu, a na otočiću Mingas nudili su mu mladenku i nagovarali ga da ondje ostane kao upravitelj. No, kao što se izvukao pred svim pogibeljima, Mate Svjetski odolio je i onim drugim, kudikamo ljepšim izazovima! Snalažljivost glavnog junaka i autora ovih svjedočanstava nije sporna, a dokazana je i na Filipinima, kad je pokrao 196 jaja, što ih je kornjača netom prije pohranila u pijesku. To bi se još moglo tolerirati jer je na taj način osigurao hranu za mjesec dana. Ali zašto je hicima iz revolvera ubio dupina? Je li to samo još jedan dokaz da u svemiru vlada zakon jačega i da je bios, kao prirodni princip, u krajnjem slučaju etički indiferentan? Vizu za Australiju naš junak nije dobio zbog ratnih prilika, hvalio je gostoljubivost i benevolentnost Kineza i Japanaca, a kad je završio Drugi svjetski rat, američki vojnici u Šangaju djelovali su mu kao gangsteri.
Na koncu, krug se zatvorio. Vrgorački piligrin vratio se u zavičaj, provodeći dane u šahovskom klubu ili kartajući s prijateljima briškulu i trešetu. Putovanje je istoznačnica za život jer ima početak i kraj. Nema dvojbe, putovati se može i u samome sebi, a veličina Šimunovićeva pothvata sukladna je veličini izazova koji je izabrao, nošen svojom energijom i svojim nepogrešivim instinktom. Ili kao što je zapisao njegov slavni vrgorački kompatriot Tin Ujević: ”Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti./ I pamti da je tako od prastarih vremena./ I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,/ kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.” Hvala onima koji su obznanili Šimunovićevu knjigu i upozorili na njegovu sudbinu.