novinarstvo s potpisom
Akademika Davora Krapca, profesora Pravnog fakulteta u trajnom zvanju, nekadašnjeg suca Ustavnog suda, dekana Pravnog fakultet u Zagrebu, osnivača više značajnih stručnih organizacija, autora mnogih znanstvenih djela, poznajem gotovo cijeli život.
Od kad sam s devetnaest polazio seminar tog sjajnog profesora i položio ispit iz Kaznenog procesnog prava, pa sve do sada nije bilo ni dana mog profesionalnog života koji nisam, na ovaj ili onaj način, dijelio s njim.
Davora više nema. Teret života postao mu pretežak. Službeni će nekrolog obuhvatiti sva njegova sjajna djela koja je napisao, brojne profesionalne dužnosti i dostignuća koja je postigao. Ovo neka bude tek prijateljski, posljednji pozdrav iznimnom čovjeku i profesoru.
Davor Krapac bio je povučen čovjek. Nije lako sklapao prijateljstva, a prijateljima i kolegama bio je odan i iznimno korektan prema njima. Dolazio je na Fakultet uvijek u isto vrijeme, sredinom dana i, u pravilu, ostajao do večeri, do vremena kada se zgrada zaključavala, a svjetla gasila.
Radio je puno. Da nije tako, opus mu ne bi bio tako velik i značajan. Stol mu je bio uvijek krcat knjigama i časopisima, zidovi ”ukrašeni” izrescima iz novina s pravnim i društvenim temama koje su ga okupirale.
Da, bio je tu i skromni audiouređaj te CD-ovi s različitom muzikom koju je volio, od jazza, klasike, pa do suvremene glazbe. O nekim svečanim ili važnim danima, rođendanima, sastancima Katedre i Zavoda, posjetima istaknutih pravnika pozivao bi kolege kabinet na kavu, često i kolače.
Ako ima pravnika za kojega se može reći da je bio pravi znanstvenik europskog formata, onda je to svakako Davor Krapac.
Svaki njegov rad, bez obzira na to radi li se o kraćem osvrtu na neki pravni problem koji je znao objavljivati pod pseudonimom Amicus curiae ili neka od njegovih opsežnih knjiga, odiše erudicijom, poznavanjem pravne povijesti, međunarodnog i komparativnog prava te britkošću zaključaka.
Bez obzira na temu koju je obrađivao, beskompromisno je pravo stavljao ispred politike. Pravna država i vladavina prava bili su glavni moto Davorova znanstvenog rada.
Cijeli opus akademika Davora Krapca opus je prijatelja prava, čovjeka koji vjeruje u pravo i njegovo poslanje, važnost za humano i kvalitetno uređenje društvenih odnosa.
Rekao bih, bio je Amicus Juris.
Davor je bio jedan od ne mnogih pravnika koji su razumjeli da je pravo živi organizam, da čitanje pravne norme pruža i važno područje interpretacije, da onakvo kakvo je danas ne mora biti i sutra. I upravo u tom području interpretacije, ne izvan prava, nego u njegovim okvirima, ljudi poput Davora, pravnici-humanisti, traže pravdu.
A Davor je bio prijatelj pravde, Amicus Justitiae.
Bio je to ne samo u svojim radovima nego i u svom životu. Pravdu je stavljao ispred politike, ispred akademskog oportuniteta. Pravdu je, zajedno s drugim pravdoljubivim i slobodnomislećim ljudima, tražio i u suradnji s nevladinim organizacijama.
U vrijeme kada je tada politički nepodobni Hrvatski helsinški odbor još značio mnogo za zaštitu ljudskih prava i demokratskih vrijednosti, Davor je s njima tražio pravdu za žrtve rata.
Bio je jedan od nas koji smo iz Friburga, zajedno s mnogim prijateljima mira, ne rata, među prvima zatražili osnivanje međunarodnog kaznenog suda koji bi kažnjavao počinitelje strašnih zlodjela počinjenih u ratovima u Hrvatskoj i BiH.
Surađivao je s Hrvatskim pravnim centrom i Centrom za demokraciju i mir ”Miko Tripalo”, uvijek inventivan, na strani ljudskih prava i sloboda.
Davor Krapac, prijatelj prava i pravde, odgojio je generacije i generacije pravnika nastojeći im usaditi ljubav prema pravu, pravu koje se, ne samo uči nego i razumije, pravu koje slijedi pravdu.
Mnogi od njegovih studenata, i ja među njima, imali su dobre i uspješne karijere zahvaljujući i akademiku profesoru Davoru Krapcu.
Hvala, Davore, za prijateljstvo, znanje i ljubav koju si nam dao!
Svog profesora i prijatelja sjećat ću se cijeli život jer je bio dobar čovjek, jer je bio Amicus Juris, Amicus Justitiae.