autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Spomenik legendarnoj hrvatskoj šutnji

AUTOR: Ivo Josipović / 18.10.2022.

Ivo Josipović

Sustav znanosti i visokog obrazovanja na prekretnici, muk kao svečana glazba 

Evo, konačno je u Saboru izglasan novi Zakon o znanosti i visokom obrazovanju. Velike su riječi pratile taj zakonodavni projekt. Od lavine kritika (često potpuno osnovanih) postojećeg stanja u našem visokom obrazovanju i znanosti, do različitih nerealnih, pomalo utopijskih želja i očekivanja od tada još tek budućeg zakona.

Uz, pratnju već uobičajenog normativnog optimizma. Optimizma koji je nerealan jer njegovi protagonisti zaboravljaju da osim fontes iuris cognoscendi (izvori prava, propisi različitog ranga), postoje i fontes juris essendi (društveni odnosi, društveni realitet) koji diktiraju način funkcioniranja prava.

Ta klasifikacija izvora prava, nastala u još Starom Rimu, danas možda nema isto značenje kao u rimsko doba, ali je poučna jer navodi na zaključak kako funkcionira društvo u kojemu ta dva izvora prava nisu usklađena.

Normativni optimizam, koji proizlazi iz neuvažavanja potrebe realiteta, u pravilu dovodi do disfunkcionalnog prava i ozbiljnih posljedica na područje društvenog života koje se uređuje nekim zakonom. A takvih smo se slučajeva u novijoj hrvatskoj povijesti nagledali do mile volje (tek da spomenem brojne niš koristi ”reforme” pravosuđa), pa i u području znanosti i obrazovanja.

Bilo je riječi i o tome kako je zakon koji se pripremao jedan od naših najvažnijih zakona jer bi trebao promijeniti dosta očiglednu stvarnost da nam znanost i (visoko, ali i drugo) obrazovanje nisu osobiti i da je to značajna prepreka razvoju našeg društva.

Tu smo tezu posebno slušali iz usta političara. A koliko su političari, oni koji donose zakone, zaista vjerovali u važnost Zakona, najbolje govori pustinjski krajolik koji smo mogli vidjeti na TV-u prilikom rasprave o Zakonu.

Nisam mogao a da uredništvu Autografa ne predložim da objave sliku sabornice dok se raspravljao konačni prijedlog Zakona. Osobno, meni je najveće razočarenje skoro ”plebiscitarni” muk iz klupa koje okupiraju dvije inačice socijaldemokrata.

Naime, Zakon donosi puno novosti koje su, neke dobre, ali neke i vrlo opasne. Upravo na te opasne elemente novog Zakona najupornije su ukazivali neki socijaldemokrati iz znanstvene zajednice, i to ne bilo kakvi, zaista istaknuti profesori i znanstvenici.

Ponajprije, bivši SDP-ov ministar znanosti i obrazovanja Gvozden Flego i negdašnji član Nacionalnog vijeća za znanost Ivo Družić. Valja reći da je iznimnu kritičnost pokazao i akademik Ivica Kostović, negdašnji član HDZ-ove vlade, ostavši među svojim stranačkim kolegama gotovo potpuno usamljen, barem kada je riječ o javnom izjašnjavanju o Zakonu.

Flego i Družić su si dali truda i napravili čak i alternativni tekst zakona, znatno bolji od onoga koji je sačinilo Ministarstvo. Reakcija Ministarstva na taj tekst bila je gotovo uvrijeđenost!

A socijaldemokrati u Saboru, umjesto da se, ako već nemaju vlastita znanja i kritičnosti, uhvate onoga što su im javno sugerirali ponajbolji od nas, raspravu su odšutjeli i domobranski bili suzdržani prilikom glasanja. Pustivši pri tome da glas otpora budu i politički poeni na njihovim sugestijama i Obadićevoj knjizi (koja apsolutno zavrjeđuje spomen i o kojoj će biti riječi kasnije!) uberu Zeleno-lijevi blok te dijelom Most i Domovinski pokret. Žalosno!

Začudo, iako se radi o vitalnom interesu nastavnika, znanstvenika, fakulteta, sveučilišta i instituta, ozbiljne rasprave, javne kritike ili drugih prijedloga skoro da nije bilo.

U rijetke uporne borce za bolji Zakon, koji je zaista uložio puno truda, pa i napisao ozbiljnu, vrlo kritičku knjigu o rečenom zakonskom projektu, praćenu zbirkom domaćih i međunarodni pravnih izvora o znanosti i obrazovanju, spada dr. Ivan Obadić. Knjiga sadrži i brojne razumne prijedloge kako popraviti zakonski prijedlog. Svaka čast tom mlađem znanstveniku s Pravnog fakulteta u Zagrebu!

Najveći dio akademske zajednice popratio je zakonodavni proces mumljanjem, prigovaranjem sebi u bradu, komentarima kako je riječ o lošem i opasnom zakonu, ali da se ionako tu ne da ništa učiniti, pa što da se izlažu i zamjeraju vlasti! Ne samo Obadić i rijetki, oportunizmom neokovani znanstvenici, poput Flege i Družića, nego i javno mutava većina akademske zajednice, primjećivala je probleme koji se valjaju. Ali, ti drugi su šutjeli.

Sustav, još i od vremena prije nastanka neovisne Republike Hrvatske ima više lica, barem dva.

Prvo je iznimno uspješno, vrhunsko i u svjetskim razmjerima. Imamo sjajnih primjera suradnje s ponajboljim svjetskim znanstvenim i visokoškolskim institucijama, važne patente (na žalost, nedovoljan broj), znanstvena i umjetnička dostignuća, uspješne studente koji nakon studija zauzimaju važna mjesta u znanosti, gospodarstvu, industriji, kulturi, pa i u politici. Mnogi od tih studenata kasnije ostvaruju i važne međunarodne karijere. Pri tome, dobar broj takvih zauvijek odlazi iz Hrvatske.

Na žalost, ovaj je reprezentativni segment naše znanosti i obrazovanja puno manji od onog drugog. Ono drugo lice naše znanosti i visokog obrazovanja pokazuje u mnogim institucijama žalosnu razinu kvalitete, javašluk, nepotizam, čak i znanstvenu, ali i klasičnu korupciju. Sigurno, i vidljiva veza, ne ona produktivna, već zloćudna, dijela akademije s politikom, najuočljivija u dodjeli ”sumnjivih doktorata” pojedinim visokim ili manje visokim dužnosnicima, dio je loše slike sveučilišne zajednice.

Takva janusovska karakterizacija sustava sasvim sigurno je primjenjiva i na pojedina visoka učilišta, znanstvenike i nastavnike te na studente. Općenito, nerealno je očekivati da će naša visoka učilišta na meritornim svjetskim ljestvicama kvalitete visokih učilišta biti u samome vrhu. Ali, sigurno je da i rijetki hrvatski plasmani među stotinjak, čak par stotinjak najboljih sveučilišta govore o slabostima sustava.

Ponavljam, rijetki vrhunski rezultati pojedinaca nekih visokih učilišta, sigurno su dio lijepe slike Hrvatske i iza njih stoji uporan i predan rad te visoka motivacija i talent.

Reforme i autonomija sveučilišta

Svakih nekoliko godina kreću reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja s proklamacijama iznimno visokih očekivanja na planu izvrsnosti, međunarodne kompetitivnosti i kompatibilnosti s potrebama gospodarstva i tržišta rada.

Nepotrebno je, zbog notornosti, isticati kako reformski zahvati nikada nisu dali željene učinke, a da su parcijalni uspjesi, neki zaista i svjetski prepoznatljivi, imali vrlo malo veze s reformama na normativnoj razini. Štoviše, rekao bih, svaka je nova reforma jačala birokratizaciju sustava i uvođenje ne uvijek racionalnih mehanizama za poticanje kvalitete sustava i pojedinaca.

Zašto normativni optimizam nije ostvaren, uostalom kao i u mnogim drugim zakonodavnim projektima, sociološko je i političko pitanje koje prelazi okvire ovog osvrta na novu inačicu hrvatske šutnje. To je, uostalom, univerzalni problem našeg društva, neovisan o sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Jedan od svih kamena spoticanja u reformskim pokušajima do sada bio je odnos zakonodavca, ali i akademske zajednice prema ustavnoj kategoriji autonomije sveučilišta.

S jedne strane, iskustvo razvijenih i znanstveno naprednih država potvrđuje kako nema uspješne znanosti i visokog obrazovanja bez sveučilišne i znanstvene te umjetničke autonomije.

S druge strane, upravo su se često iza pojma autonomije skrivali nerad, nevoljkost u prihvaćanju potrebnih reformi te različite zlouporabe, od onih na institucionalnoj do onih na individualnoj razini.

Taj fenomen navodi zakonodavca, očito i ovom prilikom, da olako zaključi kako redukcijom akademskih sloboda i autonomije sveučilišta može ostvariti veću kvalitetu sustava znanosti i visokog obrazovanja. Jer, kao, više neće biti samovolje i uvest će se red, rad i disciplina.

Takav olak zaključak, pogrešan je iz puno razloga i vrlo je vjerojatno da će njegova aplikacija u novim zakonima dovesti, ne do poboljšanja, već do pogoršanja stanja u znanosti i visokom obrazovanju. To tim prije što pojedina zakonska rješenja imaju i kripto ciljeve, one koji nisu deklarirani od strane predlagatelja Zakona.

Moguće je da neki od efekata novog Zakona koje možemo očekivati nisu ni postavljeni na svjesnoj razini zakonopisaca kao željeni cilj. Ali, oni će nužno izazvati ozbiljne posljedice.

Primjerice, riječ je o snažnom prodoru privatizacije visokog obrazovanja bez jamstava da će, načelno poželjno širenje privatnih visokih učilišta imati barem približnu kvalitetu onih javnih.

Naše dosadašnje iskustvo, posebno iskustvo usporedivih tranzicijskih zemalja, pokazuje koliko je štete kvaliteti visokog obrazovanja donijelo nekritičko i stručno nekontrolirano bujanje privatnih visokih učilišta. Naravno, uz ogradu, da i u Hrvatskoj (a i u susjedstvu) djeluje više privatnih visokih učilišta vrlo dobre kvalitete.

Muk

Reforma kojoj je temelj tek usvojeni Zakon, temelji se na dvama ključnim zakonima za budućnost sustava znanosti i visokog obrazovanja, novih Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti i Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti.

S obzirom na pojedina rješenja koja bez sumnje ozbiljno reduciraju autonomiju sveučilišta i drugih visokih učilišta, primarno onih javnih, te znanstvenog i nastavnog osoblja zaposlenog u sustavu visokog obrazovanja, prilično je iznenađujući muk kojim je akademska zajednica (javnih visokih učilišta) popratila pripremu navedenih dvaju zakona.

Šutnja u sektoru privatnih visokih učilišta, razumljiva je, jer im predstojeća reforma donosi jačanje položaja, a redukcije autonomije uglavnom se odnose na javna visoka učilišta.

Osim zaključaka Sveučilišta u Zagrebu, koje se u resornom ministarstvu uglavnom smatra ”neprijateljskim teritorijem” (a do sada i obratno) alternativnog prijedloga zakona koji je sačinila radna grupa Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj (pri čemu, koliko znam, samo Nacionalno vijeće nije formalno usvojilo taj prijedlog), nije bilo neke javno prepoznatljive ili motivirajuće oporbe novim zakonima.

Zanimljive su i primjedbe Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja iz rane faze pripreme zakonskog projekta od kojih mnoge podržavam, ali neke i ne. Ali, za razliku od svoje javne ekstrovertiranosti u prijašnjim sličnim situacijama, ni taj jaki i uspješni sindikat nije zauzeo neku čvršću poziciju u javnosti.

U kolebljivim javnim nastupima, bilo je i kritičnosti i pohvala Zakonu, da bi, u jednom trenutku u javnoj polemici vođenoj u Jutarnjem listu najistaknutiji i dugogodišnji lider Sindikata Vilim Ribić, oponente Zakonu na čelu s Gvozdenom Flegom optužio da su za status quo (naravno, s lošom konotacijom). No poslije usvajanja Zakona iz Sindikata se čuo glas da su oponenti možda ipak u svojim kritikama bili u pravu!?

Neki opisanu šutnju tumače kalendarom pripreme Zakona, odnosno navodno ”malicioznim tajmingom” koji je prvo čitanje Zakona smjestio pred ljeto, na zadnju sjednicu Hrvatskog sabora prije odmora, te činjenicom da je vrijeme između dvaju čitanja, koje bi trebalo biti najproduktivnije za kritike i nove prijedloge sa strane akademske zajednice, smješteno u ljetne praznike kad je sveučilišni život u hibernaciji.

Dio mogućeg otpora amortiziran je i neformalnim obrazloženjima kako je novo zakonodavstvo odgovor na sadašnji sustav i upravu Sveučilišta u Zagrebu, prema kojemu u Vladi, a i dijelu opće javnosti i akademske zajednice postoji znatna kritičnost.

Čak i da je sve što se Zagrebačkom sveučilištu stavlja na teret istina, racionalan pristup reformi govori da se problemi sigurno neće riješiti redukcijom sveučilišne autonomije i uvođenjem ”čvrste ministarske ruke” u upravljanje sustavom.

Zapravo, neovisno što mislili o sad već bivšoj upravi Sveučilišta u Zagrebu, takvo je ”neformalno” obrazloženje, svojevrsno kukavičje jaje, očito (uspješno) usmjereno na pasivizaciju dijela akademske zajednice, a posebno oporbenih zastupnika u Saboru. Međutim, vjerojatno je to tek dio istine.

Naime znakovita šutnja akademske zajednice i njenih istaknutih članova moguća je, ili zato što si akademici i njihove institucije nisu dali truda da prouče zakonske projekte i uoče probleme, naprosto zato jer se slažu s prijedlozima resornog Ministarstva i ozbiljnim zahvatima koji se predviđaju ili zbog oportunizma akademika i filozofije ”nije to naš rat”, što bi se eksponirali!?

Moguće je i da barem dio njih zna ”što se iza brda valja”, ali se ni oni, ni njihova visoka učilišta i instituti ”ne bi šteli mešati” iz straha za svoje pozicije u odnosu na resorno Ministarstvo koje će stupanjem dvaju relevantnih zakona dobiti ogromne ovlasti i mogućnost kadrovskih i ekonomskih intervencija u sustav znanosti i visokog obrazovanja.

Možda zaista ne treba odbaciti tezu kako akademska zajednica većinski podržava predloženu reformu sveučilišnog prava, te da to pokazuje šutnjom, iako osobno to smatram malo vjerojatnom.

Knjiga kao hrabri pothvat i pobuna

Knjigu Ivana Obadića, relativno mladog, ali uspješnog člana akademske zajednice, u prvom redu gledam kao hrabar pothvat, gotovo pobunu, u kontekstu akademske šutnje.

Knjiga je izvrstan kompendij u kojemu autor daje vrlo kritičan osvrt na pojedina zakonska rješenja, posebice ona koja se odnose na redukciju autonomije sveučilišta i progovara o mogućim problemima o kojima se, začudno, mnogi akademici boje i šutjeti, kamoli govoriti.

Možda su neke kritike koje Obadić upućuje zakonskim projektima prenaglašene, pojedine i pretjerane, ali Obadić je pogodio bit i s pravom je ukazao na moguće globalne posljedice predstojeće reforme: protuustavno ograničavanje sveučilišne autonomije, jačanje političkog nadzora nad (javnim) sveučilištima, dezintegracija sveučilišta (opet, javnih), oduzimanje financijske autonomije javnih sveučilišta i time demotivacija ostvarivanja vlastitih prihoda (ne samo radi povećanja plaća, već i sufinanciranja znanstvenih projekata), uvođenje mnogih ograničenja i formi u radu javnih sveučilišta koja privatna nemaju te postaju fleksibilnija i poželjnija od javnih i slično.

Osim toga, Obadić ukazuje i na brojne logičke i nomotehničke pogreške u predloženim zakonima, naizgled tehničke prirode, ali s vrlo ozbiljnim implikacijama za rad, posebno javnih sveučilišta. Sigurno, Zakon zavrjeđuje i konkretan osvrt na pojedina rješenja koja donosi.

Ovaj tekst nema ambiciju detaljne analize zakonskog teksta, ali, sigurno, namjeravam u nekom od budućih tekstova napraviti osvrt na rješenja koja smatram najlošijima, rekao bih, čak opasnima. I ne samo zakoni, nego i drugi akti, poput pravilnika koji uređuje uvjete za napredovanje, sačinjeni su tako da budu u potpunoj suprotnosti s proklamiranim ciljevima reforme, barem kada je riječ o područjima izvan STEM-a.

Da, trebamo ozbiljnu reformu, mnoge važne promjene, ali sigurno je, novi normativni okvir neće dovesti do boljitka. No o tome drugom zgodom…

Je li Ustavni sud zadnja slamka spasa?

Obadić u knjizi, osim svog autorskog teksta, donosi i sve važne dokumente, domaće i međunarodne, važne za sustav znanosti i visokog obrazovanja, sugerirajući da se novi zakonski projekt udaljava od poželjnog vrijednosnog sustava za znanost i obrazovanje prihvaćenog na europskoj razini.

Posebno, zanimljiva je kolekcija odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske u dosadašnjoj praksi vezanoj za visoko obrazovanje. U tim je odlukama Ustavni sud, barem do sada, odlučno branio autonomiju sveučilišta, ukidajući više zakonskih odredbi za koje su predlagatelji, mahom iz akademske zajednice, smatrali da narušavaju sveučilišnu autonomiju.

U nekima od tih odluka, što u svom autorskom dijelu ističe i Obadić, Ustavni je sud postavio kriterije za razumijevanje Ustavom predviđene autonomije sveučilišta i razradio njen sadržaj. Ako Ustavni sud zadrži poimanje autonomije sveučilišta koje je sam proklamirao u svojim odlukama, mnoga novopredložena rješenja u zakonu bit će na teškim iskušenjima.

U vrijeme tih odluka, bilo je glasova, da ne kažem, zlih jezika, posebno u krugovima izvršne vlasti (i HDZ-ove, i SDP-ove), koji su te odluke tumačili sklonošću Ustavnog suda akademskoj zajednici s obzirom na sastav Ustavnog suda u kojemu je značajan broj sudaca dolazio iz akademske zajednice. Očito, jasno govoreći o protuustavnosti pojedinih novopredloženih rješenja, Obadić se nada da će Ustavni sud ponovo stati u zaštitu akademskih sloboda.

Međutim, jesu li očekivanja Obadića, ali i mnogih iz akademske zajednice, realna, drugo je pitanje. Naime, u ovom sastavu, Ustavni sud je često, za pravne znalce iznenađujuće i potpuno neočekivano, znao stati na stranu izvršne vlasti čak i mijenjajući neka svoja dotadašnja pravna stanovišta, ignorirajući i vrlo jasne ustavne odredbe.

S druge strane, zaista, ako sastav Ustavnog suda uopće ima ikakvu ulogu u odlučivanju o ustavnosti pojedinih propisa, ovaj saziv Ustavnog suda ima puno manje sudaca vezanih uz akademsku zajednicu nego gotovo ijedan saziv prije toga.

Kako bilo, Ustavni sud ostaje zadnja nada onima koji smatraju da dolazi do neustavne restrikcije akademskih prava i sloboda.

Knjiga je vrijedno štivo, je li i spomenik akademskoj šutnji? Knjiga kao Munchov ”Krik”

Zaključno, slagali se s pojedinim ocjenama Ivana Obadića ili ne, impresivno je kako je on u relativno kratkom vremenu minuciozno i s puno kritičnosti analizirao detalje složenog zakonskog projekta reforme visokog obrazovanja.

Knjiga je nastala kao pomalo očajnički krik čovjeka koji smatra kako će projekt donijeti ozbiljne probleme sustavu visokog obrazovanja te za dulje vrijeme oslabiti položaj javnih sveučilišta i u njemu zaposlenih znanstvenika. Kažem, očajnički, jer je, znam i iz osobnih kontakata s njim, tom mladom čovjeku šutnja akademske zajednice neshvatljiva, bez obzira na to koji joj je razlog.

Knjiga, iako je bila odlična podloga za zakonske projekte, poslužila je tek rijetkim zastupnicima, a i Klubu zastupnika zeleno-lijevog bloka, da sačine lijep broj vrlo suvislih amandmana na Zakon. Amandmane koje su saborska većina i Vlada u liku ministra Fuchsa, naravno odbili, uz komentar kako je riječ o prijedlozima kojima je temelj loša knjiga.

Obadiću za utjehu, njegova hrabra knjiga, istina, nije ostvarila svrhu radi koje je pisana, ali će sigurno biti odličan informativni materijal u nekim budućim raspravama kad se budu ispravljale ”krive Drine” ovog Zakona i reforme koja se na njemu temelji. Da, svakako, knjiga će sigurno biti i opominjući, očajavajući spomenik današnjoj akademskoj šutnji.

Mene podsjeća na Munchovu sliku ”Krik”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Da sam Predsjednik, odobrio bih obuku ukrajinskih vojnika
     Hrvatska, Alisina zemlja čudesa
     Conflict for Dummies
     Je li za ružno lice pravosuđa krivo ogledalo, ne pravosuđe?
     Bilješka o nepravdi koju više nije moguće ispraviti
     Pisala mi ustaška zmija
     Tri scene političkog igrokaza zvanog predsjednički izbori
     Esej o svjetskom poretku koji se mijenja
     Pernarov poučak
     Ustavni i Vrhovni sud crtaju opatijski kroki Nečastivog

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija