Prva Miramida u Ukrajini: kako prijeći na ”drugu stranu”?

U Ukrajini je održana prva Miramida. U Zaporožju, gradu veličine Zagreba, na velikom Dnjepru, od ponedjeljka 21. 11. do četvrtka 24. 11. Miramide su višednevne intenzivne edukacije, treninzi ih zovemo. Krenule su krajem 1995. iz još porušenog Pakraca, održano ih je, raznih, nekoliko stotina do danas, s nekoliko tisuća ljudi, ponajviše u Hrvatskoj, no i u BiH, Srbiji, Makedoniji.

Zamolio me Drago Pilsel, stari prijatelj u građenju mira kod nas i šire, za ovaj tekst. Tek sam sada prelomio da ga mogu napisati. Mučilo me da ne mogu pisati o situaciji u velikoj Ukrajini, jer ne znam mnogo.

Miramide su posebne, usmjerene na same ljude, sudionike/ce, osnažuju za angažman, civilni, nenasilni, za izgradnju mira.

O tome mogu pisati. Razlog više je jer se ovaj put o vjernicima radilo, ljudima koji su u Kristu našli smisao i spas.

Nadam se da ova rečenica nije razlog da prestanete čitati ovaj tekst.

Jana ima dečka Ivana na drugoj strani rijeke. Nevrijeme je srušilo most. Ona ga želi posjetiti, no jedini način je da ide čamcem. Ante ima čamac. On kaže Jani da će ju prevesti ako spava s njim. Jana ode do prijateljice Mare i ispriča joj za Antin uvjet. Mara kaže da joj ne može pomoći. Kad Jana prijeđe na drugu stranu rijeke, kaže Ivanu kakav joj je uvjet postavio Ante. Ivan odmah prekine vezu s Janom. Tužna Jana ode do svog prijatelja Željka i izjada mu se. Željko reagira tako da obeća Jani da će istući Ivana

Ja osobno nisam vjernik, bar ne u uobičajenom smislu te riječi, ne pripadam nijednoj religiji. No dolazim iz katoličke sredine, dva desetljeća surađujem s dvije tradicionalne mirovne kršćanske crkve – kvekerima i menonitima. Ovi potonji su me evo treći put doveli u Ukrajinu.

“Sam si to tražio, tu si preporuku ti napisao”, uz smiješak mi kaže Ruth Pawlinovski, predstavnica Mennonite Central Committee u Sarajevu. Podsjeća me da sam 2013. obišao njihove partnerske, humanitarne i vjerske organizacije u Ukrajini, predložio da se educiraju u smjeru građenja mira, građenja društva koje će svoje strukturno i kulturno nasilje smanjivati.

“Humanitarni rad se bavi posljedicama, izgradnja mira – uzrocima” jedna je od poruka ove Miramide. “U izgradnja mira je kako bar jednako važno kao i što.”

Radili smo temeljito.

Vratio sam se pun dobre energije. Kao i uvijek kada smo se vraćali iz Travnika, Gornjeg Vakufa-Uskoplja, Dervente, Knina, Belog Manastira, Pakraca, … Miramide bude dobru energiju kod ljudi.

“Ovako je Isus radio sa svojim učenicima”, kaže mi Pavel, pastor iz ratom zahvaćenog dijela. Bio je nedavno u Sarajevu, sviđa mu se kad uči o građenju mira.

Uči? On sve već zna, ali još ne zna da zna 🙂

Tu mu Miramida pomaže. Usporedba s Isusom svakako jest pretjerana, no napisao sam ju jer govori o snazi metode. O osnaživanju. O odsutnosti poučavanja, predavanja. O razmjeni iskustava.

Govorenju o svojim pogreškama. “Ja nisam ništa pametniji od vas, ja samo imam dvadeset i tri godine rada i porađenja grešaka iza sebe, svaki dan”, ponavljao sam sudionicima, njih oko dvadeset i pet, uglavnom zrelije dobi iako je bilo i mlađih.

Sjajni ljudi. Posvećeni, željni znanja, iskreni, autentični, s ogromnim, uglavnom bolnim životnim iskustvom, no s osmijehom i spremnošću da idu ka svjetlu pomažući sebi i drugima. Ljudi koji se ne žale, ne kukaju, a život ih nije mazio ili baš zato.

Ja osobno nisam vjernik, bar ne u uobičajenom smislu te riječi, ne pripadam nijednoj religiji. No dolazim iz katoličke sredine, dva desetljeća surađujem s dvije tradicionalne mirovne kršćanske crkve – kvekerima i menonitima. Ovi potonji su me evo treći put doveli u Ukrajinu

Rat u Ukrajini je bio neizbježna tema. Mnogi su i sami prognanici ili rade s njima, dijele humanitarnu pomoć, organiziraju tečajeve, zajedničke molitve. Nekima su stradali bližnji. Bol. Molitva im daje snagu, no od nje ne traže da rješava ono što sami moraju.

Dio njih se uključio i u vođenje radionica. Miramide u pravilu imaju tim voditelja, no ovaj put sam bio sam, put košta, letio sam preko Amsterdama, pa Kijeva, pa Dnjepropetrovska. Zato smo dan završavali u pet stalnih malih grupa koje su su-vodili izabrani sudionici.

Za mene velika pomoć, za njih velika čast i odgovornost. Kraj dana za refleksiju, pitanje “Kako ste sada, nakon današnjeg rada?”

Sjajni ljudi, vjera im je pomogla kada im je bilo najteže. Nije se zgorega prisjetiti toga kada napadamo razne crkvene strukture. Vjera ima veliku moć utjehe i vodilje kada je mrak. Ima i potencijal za političke manipulacije, no ovaj tekst nije o tome.

Patriotizam, domoljublje, osjetljiva tema. “Volim Ukrajinu, to je moja domovina”, čujem (etničku) Ruskinju, osjećam da to govori iz srca, sebi, ne drugima. Ovo nije grupa u kojoj se mora druge uvjeravati u svoju ”ispravnost”.

Provociram ih, već je kraj treninga, izgradili smo povjerenje, zajedno prolazimo kroz teške teme. “Ja ne volim hrvatsku državu, no volim hrvatsku zemlju”, kažem. Pitanja, pojašnjenja, znatiželja, malo i zazora. “Što točno misliš pod tim?”, pita me Kanađanka Julie, novinarka, koja priprema niz tekstova o radu MCC-a u Ukrajini.

“Države (state) dolaze i odlaze. One su ionako okvir, konstrukt, često represivni aparat, ne želim imati emotivni odnos prema državi kao konstruktu.

Do sada sam promijenio tri države, a nisam nikamo išao: Jugoslavija, Hrvatska, EU. Tko zna što je sljedeće?”, odgovaram.

“Zemlja (country) uvijek ostaje. Volim Hrvatsku, tu je moj zavičaj, sjećanja, hrana, običaji, grobovi moj predaka, prirodne ljepote, povijest. Hrvatska je moj dom. Volim ga. To je o.k.” Ne kažem da tako treba, samo objašnjavam kako se osjećam.

Sjajni ljudi. Posvećeni, željni znanja, iskreni, autentični, s ogromnim, uglavnom bolnim životnim iskustvom, no s osmijehom i spremnošću da idu ka svjetlu pomažući sebi i drugima. Ljudi koji se ne žale, ne kukaju, a život ih nije mazio ili baš zato

Radimo u prostorima dobrotvorne udruge “Hram”. Skroman prostor, ali topao. “Ljudi čine prostor, zar ne?”, kažem mladom Andreju, klima mi glavom. Za ručak pire, meso, salata, ništa raskošno, no s ljubavi pripremljeno, skuhale su nam domaćice.

Pričam o iskustvima rada Volonterskog projekta Pakrac 1993.-1997., pogotovo u vrijeme prije “Bljeska” kad je grad bio podijeljen. Rad na dvije strane. Osjetljivo? Hiper, ultra. Ali se može.

No nema dvije priče, dvije verzije, za svaku stranu po jedna, samo jedna. Laganje nije izgradnja mira.

Pripovjedam kako sam 1994. grupi od petnaestak hrvatskih policajaca iz Požege ”na punktu” u Pakracu, na liniji razgraničenja, gotovo sat vremena govorio što radimo, o Gandhiju, Martinu Lutheru Kingu, nenasilju, rješavanju sukoba bez nasilja, poštivanju različitosti, suradnji s beogradskim Centrom za antiratnu akciju.

Oni pod punom opremom, a ja ”gol”; iznenađuje me njihova reakcija: “Nastavite samo. To je važno. Jako. Mi želimo da naša djeca žive u svijetu bez rata.”

Kako se prelazi na ”drugu stranu”, prenose pisma, razgovara s protivnicima?

Često nema jasnih odgovora, samo smjernice. Redovito to viđam, svi želimo jasne odgovore, upute, no život je svaki trenutak drugačiji. A i zašto bi jedan Goran govorio jednom Nikolaju što točno mora napraviti u svojoj zemlji?

Razgovaramo o zastavama, kada, kako, što, ljudi različito reagiraju na zastave. “Razgovarajte o tome, o vašim različitim viđenjima, osjećajima. Taj je razgovor važniji od moguće ‘točne’ upute.”

Različita viđenja istih događaja, stvari, ponašanja. Mnogo smo na tome radili.

Velik je utisak ostavila priča o rijeci i čamcu. Radio sam ju kao sudionik na Miramidi u Travniku 1998. i izludila me. Zadatak je u grupama od 5-6 dogovoriti se koja je osoba moralnija, poredati ih po tome. Priče se nisam točno prisjetio, no osnovnih crta jesam. Probajte sami:

Pripovjedam kako sam 1994. grupi od petnaestak hrvatskih policajaca iz Požege ”na punktu” u Pakracu, na liniji razgraničenja, gotovo sat vremena govorio što radimo, o Gandhiju, Martinu Lutheru Kingu, nenasilju, rješavanju sukoba bez nasilja, poštivanju različitosti, suradnji s beogradskim Centrom za antiratnu akciju

Jana ima dečka Ivana na drugoj strani rijeke. Nevrijeme je srušilo most. Ona ga želi posjetiti, no jedini način je da ide čamcem. Ante ima čamac. On kaže Jani da će ju prevesti ako spava s njim. Jana ode do prijateljice Mare i ispriča joj za Antin uvjet. Mara kaže da joj ne može pomoći.

Kad Jana prijeđe na drugu stranu rijeke, kaže Ivanu kakav joj je uvjet postavio Ante. Ivan odmah prekine vezu s Janom. Tužna Jana ode do svog prijatelja Željka i izjada mu se. Željko reagira tako da obeća Jani da će istući Ivana.

Neću vam odavati što smo sve naučili iz analize te vježbe. Mnogo u svakom slučaju. Uz dosta smijeha otvoriše nam se vidici. A to je lijep osjećaj.

Kao što je lijepo gledati ljude koji su do nedavno razmišljali isključivo o pomaganju kako analiziraju odnose, uživaju u zajedničkom donošenju Dogovora o radu. (“Tako možemo i u našoj crkvi. Mnogo je bolje nego da ja (pastor) određujem što se smije a što ne.”), razmišljaju o odnosima moći i kako ih mijenjati, vježbati aktivno slušanje, dijalog.

A u sebi mislim kako po stoti put svjedočim: “Rat je naš neprijatelj, ne ljudi”.

> Svi tekstovi ovog autora