Govor mržnje i etnofaulizam kao jedna od njegovih nijansi

Nisam više europeid, iliti bijelac – znanost kaže da svi skupa napuštamo rasne podjele, tako ćemo se u duhu novih otkrića riješiti i neželjenog te nadasve problematičnog oblika rasizma ili će se ta problematika modernom genetikom samo pomesti pod tepih.

Ma, ne razaznajemo ni boje više, koliko nastojimo ostati korektni, dočim s ljepše drugojačije strane u svijetu kozmetike za odabir proizvoda valja nam osim površinskog tona kože razaznati i skriveni podton kože.

Sličan problem je u slikarstvu, ne postoji gotova uljana tuba koja sadrži gotovu boju kože, za uspješan i uvjerljiv efekt portretirano lice valja podslikati i u preciznim omjerima zamiješati nove kombinacije ili ih nanositi oprezno i slojevito.

U stripu je dugo vremena nekako bila prisutna crno-bijela situacija s bojom kože, u tiskarstvu i na filmu boja se oprezno unosila i monokromatski. Ulični, kazališni i filmski glumci-pioniri iz različitih namjena su nanosili umjetnu boju na lice. Nude boje cijelim spektrom naglašavaju vašu prirodnu boju kože. Danas je oko nas stvarnosno i medijski već sve puno šarenije i AI dostupnije, bujrum.

Naš domaći rasizam usmjeren na boju kože je nekako “uvezen” (ili se barem tako tješimo) pa se još nije razmahao i stasao u svim njegovim aspektima. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj rasizam je bio dio službene ideologije, ali tek nešto kasnije s Pokretom nesvrstanih i sa zamahom turizma na ovim prostorima, počet će se sporadično pojavljivati i taj tradicionalni rasizam na osnovi različite boje kože.

Spontano rasizam će se kad god je za to bilo prilike pojavljivati i na nogometnim tribinama, kao što se zadnjih godina malo-pomalo inkomponira i na Balkanskoj ruti kojom prolaze migranti i tražitelji azila. Vrijeme će pokazati koliko smo dorasli novim izazovima i na koje sve specifične načine smo, kao društvo, u stanju mrziti.

Engleski romanopisac Graham Greene je primijetio kako je mržnja zapravo nedostatak mašte. A kako se mržnja uistinu hrani strahom i neznanjem, bit će nam potrebno puno mašte za izboriti se za prevagu dugotrajnog mira.

Govor mržnje jest bogat, opširan i raznovrstan, ali je baziran na predrasudama koje su dosta krute i teško bi ih se moglo nazvati maštovitima, ili Graham Greene jednostavno nije bio u pravu?

U stanju smo se smijati strašnim stvarima, što znači zapravo taj smijeh ako iza njega ostaje gorak okus? Jesmo li spremni žrtvovati slobodu govora u humoru, zar nije odavno načeta njegova neutralna pozicija – ili da ipak samo ostavimo stvari kakve su i dosad bile?

Racionalna intervencija neće promijeniti ljudsku prirodu, ne želimo se odreći naše ostavštine, nažalost čak i kada vidimo da tu nešto nije dobro.

Današnji rasizam u Hrvatskoj mi je još nekako preopćenit i pomalo mutan pojam, zumirao bih ipak malo na neke lokalnije i još poprilično ignorirane pojave u društvu, za nijansu drukčijeg inetenziteta.

Uvrede

 Odavno medicina i znanost općenito hladno barataju s nazivima raznih tjelesnih oštećenja i genetskih poremećaja bez ulaženja u narodnu psihologiju masa koja je spremno iskoristila takvu retoriku i obogatila svoj ionako poveliki repertoar uvreda. Vrijedi onaj koji je zdrav, a onaj ozlijeđeni je povrijeđen – fizički. I tako se pojavljuje pojam “uvreda” za svu onu štetu koja se nanosi verbalnim putem.

Znanost je sve uredno imenovala i popisala, ali ni narod nije gubio vremena: svakoj biljci, pojavi i došljaku je nalazio i smišljao imena, nadimke – pogrdne, razlikovne i nadasve funkcionalne. Od nadimaka do prezimena, od plemena do naroda i nacija, svega onog apstraktnog s kojim se animalni svijet ni ne zamara.

Cvijet se nije uvrijedio što ga prozvaše maslačkom, ima on drugih briga; čak i ako se zapravo radilo o nekoj drugoj žućkastoj livadskoj glavočici. Opet istom logikom nema razloga pravi maslačak da se uvrijedi ako ga netko prepozna pod pravim nazivom (i ubere ili pojede u salati).

Kako onda povik Srbine u Hrvatskoj može biti uvreda ako se uistinu radi o pripadniku te etnije? Kako onda može povik Srbine! biti uvreda ako je greškom ili namjerno prozvana osoba hrvatske nacionalnosti, još uz to i katolik?

Srbine, ono sočno izgovoreno Srbine, to je u hrvatskom tečaju uvreda, zatim slijedi i ono Židove (čemu se sada ujednačeno priklanjanju i pojedinci s lijevog spektra otkrivši nepotpuno iskorišteni fenomen dvostrukih konotacija). Recimo Nijemcu slobodno možete reći da je Nijemac, neće vas razumjeti ionako – ako ga precizno nazovete autonimom Dojčer (Deutscher) taj se neće naći uvrijeđen, a ako slučajno Hrvatu kažete da je Nijemac velika je vjerojatnost da ste ga zapravo pohvalili i da će tom Hrvatu biti milo oko srdašca.

Težak nam je bio taj jezik strani, pa one koje nismo razumjeli nazvali smo nijemim osobama – Nijemcima, a njihovu državu posljedično Njemačka. Srećom srpski jezik nam je toliko blizak i razumljiv da smo objeručke prihvatili njihov originalni naziv države bez pravopisne prilagodbe ili posezanja za nekim novim kreativnim nazivom, dakle Republika Srbija.

U partizanskom filmu nekog se suborca moglo osloviti kao Slovenac, bez nekih dodatnih primjesa – sad neki će reći da i tu ima neka promišljena spuštalica. Sve je u oku i uhu promatrača i slušatelja.

Kakva je na primjer vaša prva reakcija kad čujete riječ Bosanac? A Hercegovac? Imate li vi neke svoje originalne etnije na koje trzate i zatrepćete okom?

Nije zgoreg da napomenem kako će nam valjati iz govora, a bogami i iz književnosti izbaciti danas neprihvaćene zastarjele termine (koji su se dijelom pokazali i kao netočni) – kao što “gluhonijem” treba zamijeniti s “osoba oštećenog sluha”, “mentalna retardacija” postaje “intelektualna poteškoća” ili pejorativno “slijepac” se ispravlja s “slijepa osoba” i “osoba oštećenog vida”.

Uvrede vrebaju neoprezne govornike, iza ugla, uvriježene uvrede ali i one potencijalne i nanovo kontekstualizirane, definirane su kao ili blaže verbalne ili snažnije javne uvrede. Uvrede same po sebi klasificirane su i suhoparne, ožive u namjeri onog koji ih emitira i u emocionalnom i intelektualnom prijemu onoga koji ih prima, procesuira i trpi.

Ne govorim ovdje dakako o očitim prvoloptaškim pozivima na nasilje i mržnju, kakvih je pregršt kako u hrvatskoj tako i u svjetskoj povijesti. “Srbočetnik” je zanimljiv ekspresni neologizam iz ratnih devedesetih – kada se koristi u današnjem kontekstu uvreda ne predstavlja nužno uniformiranu osobu (isto vrijedi i za današnje ustaše i fašiste), već se radi najčešće o osobi koju se takvim nazivom želi diskvalificirati i degradirati.

Inflacija pojma genocid

Tako i genocid postaje prihvatljiv termin za ono što je možda ponekad pravno i netočno, ali u nedostatku jednostavnijeg nazivlja ogromnih intenziteta zločina protiv čovječnosti ili razmjera etničkog čišćenja, mediji i običan narod posežu za snažnim riječima kao što je “genocid” da bi se vjerodostojno prikazala patnja i stradanje civilnih žrtava, ali nažalost i da bi se narod iz čijih redova su počinitelji uvrijedio i isključio s ekskluzivističkim pridjevom “genocidan”. Oni drugi su uvijek taj “genocidan narod”; pravna definicija traži stavku jasne i dokazive namjere za uništenje (cjelovito ili djelomično) pripadnika nekog naroda.

Kao što prilika čini lopova, tako i zato u vojnoj doktrini ne nedostaje namjere za apsolutnim poništavanjem neprijatelja. Pravilno raspoređeno nuklearno naoružanje među svim državama u nekom ludom scenariju može dovesti do dugotrajnog primirja na planetu.

Nekima je za počinjenje genocida (zapravo ogromnih bestijalnih nerazumljivih zločina) dovoljno i konvencionalno naoružanje i mali broj ljudi. Za ovu tematiku bi zato obavezno štivo trebala biti knjiga Ivice Đikića “Beara”, koja kroz prikaz tehničke konstrukcije zločina i eventualnost “povijesnih” ciljeva može objasniti logiku “modernih genocida” i dati neke načelne odgovore na ovaj fenomen ratovanja koji nam je kao ljudskim bićima teško prihvatiti kao moguć i stvaran.

Da okrenem pilu naopako, možda je i dobro da se taj pojam “genocid” koristi učestalije, ne bi li se dodatno alarmirala (svjetska) javnost koja više ne reagira na civilne žrtve i na tako obično i kontinuirano sveopće stanje rata. Neki su zabrinuti za inflaciju tog pojma, a tko zna možda su zabrinuti tek za njegovu političku i matematičku eksluzivnost.

Etnofaulizam

Za kraj i zaključno da se vratimo na početak: krenuli smo od teme rasizma, pa malo bočnije na pomenute uvrede prema etničkoj pripadnosti, a to su zapravo etnofaulizmi. Pojam etnofaulizam je osmislio američki psiholog Abraham Aaron Roback od starogrčkih riječi ethnos (što znači narod) i phaulisma (što znači omalovažiti, poniziti). 1944. godine objavio je podeblji “Rječnik etničkih uvreda”. Sve ovo u širem smislu pravno spada pod “govor mržnje”, koji je nekad doduše egzaktan, a nekad je dvosmislen i zna se očešati rubno o dostignuća “slobode govora”.

Pejorativno korištenje etnonima u pravilu se distribuira između susjednih zemalja koje su bile ili još uvijek jesu u ratnim sukobima – u Grčkoj se pogrdno prozivaju Bugari, u Turskoj Grci, u Južnoj Koreji nazvati nekog Japancem je uvreda, a Rusi su recimo Čečene u vojnom slengu nazivali Česima.

Ništa dakle novo ni u Hrvatskoj po tom pitanju, samo onom poznatom osnovnom paketu etničkih prozivki koji kreće od Srba i tako dalje po manjinama – dodajemo pomalo i Nepalce, Filipince i Indijce.

Toliko.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Izraelsko-palestinska organizacija “Borci za mir”
    •  Zapitno obojan klavirski akord Matea Martinovića
    •  Anti-bilješke o Trumpu, Izraelu i Palestini
    •  Naš mali otac
    •  Međugorje Ivice Đikića
    •  Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe
    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora