More mrtvih

Onoga časa kada postanu brojke – dvoznamenkaste, četveroznamenkaste, šestero-sedmero-osmeroznamenkaste – ubijeni gube svoj ljudski identitet i, s njime, onaj minimum sućuti i pijeteta kojim svako pokojno ljudsko biće ima pravo biti tretirano.

Ne trajemo u memoriji kao ljudska bića baš mnogo. Sa mnom će umrijeti spomeni o ljudskosti mog pradjeda koje mi je prenio stric. Za druge taj pradjed je anonimno ime i prezime na Lovrincu, deložiran sa Sustipana.

U nekim drugim krajevima na grob se stavljao drveni križ i onamo se išlo dok ne bi strunuo. I onda je ostajao samo u memoriji. Danas je zadnji spomen mrtvome parta, šonet, osmrtnica u novinama, s fotografijom, lik kao znak ljudskosti.

Ništa od toga nema za onih 4700 koji su se utopili u Sredozemnom moru ove godine, bježeći od života u Africi ili Aziji, hlepeći za Evropom kao Zemljom Obećanom.

Bilo ih je manje lani, kada su ih Turci poslali kopnom. Ali dobri ljudi su podigli žilet žice da im ne bi svojim genima inficirali naciju, pokvarili pravednički san. Zaista, koji im je vrag, što su navrli?

Ništa iza njih nije ostalo, grob im se ne zna, majka se nada da će se odnekle ipak javiti, njihovo ime nije zabilježeno, njihovih snimaka nema među osmrtnicama, u najbolju ruku smo vidjeli kako im tijelo pluta na površini.

Svi ostali su u dubinama, hrana ribama i racima, jedinice u zbroju: 4700.

Upola manji broj žrtava, spaljenih ili zdrobljenih s Dvojnim neboderima Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku, ostavili su trag u kolektivnom imaginariju svoje države i zapadnog svijeta. Imali su ime i prezime, fotografiju.

Da bi se oteli prokletstvu ne zaborava, nego svođenja otetih života na statistiku, Židovi svake godine čitaju imena i prezimena žrtava koje je proždrla šoa, neman rasističke mržnje, vraćajući jednom godišnje tu mrvu ljudskosti onima kojima je život otet na pravdi Boga.

Tko će, i kad, i gdje, pročitati imena onih koje, u njihovim brodolomima, nisu spašavale Nerejide, nije proždro ni Levijatan, nego ih je rastočila Leta, rijeka zaborava, rastočena u Sredozemlju?

Bilo ih je manje lani, kada su ih Turci poslali kopnom. Ali dobri ljudi su podigli žilet žice da im ne bi svojim genima inficirali naciju, pokvarili pravednički san. Zaista, koji im je vrag, što su navrli?

Dovoljna je katkad kap otrova da zatruje bačvu vode, dovoljno je nekoliko zločina u ime ideje (a i religija i nacija su ideje) da izazovu trajnu i duboku omrazu spram onih koji po odabiru, ili samo po tradiciji, pripadaju toj ideji. U Hrvatskoj to dobro znamo

U nedjelju je u crkvi sv. Petra i Pavla, lateralnoj u kompleksu koptske katedrale svetog Marka u Kairu žena, među klupama u dijelu za žene i djecu, ostavila bombu koja je u nedjelju, na misi, raznijela upravo te ciljane žrtve.

Nešto ranije, u Carigradu, druge dvije bombe pobile su hrpu policajaca.

U Kairu je na djelu bio puki terorizam: masakr civila zato što pripadaju drukčijoj vjeri. Posljednji u nizu od četrdesetak atentata nakon “arapskog proljeća”, po svoj prilici ne i zadnji.

Al-Azharov šejh i veliki imam osudio je taj zločin, shvatljivo, jer nanosi zlo i islamu, kalja ga, kao što ga, zločinački hladnokrvno, kalja “Islamska Država”, eda bi izazvala, proširila i produbila mržnju protiv muslimana i taka iskopala jaz.

Dovoljna je katkad kap otrova da zatruje bačvu vode, dovoljno je nekoliko zločina u ime ideje (a i religija i nacija su ideje) da izazovu trajnu i duboku omrazu spram onih koji po odabiru, ili samo po tradiciji, pripadaju toj ideji. U Hrvatskoj to dobro znamo.

U Istanbulu žrtve su bile u uniformi, sa stanovišta kurdskih pobunjenika legalan cilj u gerili koja traje i u kojoj turska policija ne štedi civile u turskom Kurdistanu.

Bio teror, bio rat – nevinim žrtvama je isti vrag kad se suoče s tom apokalipsom u beskrajnim nastavcima i s njenim četvorim jahačima: prvim koji budi pohlepu i sije razdor, drugim koji razara i prolijeva krv, trećim koji ono što ostane satre glađu i pošastima, te četvrtim koji ima snagu svih prethodnih, jer za razliku od njih nosi ime: Smrt.

Tu, na Mediteranu, koji s pravom zovemo kolijevkom civilizacije, nismo dovoljno civilizirani niti da, s jedne strane, prestanemo svoje bližnje ubijati i terorizirati, a niti da, s druge strane, prihvatimo one koji od toga bježe. Točno, uljudba nas razlikuje od zvjeradi. Ona nikada ne bi činila što činimo mi ljudi

I Papa je, doznavši za pokolj u crkvi koptskog Pape, apelirao na civilizaciju – uljudbu, kako bi nekad rekli – a protiv razaranja. Veli Frane da je riječ o odvojenim epizodama, ali da je posrijedi jedno te isto nasilje koje sije smrt i razaranje.

I te apele, i te molitve, bilo bi moguće sabrati u statistike, koje na kraju postaju puki komunikacijski šum, poput “456. ozbiljnog upozorenja” između Kine i Tajvana zbog Quemoya i Matsua. S time što, podsjetimo opet, nisu posrijedi ni riječi, ni granate, nego ubijeni ljudi, jedan po jedan, sa svojim životima od kojih svaki, bez iznimke, sadrži sav svijet.

Ubiti čovjeka znači utrnuti u njemu sav svijet.

Tu, na Mediteranu, koji s pravom zovemo kolijevkom civilizacije, nismo dovoljno civilizirani niti da, s jedne strane, prestanemo svoje bližnje ubijati i terorizirati, a niti da, s druge strane, prihvatimo one koji od toga bježe.

Točno, uljudba nas razlikuje od zvjeradi. Ona nikada ne bi činila što činimo mi ljudi.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
    •  Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
    •  Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
    •  Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
    •  Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ''krvavu kupelj''
    •  Je li sekularizam kriv za terorizam?
    •  Trump je zrcalo i naših dilema
    •  Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
    •  Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
    •  Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

> Svi tekstovi ovog autora