novinarstvo s potpisom
Mali je problem ministar Pavo Barišić, plagijator prema zaključku Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, tijela koje imenuje Sabor ove države, a sastavljeno je od visokih školskih titula. Mali je da ne može biti manji. Tako ništavan problem može se časkom riješiti.
Za Inu i HEP ne gine pet godina, ovo smotaš u dvije minute.
Toliko bi trebalo premijeru da objavi i javnosti obrazloži Barišićevu smjenu te da objasni zašto je u Vladu uopće doveo osobu nad kojom visi sumnja da je plagijator, sada i potvrđena.
Barišić je, dakle, doslovno prepisao dio rada Stephena Schlesingera, američkog stručnjaka za međunarodne odnose. Početkom studenoga prošle godine, kad je već sjedio u Vladi i kad je oko svega toga počela frka, Schlesingeru se odjednom odlučio ispričati. Vadio se na ”tiskarsku grešku”.
No, četvorica znanstvenika koji su prijavili taj i još nekoliko Barišićevih plagijata, u ovom su slučaju dobili zadovoljštinu. Kod drugih primjera koje su pobrojili nije sve bilo tako kristalno jasno i neizbježno kao kod ovoga.
Sitan problem, kao što rekoh.
Makneš Barišića, ispričaš se, svatko, uostalom, može pogriješiti kao što je s ovim pogriješio mandatar.
Ali, da sve ne bi bilo jednostavno kao što faktično jest, u ovoj priči imamo i jedan veliki problem. Veliki problem je trenutno Plenković.
Nema nikakvih naznaka da će predsjednik Vlade ”vjerodostojno” učiniti s Barišićem ono jedino što sada može, smije i mora.
Ja sam možda budala, ali još vjerujem da hoće.
Čak sam se oko toga jučer kladila u večeru. Naprosto ne vidim način da se prijeđe preko ovog skandala, niti želim misliti, pa da imam i sto godina, da bi najodgovorniji političar u mojoj zemlji s time mogao mirno spavati.
Uopće me ne zanima Barišić, tip koji je držao 19 kolegija na četiri sveučilišta, torbar kao takav, koji je prosvjetarima nekidan poručio da ne mjere sve novcem i da se usreće ”duhovnom nagradom”.
On je svoju biografiju dodatno unizio u sramotnoj diskusiji u utorak u Otvorenom, frkčući nešto o tome da je nalaz Odbora ”montirani proces”.
A li moramo osvijestiti da je plagijat nešto najgore što može počiniti netko tko se školuje ili piše znanstvene radove, zapravo nešto najgore uopće.
Jer sve se drugo može steći na drugačije načine, samo znanje i posljedični akademski status u normalnom svijetu moraš natući sam.
Možeš se ”pažljivo” udati i automatski ući u visoko društvo. Naslijediti novac od roditelja i postati bogataš. Može ti tetka koju nisi nikad vidio ostaviti dvorac pa ćeš živjeti pod kristalnim lusterima. Možeš dobiti na lotu i onda putovati po svijetu odsjedajući u hotelima kakve si prije vidio samo u filmovima.
Možeš sve to, kruha bez motike, ali ako hoćeš obrazovanje i titulu akademika, to moraš odraditi sam.
Znanje, rad i integritet koji se na tome osniva jedini su način da i ljudi skromnog financijskog porijekla jednom postanu društvene zvijezde. Tome bismo morali učiti svoju djecu.
Ali kako, ako imamo ministra koji je maznuo tuđu stvar i potpisao je svojim imenom?
Što na to kažete, gospodine Plenkoviću?
Ako sada mene napravite budalom, napravili ste budalama sve poštene ljude u ovoj zemlji. Fućkaš tu jeftinu večeru, platit ću je.
Ali znajte da ste onda za mene mrtvi.
(Prenosimo s portala Novoga lista).