Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću

”Ne smijemo obranom nazivati ponovno naoružavanje koje povećava napetosti i nesigurnost, osiromašuje ulaganje u obrazovanje i zdravstvo, oslabljuje povjerenje u diplomaciju i obogaćuje elite kojima nije nimalo stalo do općeg dobra.” Te je riječi papa Lav XIV. izgovorio 14. svibnja 2026. u govoru studentima i profesorima na rimskom sveučilištu Sapienza. Samo dan ranije, 13. svibnja 2026., hrvatska je Vlada potvrdila ulazak Hrvatske u europski program SAFE i mogućnost zaduživanja do 1,7 milijardi eura za novo naoružavanje, uključujući tenkove Leopard 2A8, samohodne haubice Caesar, raketne sustave, vojna vozila i streljivo.

Ta gotovo simbolična podudarnost ovih datuma razotkriva duboku moralnu napetost našega vremena. Dok Papa upozorava da se pod riječju ”obrana” često skriva nova utrka u naoružavanju, Europa i njezine države tu utrku predstavljaju kao jedini razuman oblik politike.

Naravno, svaka država ima pravo štititi svoje građane. Katolička tradicija nikada nije zastupala naivni pacifizam koji zatvara oči pred zlom, agresijom i sigurnosnim prijetnjama. Ali jednako tako, Crkva nikada nije učila da se sigurnost može graditi bez pitanja o pravednosti, društvenim prioritetima i općem dobru.

Upravo zato Papina izjava nije politički slogan nego nastavak kontinuiteta katoličkog socijalnog nauka. Još je sveti papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in Terris (1963.) upozorio da se trajni mir ne može graditi na ravnoteži straha i gomilanju oružja. A papa Pavao VI. je 1965. u Ujedinjenim narodima zavapio: ”Nikada više rata!” Papa Franjo je 2019. u Hirošimi otišao još dalje proglasivši čak i samo posjedovanje nuklearnog oružja nemoralnim. A sada Lav XIV. tom nizu dodaje nešto posebno važno, on upozorava da militarizacija razara posebno obrazovanje i zdravstvo.

To nije bila usputna rečenica. Papa nije slučajno izdvojio škole i bolnice. To su dvije institucije po kojima se vidi vjeruje li neko društvo još uvijek u čovjeka ili samo u mehanizme zaštite od drugih ljudi.

Obrazovanje nije trošak već ulaganje u društvenu racionalnost, kritičko mišljenje i demokratsku kulturu. Zdravstvo nije administrativni sektor, nego konkretna obrana ljudskog dostojanstva u bolesti, nemoći i starosti. Kada Papa kaže da novo naoružavanje osiromašuje ta područja, on zapravo postavlja pitanje moralne hijerarhije društvenih prioriteta.

A Hrvatska je tu posebno ranjiva. Godinama slušamo da nema dovoljno interesa ni novca za reformu obrazovanja, dostojanstven položaj učitelja, školsku infrastrukturu, mentalno zdravlje mladih ili ozbiljnu demografsku strategiju. Istodobno zdravstveni sustav tone u dugove, liste čekanja postaju normalizirana svakodnevica, liječnici i medicinske sestre odlaze, a građani se sve češće osjećaju prepušteni sami sebi. I baš u takvom društvenom trenutku država bez javnog otpora prihvaća golemo novo zaduženje za vojnu opremu.

A onda se dogodi Drniš. 

U noći sa 16. na 17. svibnja 2026. pedesetogodišnji muškarac u Drnišu hicima iz vatrenog oružja ubio je maturanta, 19-godišnjeg mladića koji mu je kao dostavljač donio hranu. Nakon ubojstva osumnjičeni je pobjegao, a policija je objavila da je riječ o čovjeku koji je još 1994. godine bio osuđen zbog teškog ubojstva 22-godišnje djevojke, zbog čega je u zatvoru proveo 12 godina, da iza sebe ima pet pravomoćnih presuda, te da je evidentiran i zbog posjedovanja ilegalnog oružja. Prema pisanju medija, pojedini dostavljači hrane izjavili su kako su i ranije osjećali nelagodu i strah pri odlasku na njegovu adresu.

Ovaj tragični slučaj pokazuje koliko je hrvatska kriza dublja od same politike i ekonomije. Nije, dakle, problem samo u oružju koje država kupuje. Problem je u društvu koje se iznutra raspada, društvu iz kojeg nestaju životna radost, osjećaj sigurnosti i povjerenje u budućnost, dok smo svakodnevno zatrpani vijestima o nasilju, tragedijama i društvenom beznađu.

Živimo u stvarnosti u kojoj nasilje svih oblika, a osobito vršnjačko nasilje, postaje gotovo uobičajena pojava, u kojoj ljudi sve manje vjeruju institucijama, a sve više osjećaju nesigurnost, psihološku iscrpljenost, usamljenost i društvenu agresiju.

Hrvatska posljednjih godina svjedoči sve brutalnijim oblicima nasilja, od napada u školama i vršnjačke agresije do obiteljskih tragedija i sve češćih pucnjava, dok se istodobno pitanja mentalnog zdravlja mladih, socijalne izolacije, nefunkcioniranja institucija i rastuće kulture nasilja sustavno guraju na margine javne rasprave.

Zato jezivo odjekuje rečenica iz jednog komentara objavljenog ovih dana da je ”najviše ljudi u Hrvatskoj ubijeno” upravo zbog formulacija koje nakon tragedija gotovo rutinski slušamo: ”otprije poznat policiji”, ”višestruko kazneno prijavljivan”, pa čak i ”ranije osuđivan”.

Kriza institucija nije samo administrativni problem. Ona je postala duboka moralna kriza društva. Kada građani izgube povjerenje da ih sustav može zaštititi, tada raste prostor za nasilje, frustraciju i logiku sile. A društvo koje više vjeruje oružju nego institucijama ulazi u psihičko stanje trajne unutarnje nesigurnosti i napetosti.

Teška šutnja hrvatskih biskupa 

Kada treba govoriti o ideološkim prijeporima, simbolima prošlosti, identitetskim pitanjima ili kulturnim ratovima, crkveni se glasovi vrlo brzo javljaju i jasno čuju. No kada Papa izravno upozori da militarizacija osiromašuje obrazovanje i zdravstvo, kada mladi ljudi stradaju, kada društvo sve dublje tone u nesigurnost i kada se građani osjećaju napuštenima od institucija koje bi ih trebale štititi, tada crkveni vođe šute.

Kao da je lakše govoriti o prošlim bitkama nego o sadašnjim strukturama moći. Kao da je jednostavnije blagoslivljati nacionalno jedinstvo nego propitivati društvene prioritete, socijalnu nepravdu i moralnu cijenu političkih odluka.

A razlog te šutnje mnogi građani danas sve jasnije prepoznaju. Prevelik dio crkvene hijerarhije u Hrvatskoj odavno se ugodno smjestio uz političke centre moći. Dok narod grca pod inflacijom, nesigurnošću, kreditima, niskim plaćama i urušenim povjerenjem u institucije, dio crkvene elite djeluje kao da živi u paralelnom svijetu sigurnih privilegija, vatikanskih i državnih ugovora i protokolarnih pojavljivanja.

Zato se danas gotovo više ni ne očekuje da će biskupi snažno progovoriti o siromaštvu, nepravdi, mladima bez perspektive ili raspadu javnih službi.

A Crkva nije pozvana biti produžena ruka države niti duhovni ukras političke moći. Njezina zadaća nije davati sakralni legitimitet političkim odlukama, nego biti savjest društva.

Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes jasno je upozorio da utrka u naoružanju nije put prema trajnom miru, nego ”jedna od najvećih rana čovječanstva”.

Mir se ne gradi samo granicama, vojskom i osjećajem sigurnosti, nego ponajprije pravednošću, povjerenjem, socijalnom stabilnošću i brigom za čovjeka.

Upravo tu dolazimo do ključnog problema odnosa hrvatske Crkve i države. U Hrvatskoj često postoji prešutna pretpostavka da je svaka politička odluka koja se predstavlja kao ”nacionalni interes” gotovo automatski i moralno opravdana. No zadaća Crkve nije potvrđivati takvu logiku, nego je kritički propitivati.

Kršćanstvo nikada nije poistovjećivalo državu s kraljevstvom Božjim. Naprotiv, najveći kršćanski mislioci kroz povijest upozoravali su da svaka vlast koja sebe počne prikazivati gotovo svetom i nedodirljivom lako sklizne u idolizaciju moći.

Papa Lav XIV. zato nije izrekao samo kritiku rata. Izrekao je duboku kritiku civilizacije straha, civilizacije koja vjeruje da će više oružja automatski proizvesti više mira i više sigurnosti.

Povijest nas, međutim, uči suprotno, društva koja dugoročno zanemaruju obrazovanje, zdravstvo, socijalnu pravednost i kulturu dijaloga iznutra postupno slabe i postaju krhka, bez obzira na svoju vojnu snagu.

Možda je zato najvažniji dio Papine izjave upravo onaj koji se najmanje citira i naglašava, upozorenje da novo naoružavanje ”obogaćuje elite kojima nije nimalo stalo do općeg dobra”.

Današnji svijet sve češće ratnu logiku prikazuje kao ekonomsku priliku i političku nužnost. Vojna industrija raste, političari neprestano govore o sigurnosti, a društva se polako navikavaju na stanje trajne prijetnje i latentnog straha. Strah tako prestaje biti prolazna emocija i postaje sredstvo upravljanja društvom, politički kapital na kojem se gradi nova kultura nesigurnosti.

Hrvatska možda doista treba ulagati u obranu. Ali ako pritom više ne postavljamo pitanje kakve su nam škole i bolnice, kakav je položaj učitelja, liječnika, mladih i siromašnih, koliko građani vjeruju institucijama i u kakvo se društvo pretvaramo, tada obrana prestaje biti obrana društva. Ona postaje obrana sustava koji više vjeruje oružju nego čovjeku. A kada Crkva o tome šuti, problem nije samo politički ni društveni. Problem postaje duboko teološki i moralni.

Crkva koja šuti pred milijardama za oružje, dok se zdravstveni sustav raspada, škole gube dostojanstvo, mladi ginu po ulicama i kućnim pragovima, a narod tone u nesigurnost, beznađe i nepovjerenje prema institucijama, riskira izgubiti ono što joj je Krist dao kao temeljnu zadaću, da bude savjest društva, a ne oslonac moći i privilegija.

Jer šutnja pred raspadom društva nije neutralnost. Crkva koja se previše približi logici države, političkog oportunizma i nacionalnih mitova lako zaboravi da Evanđelje nije nastalo uz topove, političke elite i državne protokole, nego među siromašnima, bolesnima, progonjenima i onima koji nisu imali nikoga osim nade.

Zato Papine riječi nisu samo upozorenje političarima. One su ozbiljan ispit savjesti Crkvi. Jer onoga trenutka kada kršćanstvo prestane braniti čovjeka, a počne šutjeti pred idolima moći, novca i straha, ono više ne naviješta Krista raspetoga, nego sudjeluje u stvaranju društva koje pod krinkom reda, sigurnosti i nacionalnih interesa polako ostaje bez vlastite duše.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići

> Svi tekstovi ovog autora