novinarstvo s potpisom
Ubijanje glasnika, donositelja loših vijesti, bila je omiljena zanimacija vladara kroz povijest. Bacali su ih s litica, gušili u bunarima, mučili do smrti. Ako mislite da je ta praksa okončana, da su mrtvi glasnici odavno u povijesnim čitankama, grdno se varate.
Na stotine novinara, urednika, fotoreportera diljem svijeta biva ubijeno, kidnapirano, ucijenjeno. Suvremeni vladari i njihovi poltroni i danas su jednako nemilosrdni i okrutni prema donositeljima za njih nepovoljnih vijesti. Ako medijsko ogledalo vladarima konstantno ne cvrkuće o tome kako su vizionari, najljepši, najpošteniji i najsposobniji, ne biraju se metode i načini njegova razbijanja. Kako u svijetu, tako, izgleda, i kod nas.
Desetljećima nakon što se nešto zbilo holivudske filmadžije snimaju uspješnice, filmove-kandidate za Oskare i ine nagrade o hrabrim mrtvim novinarima. Onima koji su zdravljem ili egzistencijom platili potragu za istinom, kritiku moćnih.
U trenutku dok proživljavaju pakao otkaza, salvu uvreda i etiketa sručenih od stranke plaćenika političkih elita ili tek plašljivih poltrona koji moćnicima titraju, ližu skute u slijepoj nadi da će tako neokrznuti prebroditi sve krize i promjene novinari, ti suvremeni telali, objavljivači kritičkih tekstova o suvremenim političarima i njihovim nimalo suvremenim metodama pritiska često bivaju ostavljeni i osamljeni. Sami sa svojom mukom.
Toliko sami da boli.
Nema iole pristojnijeg novinara iz elektroničkih ili tiskanih medija, bez obzira na problematiku kojom se bave – estradom, sportom, gospodarstvom, kulturom, školstvom, zdravstvom, crnom kronikom ili politikom (ovo dvoje često se, nažalost, isprepliće), koji si nije na pleća natovario na stotine neprijatelja.
Znanih i neznanih, jer je napisao, jer nije napisao, jer je pisao prerano, prekasno, premalo, previše…
Naslušala sam se za života koječega. Sijaset bizarnih razloga zbog kojih ljudi ne vole, ne čitaju, ne podnose, upravo mrze određenog autora. Shvatiš da je jednostavno svaki, ama baš svaki razlog dovoljno dobar onima koji duboko ne razumiju novinarski posao.
Sve je dobro dok svoju netrpeljivost prema napisanom, objavljenom, emitiranom demonstriraju nekupovanjem novina, prebacivanjem na drugu radiostanicu, pritiskanjem daljinskoga ili neotvaranjem portala čije ih informacije ne zanimaju, a stav i mišljenje iritira, nervira, uznemirava.
Svi to radimo, neki poprilično redovno, zar ne?
Ponekim statusom na društvenim mrežama ukazat ćemo svojim virtualnim i stvarnim prijateljima kako su se pojedini programi i kanali pretvorili u parlaonice stranke na vlasti, zasmetat će nas što se javnu televiziju za naše pare pretvara u Katoličku TV, što se i na toj kvazijavnoj, ali i na privatnim kanalima emisije toliko puta repriziraju da čitave replike i mi kojima memorija zbog godine proizvodnje odlazi u vraga znamo napamet.
To je crta preko koje civilizirani ne prelaze.
Necivilizirani zovu. Vrijeđaju, pljuju i psuju oca, mater srbočetničku, jugoslavensku, u mom slučaju češće komunjarsku (ne znaju jadničci da mi se ta mater komunjarska već na prvom popisu stanovništva izjasnila kao rimokatolkinja), jer su zbog mene i moga teksta pod stresom. I sve O. K.
Ljude sam valjda iziritirala, iznervirala, uznemirila svojim stavom i mišljenjem i no hard feelings. Prije no što bi nekad tresnuli slušalicom, a danas prekinuli vezu ja bih im najozbiljnije predložila da me ne čitaju. Nikad više. Zdravlje je najvažnije!
Dakle, i ova druga, bučna kategorija, koja ti pod navalom adrenalina izgovori štošta, u pravilu je benigna. Gotovo nikad, ma kako uhu neugodna bila, ni simbolički ni stvarno ne ubija glasnika
Treću, opasnu kategoriju čine psihopati i “plaćenici”. Oni ne reagiraju impulzivno na pročitano, odslušano i odgledano. Oni i njihovi nalogodavci vrlo smišljeno kreiraju situaciju kojom će ugroziti vjerodostojnost novinara, urednika, redakcija, onih koji objavljuju nešto što njima i političarima koje protežiraju, simpatiziraju ili za koje doslovno, iako ne i javno, rade.
Takvi se, ako ne postignu željeni rezultat i ne ušutkaju glasnika, ne zadržavaju samo na “ubijanju vjerodostojnosti”. U stanju su doslovno ubiti boga u vama. Lomiti vam kosti, zapaliti auto, ugroziti život…
Kad takvi ucjenjuju, zovu, šalju “konkurentskim” redakcijama lažna pisma čitatelja s izmišljenim, dezavuirajućim informacijama o novinaru, njegovoj obitelji, prijateljima, poslu, redakciji, valja ih uporno i dosljedno prijavljivati policiji.
Ostavljati trag i javno inzistirati na njihovu otkrivanju. Potom ih tužiti za klevetu, uznemiravanje, zločin iz mržnje, nanesenu bol, štetu. Kolikogod dugo čekali na pravdu – isplati se. Ne samo žrtvi, već i javnosti zbog koje novinari i mediji postoje.
Silno mi je drago da Hrvatsko novinarsko društvo u posljednje vrijeme promptno reagira na sve slučajeve prijetnji nasiljem nad novinarima.
Tako je osudilo i najsvježiji primjer odista divljačkog napada na urednicu HRT-ovoga magazina unutarnje politike “Labirint” Jagodu Bastalić, koji navodno potpisuje natporučnik HV-a. Rastužuje, međutim, da isti dan kad je objavljeno to monstruozno pismo nije reagirala njezina matična kuća, redakcija u kojoj od 2000. Jagoda Bastalić vrlo profesionalno i odgovorno radi svoj posao.
Šutnja HRT-a rastužuje. Izostanak reakcije Hrvatske vojske plaši.
Morali su se očitovati bez obzira na to je li “natporučnik HV-a” lažan ili stvaran. Nekoga odgovornog za sigurnost svih građana, pa i neželjenih glasnika, u očitovanju na “natporučničke” laži sputavati odista ne bi smio strah od glavnog aktera priloga u ”Labirintu”.
Gospodo vojnici, šutnjom o laži ubijate glasnika, implicirate da su i današnji vladari jednako nemilosrdni i okrutni kao i oni iz povijesnih čitanki.