Mit o bogumilima i istina o Crkvi bosanskoj

Tzv. bogumilima mjesto u historiografiji osigurao je u drugoj polovici XIX. stoljeća nitko drugi nego jedan takav znanstveni autoritet kakav je u svoje vrijeme bio (i još je uvijek) Franjo Rački. U osnovi je, tvrdi A. Vaillant, bogumilizam Crkve bosanske djelo F. Račkoga i hrvatskog romantizma. To je, primjećuje on, ona lijepa nacionalna hereza, na koju su Hrvati bili ponosni, i koja se natjecala s češkim husitizmom.

Težište je bogumilskoga mita u tvrdnji da je srednjovjekovna Bosna bila središtem neomanihejsko-dualističke doktrine koja je stajala u opreci sa službenim učenjem Katoličke i Pravoslavne crkve. Uz to još i u tezi da je ta elitistička doktrina u Bosni imala masovne pristaše.

U posljednjih 50 godina pojavilo se više kritičkih studija koje crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni osvjetljavaju na nov način. Njihova istraživanja, uz neka vlastita zapažanja, sažeo bih u sljedeće zaključke:

Bogumilski ideologem i predodžbu o neprekinutom kontinuitetu između srednjovjekovne i osmanske Bosne u svim relevantnim biološkim i državnopravnim segmentima, kako pokazuje S. M. Džaja, u muslimansko-bošnjačku povijesnu svijest uveo je pisac i orijentalist Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870-1934) prvi put 1892. a zatim u svojem povijesnom kompendiju Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850, Sarajevo, 1900.

Crkva bosanska, koja se u domaćim izvorima prvi put javlja 1326/29. za cijelo vrijeme svoje aktivnosti do 1459. nije bila brojčano jaka, niti je zbog odsutnosti teritorijalno-pastoralne mreže, na kojoj je Katolička crkva zasnivala svoje djelovanje u narodu, ikada bila usmjerena na rad u masama

Kroz projekt integralnoga bošnjaštva austrougarski upravitelj u BiH Benjamin Kállay (1882-1903), suprotstavljajući ga srpskim i hrvatskim pretenzijama na BiH, podupirao je iz političkih razloga ovaj nacionalni koncept.

Srednjovjekovna Bosna je do pojave prvih optužbi na račun hereze na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće za sobom imala pola milenija dugu tradiciju katoličke slavensko-glagoljaške obredne prakse, što je vidljivo kroz dokumente i arheološke artefakte. U usporedbi s Ugarskom, u kojoj se katolicizam raširio u svojoj latinskoj varijanti, srednjovjekovna je Bosna do pojave prvih optužbi imala daleko dužu kršćansku tradiciju.

Prve denuncijacije koje su Bosnu dovele u vezu s herezom potekle su od dukljanskog župana Vukana koji se, vidjevši da gubi političku utrku za vlast, tako nastojao približiti papi Inocentu Ill. (1198-1216) i osigurati promaknuće barske biskupije u rang metropolije.

Pritom se ne smije gubiti iz vida činjenica da je u eri redefiniranja odnosa između istočne i zapadne Crkve u jugoistočnoj Europi nakon sloma Bizanta u Četvrtoj križarskoj vojni 1204. prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani 1217. bio okrunjen papinskom krunom.

Kasnije su ovaj mehanički ideologiziran i klišeiziran vokabular preuzeli ugarski vladari koji su u službi univerzalističkog programa papinstva iz XIII. stoljeća nastojali latinizirati bosansku slavensku biskupiju i u njoj ostvariti utjecaj ugarskih crkvenih struktura.

Indikativno je da su ugarski vladari i u kasnijim odnosima s Bosnom vokabular optužbi aktivirali samo onda kada je trebalo realizirati političke ciljeve. Naprotiv, u eri stabilnih odnosa s bosanskim vladarima, od kojih je većina bila uključena u ugarski feudalni sustav, takvim optužbama nigdje nema traga.

Crkva bosanska, koja se u domaćim izvorima prvi put javlja 1326/29. za cijelo vrijeme svoje aktivnosti do 1459. nije bila brojčano jaka, niti je zbog odsutnosti teritorijalno-pastoralne mreže, na kojoj je Katolička crkva zasnivala svoje djelovanje u narodu, ikada bila usmjerena na rad u masama (nisu bez razloga gosta Radina i grupu njegovih sljedbenika koji su 1466. tražili azil na njihovu području Mlečani nazvali sektom).

Težište je bogumilskoga mita u tvrdnji da je srednjovjekovna Bosna bila središtem neomanihejsko-dualističke doktrine koja je stajala u opreci sa službenim učenjem Katoličke i Pravoslavne crkve. Uz to još i u tezi da je ta elitistička doktrina u Bosni imala masovne pristaše

Zbog naglašene strogosti svojih pravila, sa spartanskom klasifikacijom grijeha u kojoj je svako odstupanje od regule tretirano kao smrtni (neoprostivi) grijeh, ona već u samome startu nije mogla biti privlačna običnome čovjeku s njegovom komformističkom prirodom.

Ovu prvobitnu asketsku crtu Crkva bosanska je već od početka XV. stoljeća, ako ne i ranije, počela gubiti, laicizirati se i usvajati životni kodeks plemićke feudalne sredine. Na drugoj strani je Katolička crkva od sredine XIV. stoljeća preko franjevaca ali i svjetovnoga svećenstva razvila razgrananu pastoralnu aktivnost koja je u svoj okvir obuhvatila znatan dio bosanskoga stanovništva; o njezinim pastoralnim uspjesima u godinama pred pad bosanske države 1463. svjedočio je i carigradski patrijarh Genadije Skolaris.

Nauk Crkve bosanske primarno nije bio usmjeren na negaciju kristoloških načela, već na kritiku opće Crkve.

Srednjovjekovna Bosna ne poznaje unutarnje vjerske napetosti širih razmjera kakve su zabilježene u Francuskoj početkom XIII. i u Češkoj prve polovice XV. stoljeća. Franjevački samostani i hiže Crkve bosanske, koncentrirani na području srednje Bosne, u kraljevoj zemlji, kroz cijelo vrijeme egzistirali su mirno i bez sporenja jedni uz druge.

O ”heretičnosti” Crkve bosanske u pravilu govore povijesni izvori pisani latinskim jezikom, dok je, naprotiv, historiografija dokazala da se pojava Crkve bosanske ne može dovesti u vezu s tradicijom i pozadinom zapadnoeuropskih mističko-dualističkih pokreta iz druge polovice XII. i početka XIII. stoljeća.

lluminirane bogoštovne knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane su u duhu službenoga kršćanskog nauka i vjernosti tradicionalnim slavensko-ćirilometodijevskim jezičnim standardima. Paleografsko-umjetnička analiza biblijskih tekstova Crkve bosanske govori o njihovoj oslonjenosti na starije dalmatinsko-hrvatske glagoljske predloške i eminentne europskoj dimenziji koja se ogleda u zastupljenosti oba vladajuća zapadnoeuropska umjetnička stila, najprije romanike a zatim i gotike.

Srednjovjekovna Bosna je do pojave prvih optužbi na račun hereze na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće za sobom imala pola milenija dugu tradiciju katoličke slavensko-glagoljaške obredne prakse, što je vidljivo kroz dokumente i arheološke artefakte. U usporedbi s Ugarskom, u kojoj se katolicizam raširio u svojoj latinskoj varijanti, srednjovjekovna je Bosna do pojave prvih optužbi imala daleko dužu kršćansku tradiciju

Zapadnoeuropski ,”modernizam” i bosanski ,”tradicionalizam” na umjetnički najvjerodostojniji način prožimaju se u biblijskim rukopisima, Hvalovu zborniku i Hrvojevu misalu, bogoštovnim knjigama načinjenima za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića početkom XV. stoljeća.

Plodna kooperacija domaćih pisara i stranih (dalmatinsko-talijanskih) iluminatora rezultirala je umjetničkim tvorevinama prepoznatljivim po zapadnoeuropskom gotičkom stilu, ali i regionalnom bosanskom ”rukopisu”.

Simbolički iskazano: Bosna je u ovaj odnos unijela naručitelja (mecenu), pisara i domaća pisma (glagoljicu i ćirilicu), a Zapadna Europa je ”darovala” umjetnički stil i iluminatore. Ovaj model zapravo ilustrira mehanizam na kojemu je počivala internacionalna kultura medijevalne Europe obilježena globalnim umjetničkim strujanjima i lokalnim varijetetima.

Da li je neko naučavanje heretično ili nije određivale su tadašnje etablirane Crkve u skladu sa svojim proklamiranim shvaćanjima ali često i trenutačnim političkim interesima.

Koliko se kruto obdržavanje toga principa u biti pokazuje neodrživim pokazuje slučaj sv. Metoda kojeg su njemački prelati proglasili heretikom, zbog čega je čak dospio u tamnicu. Umjesto o herezi pravilnije bi bilo, kako to čini J. Huizinga, govoriti o tipovima pobožnosti. Kako su intenzivno bili religiozni stari heretici u usporedbi s modernim kršćanima – primjetio je J. Burckhardt.

Kao državna crkva (J. Šidak), Crkva bosanska je u društvenom tkivu srednjovjekovne bosanske države popunila onu prazninu koja je nastala dislokacijom sjedišta katoličke biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća.

Zbog naglašene strogosti svojih pravila, sa spartanskom klasifikacijom grijeha u kojoj je svako odstupanje od regule tretirano kao smrtni (neoprostivi) grijeh, ona već u samome startu nije mogla biti privlačna običnome čovjeku s njegovom komformističkom prirodom

U crkvenome vakuumu koji je potrajao sve do uspostave Franjevačkoga vikarijata 1339/40, u Bosni se razvila posebna kršćanska konfesija koju su precizno definirali dobro upućeni Dubrovčani označivši je vjerom bosanskom. Kao njezin antipod isti su ti Dubrovčani koristili termin vjera rimska.

Na osnovi ove rascijepljenosti između bosanske i rimske vjere – u čijoj su pozadini ležali politički motivi – kod znatnog se dijela bosanske vlastele razvila specifična konfesionalna senzibilnost koja je, kao u slučaju Hrvoja Vukčića, konkretan izraz našla u pristajanju uz jednu i(li) drugu crkvenu organizaciju.

Prateći dio bogumilskog mita predstavlja mit o bogumilskom karakteru srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika stećaka koji je postao rasprostranjen također zadnjih desetljeća XIX. stoljeća. Nakon cijelog stoljeća bavljenja ovim fenomenom historijska je znanost napustila ovo gledište i danas mu prilazi s drugoga stajališta. Historijski put te demitologizacije donosim u svojoj monografiji o stećcima.

(Lovrenović, Dubravko. Bosanska kvadratura kruga. Sarajevo: Dobra knjiga; Zagreb: Synopsis, 2012., 233-237 str.)

(Prenosimo s portala Prometej.ba).

> Svi tekstovi ovog autora