Hrvatska će kultura možda za 100 godina shvatiti koga je izgubila

Pisati o Predragu Matvejeviću, posebno nakon što nas je napustio, nije lako. Ne samo zato što je čitavo njegovo javno, ali i privatno djelovanje, bilo takvo da bi se o njemu moglo ispisati čitav niz disertacija, nego i zbog toga što će taj tekst biti ispisan s punom sviješću kako iza sebe ostavlja društvo za kakvo se nikad nije zalagao. I kako je otišao s ovog svijeta jednako kao što je svojevremeno otišao iz zemlje. Između azila i egzila.

Nema u tome ništa loše iz Matvejevićeve perspektive, štoviše, odavno je poznato kako se plemeniti ljudi u pravilu bore za unaprijed izgubljene ciljeve. No to je duboko problematično iz perspektive hrvatskog društva, koje ga je većim dijelom uvijek doživljavalo kao apatrida, pa i neprijatelja. Zato nećete naći njegove knjige u čitankama, niti će vas čuditi činjenica da nikad nije postao akademik.

A autor je nekoliko sjajnih naslova i čovjek koji je, između ostalog, bio sveučilišni profesor na pariškoj Sorbonnei i na rimskoj La Sapienzi. Drugim riječima, na nekim od najuglednijih europskih sveučilišta. Rođeni smo i odrasli u istom gradu, koji danas više ni po čemu ne nalikuje na samog sebe iz vremena naših odrastanja.

Između azila i egzila. Nema u tome ništa loše iz Matvejevićeve perspektive, štoviše, odavno je poznato kako se plemeniti ljudi u pravilu bore za unaprijed izgubljene ciljeve. No to je duboko problematično iz perspektive hrvatskog društva, koje ga je većim dijelom uvijek doživljavalo kao apatrida, pa i neprijatelja

Hrabrost koju je Matvejević iskazao tih ratnih godina, način na koji se suprostavio zlu svih nacionalizama, a posebno hrvatskog, i sve ono što je napisao nakon rušenja Starog mosta, mogao je iskazati samo jedinstven čovjek. Onaj kojem se prva crta bojišta u centru grada, nalazila točno ispred kuće i onaj čija kuća i danas stoji na mostarskom Bulevaru, srušena i spaljena, praktično netaknuta od završetka rata.

Tri su momenta temeljno odredila Matvejevića i njegovo djelovanje. Prvi je taj da je bio dijete političkog emigranta iz Odesse, što ga je trajno senzibiliziralo za sudbine svih ljudi koji su zbog političkih razloga bili progonjeni. Branio ih je s rijetko viđenom strašću i s potpuno principijelnih pozicija, slagao se s njima politički ili ne.

Najveći dio tih nastojanja sakupljen je ”Otvorenim pismima”, nakon čijeg čitanja bi se svi silni postfestum borci protiv socijalizma trebali posramiti, umjesto što svih ovih godina Matvejevića proglašavaju za režimskog čovjeka. Ne treba stoga čuditi kako je i njega zatekla slična sudbina početkom devedesetih, kada je morao otići iz Zagreba, tužan, ali ne i ogorčen.

Posvetu očevoj Odessi donio je u ”Istočnom epistolaru”, svojevrsnom nastavku Mediteranskog brevijara.

Druga dva presudna momenta koja su ga odredila vezana su uz Mostar. Na ogradi njegove, već spomenute kuće nalazi se danas devastirana spomen ploča strijeljanim gradskim skojevcima, koji su, posve slučajno, ali simbolički bitno, bili pripadnici svih konstitutivnih naroda, kako se danas nazivaju.

Odrastanje u takvom gradu Matvejevića je trajno obilježilo idejama ljevice i jugoslavenstva, kojima je ostao vjeran do kraja života, a posebno u času kad to nije bilo nimalo popularno.

Hrabrost koju je Matvejević iskazao tih ratnih godina, način na koji se suprostavio zlu svih nacionalizama, a posebno hrvatskog, i sve ono što je napisao nakon rušenja Starog mosta, mogao je iskazati samo jedinstven čovjek. Onaj kojem se prva crta bojišta u centru grada, nalazila točno ispred kuće i onaj čija kuća i danas stoji na mostarskom Bulevaru, srušena i spaljena, praktično netaknuta od završetka rata

O ljevici je puno promišljao, najbolje možda u knjizi ”Prema novom kulturnom stvaralaštvu”. Kao netko tko je dubinski osjećao potencijalnu društvenu i kulturnu propast, napisao je još 1982. godine knjigu ”Jugoslavenstvo danas”, koja je otvorila važna pitanja budućnosti čitavog ovog prostora na vrijeme, ali je nažalost ostala zapravo nepročitana.

Preostalo mu je stoga da pred kraj životnog puta rezignirano zaokruži čitavu temu s knjigom ”Granice i sudbine: O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”.

O svemu je naravno iscrpno razgovarao i s Krležom, izvukavši možda najbolje iz umornog pisca.

Treći moment koji ga je presudno odredio i omogućio mu da čitava Europa prepozna u njemu jednog od najvećih svojih intelektualaca suvremenog doba, vezan je u mediteranstvo i čežnju za morem.

Mostar je grad kojeg karakteriziraju mediteranska klima i raslinje, arhitektura, mentalitet i način života, grad koji ima Neretvu i galebove, ali koji se nalazi 60 kilometara od obale. To je grad u kojem Mediteran praktički živiš i možeš ga namirisati, ali ti je zapravo tek nadohvat ruke. Iz te čežnje, koja se najbolje osjeća u predvečerja nekih ljetnih večeri na Starom mostu, Matvejević je razvio zanimanje za taj prostor i napisao jednu od najvećih knjiga uopće.

Riječ je o ”Mediteranskom brevijaru”, najprevođenijoj knjizi s ovih prostora, u kojem on u jednom dahu, istovremeno fasciniran i odlično upućen, povijesno, geografski, sociološki i lingvistički, ispisuje spomenik svijetu koji se sada nalazi na periferiji modernosti i sav je u prošlosti. Knjiga je to koju možete čitati svaki put iznova, bez da vam ikada dosadi i uz koju možete ploviti Mediteranom i sanjariti o tome da je drugačiji svijet moguć.

Na tom tragu ispisao je i veličanstvenu posvetu Veneciji, u knjizi ”Druga Venecija”, ulazeći u utrobu tog jedinstvenog grada, gotovo temeljitije no što je u nju ušao rođeni Mlečanin Hugo Pratt. Davne legende, skriveni prostori i životni autsajderi koje je u toj knjizi izvukao pred čitatelje, omogućili su da jedna Venecija koje više nema zauvijek preživi.

Sve što je radio koštalo ga je živaca, domovine i zdravlja. Polemizirao je s ”tim vjetrenjačama”, ukazivao na nemoralnost ovdašnjih talibana, bio osuđivan, pljuvan i proganjan, ali je ostao upravo onakav zbog čega mu se sve to događalo. Temeljno ispravan, principijelan, hrabar i ostvaren. U intelektualnom i profesionalnom smislu nekoliko kopalja iznad svih. Što je činjenica koja se ovdje ne oprašta

Vrativši se korijenima mediteranskog svijeta, napisao je na koncu ”Kruh naš”, priču bez koje se ne može razumjeti svetost kruha u modernoj civilizaciji.

Sve što je radio koštalo ga je živaca, domovine i zdravlja. Polemizirao je s ”tim vjetrenjačama”, ukazivao na nemoralnost ovdašnjih talibana, bio osuđivan, pljuvan i proganjan, ali je ostao upravo onakav zbog čega mu se sve to događalo.

Temeljno ispravan, principijelan, hrabar i ostvaren. U intelektualnom i profesionalnom smislu nekoliko kopalja iznad svih. Što je činjenica koja se ovdje ne oprašta.

Imao sam tu sreću da sam poznavao Predraga Matvejevića i mogao slušati njegov nikad izgubljeni mostarski govor, kojeg je izgovarao s nekom blagošću nesvojstvenom tom govoru.

Otišao je, kao što svi moraju otići, a hrvatska kultura će možda tek za nekih stotinu godina shvatiti koga je izgubila.

(Prenosimo s portala Telegram).

    •  Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
    •  Vlada ustvari legitimizira fašizam
    •  Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
    •  Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
    •  Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
    •  Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
    •  Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
    •  Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
    •  Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
    •  Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

> Svi tekstovi ovog autora