Nekoliko savjeta Ilčiću, da zna kako savjetovati Stiera

Kad sam čuo vijest da je Stier unajmio Ilčića da ga savjetuje o ljudskim pravima – i za to od naših poreza sebi uprihodi 10 somova kuna mjesečno – za razliku od velikog dijela javnosti ja nisam bio osupnut. Mislim, ovo je Hrvatska, ne?

Imali smo i čuvara državnog pečata, zašto ne bismo imali i radikalnog katoličkog violinistu kao savjetnika – to bi, jednostavno, trebao postati naš brend, ona razlika između nas i ostatka svijeta.

Pokušao sam čak i doći do Ilčića – napokon, radimo u istom gradu, ali on je odbio dati izjave za bilo koji medij. Napokon, što bi čovjek i rekao – koje će on to savjete uopće dati da bi mu se tako bogato uzvratilo?

Vjerojatno ni on sam još ne zna što bi uopće imao reći čovjeku – pa mu ja, sa svojom imaginacijom i bolesnim smislom za humor, ovdje nudim par ideja. Može slobodno prepisati, mi nismo tamo neka bezbožna Britanija koja ljudima brani iskonski nagon za prepisivanjem (da je bilo po Britancima, bilo bi samo jedno evanđelje, a ne četiri). Ne očekujem ni honorar, pomažem k’o brat bratu…

Dragi Davore Ivo, pala mi je na um izvrsna ideja kako da naši mladi više ne obeščašćuju sami sebe. Zapravo je posrijedi moje odlično poznavanje anatomije, povijesti kao i matematičkih zakona. Dakle, moj bi savjet bio da se uvede kao obavezan pozdrav desnom rukom. To je naš stari hrvatski pozdrav, samo takozvani antifašisti mogu u tome vidjeti nekakvo ustaštvo. Kako god to oni tumačili, mi ćemo postići svoj cilj – što više mladi budu držali desnicu u zraku, to će je manje držati tamo gdje joj nije mjesto – shvaćaš?

Dragi Davore Ivo,
pala mi je na um izvrsna ideja kako da naši mladi više ne obeščašćuju sami sebe. Zapravo je posrijedi moje odlično poznavanje anatomije, povijesti kao i matematičkih zakona. Dakle, moj bi savjet bio da se uvede kao obavezan pozdrav desnom rukom. To je naš stari hrvatski pozdrav, samo takozvani antifašisti mogu u tome vidjeti nekakvo ustaštvo. Kako god to oni tumačili, mi ćemo postići svoj cilj – što više mladi budu držali desnicu u zraku, to će je manje držati tamo gdje joj nije mjesto – shvaćaš?

Dragi moj Davore,
kao što znaš, naše mlade na zlo navodi jedna Srpkinja. Nosi časno prezime našeg heroja i žrtve komunističkog progona, kojega su osudili samo zato što je čuvao ljude dok su radili u Jasenovcu. Ipak, koliko god je prezime sakrivalo, ime Desanka jasno kaže tko je i odakle je. Napada naše mlade redovito kad su sami i navodi ih na ono što je nastalo kad je njezin sunarodnjak Jovanović uveo zdravstveni odgoj u škole. Odnosno, pokušao ga uvesti – što je bilo sasvim dovoljno toj nemoralnoj ženi da zarazi svojom boleštinom brojnu našu mladež.

Neki mi je ljevičarski antikrist čak dobacio da ona stoji iza postupaka naše Vlade, da oni rade točno onako kako im ona diktira i da je to zapravo sav njihov program. Znam da lažu ti ljevičari, ali čisto da znaš što se među neprijateljima svega hrvatskog priča o vama. Čak i da su moji savjeti točno po ukusu Desankinom.

Dragi Davore,
evo ti jednog iskustva koje možeš i ti primijeniti u svom radu.
Dakle, zove mene prije nekoliko dana neki lokalni novinar, htio bi, kaže, čuti što ja to tebi savjetujem. Ja odgovorim da mu neću dati izjavu, jer je pisao o mom poslu kod tebe – gdje žrtvujem sebe na oltar domovine – krajnje subjektivno. On mi uzvrati da nikada nije pisao o meni. Ja mu onda kažem kako je to njegovo krajnje subjektivno gledište da nikada nije pisao o meni. Pa, ja bih samo intervju s vama, nastavlja on, a ja mu kažem neka napravi intervju sam sa sobom – da uzme mikrofon i stavi ga sam sebi u usta, pa se intervjuira koliko hoće. Shvaćaš metodu – ako nećeš intervju s njime, onda neka si ga on izvadi, pa ga sebi stavi u usta.

Dragi Davore,
ispričavam se, ali ono moje prethodno pismo stvarno nisi smio tako protumačiti, svete mu Gospe Nepriznate Međugorske. Što je tebi uopće u glavi da to baš tako protumačiš, kao da bih ja ikada što takvoga pomislio? Govorio sam o mikrofonu i intervjuiranju samog sebe, ni na kraj pameti mi nije bilo ono što si ti pomislio, kao da si u Bruxellesu čitao Feral sve vrijeme.

Dragi Davore Ivo,
oprosti mi na veselijem tonu, ali me je danas baš – da opet upotrijebim riječ istog korijena – razveselila ona simpatična čistačica u zgradi Vlade. Kako sam je prvi put vidio, prišao sam da je upoznam, ona mi reče da se zove Štefica, ali da je svi zovu Kefica. Ma to Vam je baš simpatičan nadimak, kažem ja, smije se ona, pa mi veli da svi ovdje u zgradi imaju nadimke. Ja je upitam kako, primjerice, zovu tebe, ona veli onako šeretski ”Štirak”. Ja se nasmijem, pitam, a kako Plenkija zovu, ona veli ”Gvozden”. A Božo, veli, ima nadimak Ćorava Koka. Ja se onda ohrabrio da pitam imaju li kakav nadimak za mene, zovu li me, recimo, Consigliere ili tako nekako.

Nešto drugo mene sada zanima. Znaš da sam, kad si me pitao za honorar, brojku našao u Bibliji – tamo gdje Isus govori prispodobu o deset tisuća talenata. Poruka je tu jasna – za talent dobiješ 10 tisuća, obojica smo se složili da je to Božja volja. Da je Isus rekao tisuću talenata – ja bih za toliko radio. Ali, eto, Gospod dao, pa tko sam ja da ne uzmem?

Ona se počela nećkati, odgovorila da ne bi sad o tome, ja je nastavio nagovarati, kažem, hajde, stvorenje drugotno, gukni već jednom, ona meni da obećam da se neću ljutiti, ja prisegnuo blaženim Alojzijem Antifašistom Stepincem, onda ona opet ne bi, pa opet ja na nju i na kraju mi reče: ”Vas zovu Veseljko!” Mene to stvarno razveselilo, ne znam kad mi je tko tako lijep i prikladan nadimak dao, ljudima očito godi što se stalno smijem srdačno i toplo. Kad me vidiš da gudim, to zapravo gudi Veseljko u meni.

Dragi Štirak,
zaboravi ono što sam ti prošli put pisao, vidim da si se cerio kad si to pročitao. Ni u snu nisam mislio što njima znači taj nadimak i kako me je preveslala ta Štefica Kefica. Znaš da je to pjesma nekih Splićana koji sami kažu u nekoj svojoj nazovi pjesmi da su iz obitelji ateista? Žalosno da takvo što dolazi iz Splita, grada koji je naš Poglavnik cijelih 69 dana držao u okviru naše domovine dok ga nisu nakon teške i neravnopravne borbe uzeli Talijani. Usput, ima nečeg duboko simboličnog u toj brojci 69 – primjećuješ li kako se dno jednoga broja zrcali u vrhu drugoga?

Ali, eto, u tom srcu hrvatstva sad oni pjevaju pjesme onome čemu ja sviram. Hoću zapravo reći da ja to ne bih nikada stavio u svoja usta. Takve pjesme i riječi. A toj Štefici Kefici uradi ono što je s njom planirao i njezin Zoki. Autsorsaj je, za ime Božje.

Davore, čovječe Božji,
mogu li ja spomenuti brojku 69, a da tebi ne počnu odmah curiti sline i ne kreneš se luđački ceriti? Što si ti to radio tamo u Bruxellesu? Ja sam mislio da si branio domovinu i našu vjeru kršćansku. A izgleda da si ti tamo radio nešto drugo što sada radiš i ovom narodu.

Davore, brate u Kristu,
isprike ako te moje kratko pismo naljutilo. Ja sam mislio reći da se ti sada ovom narodu smiješ u brk i ne znam zašto bi te to naljutilo – ili opet imaš neku drugu asocijaciju koju ja ne mogu uhvatiti.

Dragi Davore, ispričavam se, ali ono moje prethodno pismo stvarno nisi smio tako protumačiti, svete mu Gospe Nepriznate Međugorske. Što je tebi uopće u glavi da to baš tako protumačiš, kao da bih ja ikada što takvoga pomislio? Govorio sam o mikrofonu i intervjuiranju samog sebe, ni na kraj pameti mi nije bilo ono što si ti pomislio, kao da si u Bruxellesu čitao Feral sve vrijeme

Nešto drugo mene sada zanima. Znaš da sam, kad si me pitao za honorar, brojku našao u Bibliji – tamo gdje Isus govori prispodobu o deset tisuća talenata. Poruka je tu jasna – za talent dobiješ 10 tisuća, obojica smo se složili da je to Božja volja. Da je Isus rekao tisuću talenata – ja bih za toliko radio. Ali, eto, Gospod dao, pa tko sam ja da ne uzmem?

A danas čitam knjigu proroka Daniela i vidim ovaj tekst ”… a pred njime je stajalo deset tisuća po deset tisuća”. Meni je to bila poruka s Neba, kako god ti protumačio, zraka svjetlosti je prošla kroz mene. Ako si za ove moje savjete već dao deset tisuća, zašto ne bi i deset tisuća po deset tisuća?

Što, puno ti je? Šalim se, prijatelju, samo sam htio vidjeti kako bi ti reagirao – a i dosadilo mi što se stalno smiješ na moje savjete – te ono s mikrofonom u usta, te s Veseljkom, te sa 69, pa velim, hajde da mu malo skinem osmijeh s lica. Dobro, dosta sam se naradio za danas, idem sad malo vježbati desnu ruku.

…

Gudalom, jebemu, Davore, gudalom… pa stvarno si nemoguć!!! Ja sam violinist, zato moram imati dobru i jaku desnu ruku.

Usput, zašto ona nova čistačica koju si zaposlio nakon što si autsorsao Šteficu Keficu – ona iz Metkovića – mene zove Doktor Kadžija? Sačuvaj me Bože tih nerazumljivih šala na moj račun! I što se ti opet smiješ, pa ja nisam nikakav Doktor!

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora