Ne stranačke, već staračke postrojbe

Predlaže se uvođenje obveznog vojnog roka. Treba ginuti za domovinu, ma gdje bila. Kad se to kaže i predloži, sjetim se svog oca Zlatka i njegovog prijatelja Vojka. Jedan je davno bio  golobradi domobranski pitomac, a drugi partizan koji je prije punoljetnosti dizao vlakove u zrak.

Meni je, kad sam bio dijete, Vojko strašno imponirao. Vozio je autobus, prostačio i glasno govorio, pokazivao neku značku prvoborca i bahatio se pred milicijom. Moj otac je volio kartati s Vojkom, ići u šumu, povremeno se sjećati kako su bili s raznih strana nišana.

Onda, kada je početkom devedesetih zagustilo, oni su se, šapućući ispod glasa, dogovarali kako naći oružje i na tavanu naše kuće napraviti snajpersko gnijezdo, možda poginuti, ali se prije boriti protiv neprijatelja, JNA i četnika, ako treba i baciti se pod tenkove.

Vodi se razgovor o vojnom roku za mlade. Većina je za. Sjećaju se svojih ratnih doživljaja, ali ne očekuju da će njih pozvati u vojsku ako zagusti. Čak i oni koji imaju mušku djecu žestoko su za to da im netko drugi pokaže red i disciplinu, jer ako ne slušaju roditelje, neka slušaju generale. Škola ne odgaja, vojska odgaja, vojska je škola. Rat je život, a život je rat

Vojko je trebao aparatić i borio se s napadima astme, Zlatko je teško hodao. Tada su meni ljudi u šezdesetima izgledali kao nemoćni starčići; oni su to i bili, ali tim više su bili domoljubi i spremni ratnici. No nisu željeli ni zazivali rat, nisu prijetili čistkama i odmazdama.

Sjetio sam se toga ovih dana kad se okupilo moje društvo. Neki u mirovini, neki rade. Nekad su bili direktori, avanturisti i dragovoljci. No danas imaju više bolesti od Jeremije. Visoki tlak, šećer, masnoće u krvi, stentovi i operacije, komplikacije s vidom, hodom i ustajanjem.

Vodi se razgovor o vojnom roku za mlade. Većina je za. Sjećaju se svojih ratnih doživljaja, ali ne očekuju da će njih pozvati u vojsku ako zagusti. Čak i oni koji imaju mušku djecu žestoko su za to da im netko drugi pokaže red i disciplinu, jer ako ne slušaju roditelje, neka slušaju generale. Škola ne odgaja, vojska odgaja, vojska je škola. Rat je život, a život je rat.

Ne slažem se. Rat je klanje i nesreća. Prijetnje i militarizacija umnožavaju neprijatelje, stvaraju prevrtljive saveznike, ne priječe, već potiču rat.

Gledam postrojavanje elitne postrojbe generala Keleminca. Pod američkom zastavom, spremni za Trumpa. Stariji ljudi, crno im dobro stoji.

Dobivam inspiraciju. Glupost je slati mladiće, mamine maze i dečkiće u vojsku. Takvi će radi anemije, čira ili ravnih tabana izbjeći svaki rizik. Tražit će raspored u kuhinju, jer ima i izbirljivih, a gladnih. Roditelji će slati pakete hrane. U vojsku će odlaziti ponavljači razreda, nezaposleni mehaničari i propali studenti koji su zapali u loše društvo. Najprije siromašna djeca seljaka i nezaposlenih.

Rast će proizvodnja piva, rast će ”trava”, a Agrokor će procvjetati zahvaljujući prodaji pašteta, sardina i goveđeg hašea. Mladi će naučiti rastaviti pušku i top. Ne, nema to smisla. Pa mladi ljudi ne žele rat.

Suprotno – treba formirati dragovoljačke umirovljeničke brigade. Pod geslom ”Sloboda ili smrt” formirat će se samoubilačke jedinice penzionera. Mi nismo bogata zemlja, nemamo za kupnju zrakoplova, čak nismo u stanju održavati preotete migove. Zašto trošiti na dalekometne rakete?

Gledam postrojavanje elitne postrojbe generala Keleminca. Pod američkom zastavom, spremni za Trumpa. Stariji ljudi, crno im dobro stoji. Dobivam inspiraciju. Glupost je slati mladiće, mamine maze i dečkiće u vojsku

Jedan vod umirovljenika s jeftinom opremom od nekoliko štapića dinamita oko struka izazvat će paniku kod neprijatelja. Neće im pomoći ni skupi proturaketni sustavi. Ne mogu ništa protiv brigada naših bakica koje se odluče raznijeti u oficirskoj menzi, na tržnici ili autobusnoj stanici.

Neka njihovi vojnici drhte na noćnim stražama bojeći se da u grmlju šuška domoljubni fanatik koji nema što izgubiti.

Govorim jezike, i slovenski i srpski, vjerojatno bi moj zaobljeni trbuščić prikrio bombe. Mi stari i bolesni samo smo teret mirovinskim fondovima, bolnicama. Stvaramo gužvu jer se besplatno vozimo, kupujemo s popustom, račune plaćamo na blagajnama, a ne internetom.

Šteta je mladih ljudi; oni bi ginuli za budućnost, a to uvijek nosi razočaranja, PTSP, sklonost ranoj mirovini, rentijerstvu.

Mi stari ćemo ginuti za prošlost, dostojanstveno i mirno. Pred mladima je život. Pred starima nije. Bojim se napisati istinu – pred njima je smrt.

Zazebu me oko srca ta četiri slova, ali budimo razumni – za rat su bolji oni koji nemaju što izgubiti. Za vojni rok su oni koji su prestari da bi ga služili. Neka oni budu prvi dragovoljci. Neka podnesu svoj teret, neka budu vjerodostojni i neka se jave u samoubilačke jedinice sivih pantera.

NATO će sigurno podržati ovaj prijedlog. Imaju rakete, atomske bombe, fregate i podmornice, ali ovo nemaju. Ne znaju se nositi s narodnim otporom, samoubojicama i kamikazama. Imaju rješenja za biološko i kemijsko ratovanje, no nedostaju im staračke postrojbe. Ne bi trebao ured za bivše predsjednike, jer bi bivši vrhovni zapovjednik/zapovjednica bio prvi u napadu. Riječi obvezuju. Noblesse oblige.

Šteta je mladih ljudi; oni bi ginuli za budućnost, a to uvijek nosi razočaranja, PTSP, sklonost ranoj mirovini, rentijerstvu. Mi stari ćemo ginuti za prošlost, dostojanstveno i mirno. Pred mladima je život. Pred starima nije. Bojim se napisati istinu – pred njima je smrt

Trošak umirovljenika iskazivao bi se kao trošak za obranu. Trump bi bio iznenađen. Možda bismo nešto mogli dobiti iz europskih fondova ili tehničke pomoći. Naše postrojbe bile bi izvozni proizvod. Ne trebaju uniforme, dovoljne su čiste gaće i majica. Eventualno polovna šilterica, štap i prsluk s eksplozivom.

Razmišljam i o lošim ishodima. Recimo, neprijatelj zarobi kolebljivog dragovoljca koji se spetljao. Na neprijatelja onda pada trošak liječenja. On se treba nositi s ljudima naviknutima na prigovaranje. Zarobiti i mučiti sijedog HSP-ovca (Hrvatske sive pantere) nije ni slavno ni herojski. Kad bi se masovno predavali, našima bi bilo lakše, a neprijatelj bi izludio.

Naravno, pretjerujem i nepotrebno ismijavam, najprije sebe i svoje vršnjake.

Pun sam gnjeva kada mi o potrebi vojne obuke govore oni koji su je izbjegli, oni koji smatraju da su ratovi trenuci slave i nisu osjetili smrad rata, strah, nisu plivali preko hladne Kupe ni bili u vojsci bez oružja u istočnonjemačkim uniformama.

Imaju rezervne domovine, rodbinu na sigurnoj udaljenosti od Srbije, pa vole slati oštre poruke, tjerati nepouzdane Hrvate, a još više one druge, da idu odakle su došli.

A ja nisam došao iz Novog Meksika, Kanade ili Sjedinjenih Država i alergičan sam na razmjenu ratobornih nota koje u malim ljudima raspiruju osjećaj veličine. Zavaravaju se mase pozivanjem na regionalnu snagu Hrvatske.

Jest, oni osuđuju mržnju i ne žele sukobe, ali … uvijek dodaju neki ”ali” koji poništava sve što su rekli.

Saborski zastupnici vole složene riječi: veleizdajnik, srbočetnik, udbaš, komunist. Nekad su tjerali na odlazak one koji nisu rođeni u Hrvatskoj, sada tjeraju one koji, a oni to ocjenjuju, ne vole Hrvatsku. Na mlade ljude prenose svoje predrasude i zablude, truju i zagađuju javni prostor kletvama, zastrašivanjem i ratničkim pokličima.

Da, bijesan sam što ton raspravi daju oni koji sami nisu spremni ići ni u vojsku ni u rat, za koje je vikanje ratničkih riječi program, oni kojima je život ugodan i siguran jer plaćaju drugi. Porezom ili krvlju

Kad dobiju packe od svojih mentora, nevoljko mijenjaju stav i prvom prilikom započinju iznova. Bijesno tvrde da Srbija ne može u Europsku uniju te da “iz dana u dan hrvatsku javnost zasipaju ‘pametovanja’ i ‘dociranja’ predstavnika srpske vlasti koji se još uvijek nisu oslobodili virusa agresivnog velikosrpstva i jugoslavenskog komunističkog sustava” i da zaista nema dana da se ne javljaju “oni u srpskoj vlasti koji su 90-ih godina prošlog stoljeća bili dijelom vlasti i/ili vladajućih stranaka, kada su iz Beograda pokrenuti ratovi protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, osvajački ratovi koje je Beograd redom sve izgubio“.

A onda dođe upozorenje. Srbija je otvorila nova pregovaračka poglavlja.

Da, bijesan sam što ton raspravi daju oni koji sami nisu spremni ići ni u vojsku ni u rat, za koje je vikanje ratničkih riječi program, oni kojima je život ugodan i siguran jer plaćaju drugi. Porezom ili krvlju.

Stvarno, zar su mladi, majke i žene protiv militarizacije zato veleizdajnici, orjunaši. Ako protjerate komunjare, Srbe, ateiste i liberale, vojska će vam biti mala, a front predugačak.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora