Napad svjetlosti na Ljubljanu

Izrađene su tisuće srdaca, zasvijetlile su stotine svjetala. Na Martinje, kada su se učenici ljubljanske Waldorfske škole okupili s kod kuće načinjenim svjetiljkama, zajedno s roditeljima, braćom i sestrama, bakama i djedovima, te napravili lanac svjetla koji je vijugao od ispred škole, preko mosta iznad rijeke, do kuće hospicija pod Golovcem.

 

Lanac je činilo oko tisuću ljudi, koji su donijeli brojne košare s tisućama srdaca izrađenih za akciju ”Srca za kuće hospicija” diljem Slovenije. Po vrtićima, školama, staračkim domovima mjesec su dana izrezivali i bojili, pleli i kukičali, izrađivali od drveta i kamena, lijepili i sastavljali tisuće i tisuće srdaca te ih u većim slovenskim gradovima nosili u Merkatorove hipermarkete, a odande su ih prenijeli u Waldorfsku školu, odakle su ljudi sa štafetom, s pjesmom na usnama, došli u kuću umirućih ljudi.

Osobito je važno čime se hranimo! A hrana nije samo ono što jedemo s tanjura, hranimo se i onime što gledamo, slušamo, čitamo, energijom ljudi s kojima se družimo… Ako se povežemo zbog nečega dobrog i zajedno stvaramo svjetlost, tada će ona zasjati velikom snagom

 

Srca su izrađivale i zatvorenice u ženskom zatvoru u Igu (nekoliko kilometara južno od središta Ljubljane), koje sam posjetila i s njima porazgovarala o prolaznosti i ispraćaju umirućih. Bila je to nezaboravno lijepa večer, a ujedno i prva velika humanitarna akcija kažnjenica, koja je mračne prostore staroga grada pretvorila u prostore svjetla. Čudo, bila sam zahvalna dok sam u naručje spremala stotine i stotine srdaca izrađenih u sobama zatvorskoga grada. Uplakanih su se očiju žene grlile, sretne jer smo bile svjesne da smo, bez obzira na tamne zgode, svi mi ljudi sposobni ostvariti svjetlo i njime prekriti Ljubljanu, kao anđeoskim perjem.

 

Ponovno sam pomislila na jednu od najdražih priča, koju rado prepričavam tijekom brojnih posjeta školama i knjižnicama diljem Slovenije. To je priča koja se zove ”Dva vuka”.

 

Jedne je večeri djedica, iz indijanskog plemena Cherokee, svojem unuku pričao o bitki koja se događa unutar nas. Rekao je: ”Unuče, ta se bitka neprestano bije, unutar svih nas, između dva vuka. Jedan je zao, ljut, neljubazan, ljubomoran, vrijeđa, pohlepan je i arogantan, samosažaljiv i sklon zamjeranju, ima osjećaj manje vrijednosti, laže, lažno je ponosan i velik je egoist. Dotle je drugi dobar, veseo, smiren, ljubi, nada se, spokojan, ljubazan, dobronamjeran, empatičan, darežljiv, istinoljubiv, pun sućuti i povjerenja.”

 

Unuk se zamislio te upitao djeda: ”Koji vuk pobijedi?”, a djed je jednostavno odgovorio: ”Onaj kojeg hraniš!”

 

Dakle, osobito je važno čime se hranimo! A hrana nije samo ono što jedemo s tanjura, hranimo se i onime što gledamo, slušamo, čitamo, energijom ljudi s kojima se družimo… Ako se povežemo zbog nečega dobrog i zajedno stvaramo svjetlost, tada će ona zasjati velikom snagom.

 

Akcija ”Srca za kuće hospicija” željela je osvijestiti što više ljudi o tome što je hospicij. Pomoći u detabuizaciji smrti, koju zapadna civilizacija iz kruga obitelji odguruje van, u staračke domove i bolnice. Ljudi se boje smrti, što je posljedica ludoga potrošačkog društva, nametnute mladosti i ljepote, a starenje, pogotovo smrt, u takvu su kontekstu nepoželjni, neprijateljski.

 

Razgovarala sam u osnovnoj školi s djecom, u dobi od šest do deset godina, a ona su sa mnom brbljala o smrti kao o nečemu prirodnom. Bez straha su mi ispričala o bakici koja je poginula u prometnoj nesreći, stricu koji je skočivši kroz prozor, sa sedmoga kata, počinio samoubojstvo, malome bratu koji je umro jer je bio teško bolestan… Otvoreno smo razgovarali, a nakon razgovora radosno su izrađivala srdašca za one koji će uskoro umrijeti u kući hospicija, u koju dolaze oni koji nemaju nikoga tko bi se o njima brinuo dan i noć. Zajedno smo maštali o više kuća za dostojanstveno umiranje i lijepu smrt.

Razgovarala sam u osnovnoj školi s djecom, u dobi od šest do deset godina, a ona su sa mnom brbljala o smrti kao o nečemu prirodnom. Bez straha su mi ispričala o bakici koja je poginula u prometnoj nesreći, stricu koji je skočivši kroz prozor, sa sedmoga kata, počinio samoubojstvo, malome bratu koji je umro jer je bio teško bolestan… Otvoreno smo razgovarali, a nakon razgovora radosno su izrađivala srdašca za one koji će uskoro umrijeti u kući hospicija

 

Naime, u Sloveniji imamo samo jednu, u Hrvatskoj se jedna otvara u Rijeci, a druga će uskoro biti otvorena u Dubrovniku. Bravo, susjedi! A vi i mi trebamo ih više jer sve je više ljudi za koje se prezaposlene obitelji ne mogu brinuti, a u bolnicama se umire na takav način da je ugroženo dostojanstvo i umirućih i njihovih obitelji.

 

Nastavit ću vam pričati o svjetlosti, koja je prošlog tjedna u velikim količinama ”napala” Ljubljanu. Dogodilo se ono što sam, kao profesorica novinarstva, čekala 30 godina. Naime, izdana je knjiga s četrdeset portreta ljudi koji, usprkos krizi, žive slobodnim životom, stvaralački, hrabro i samosvojno. Novinarke, Mimi Podkrižnik i Mateja Gruden, povezale su portretirane pod naslovom ”Na sunčanoj strani Slovenije”, a meni povjerile moderaciju njihove večeri. Bio je to praznik plemenitog novinarstva, koje je preokrenulo vladajuću paradigmu kako je ”loša novost dobra novost” u njezinu suprotnost da je ”najbolja novost dobra novost”!

 

Novinarke nisu zanimali skandali i afere, već život i rad ljudi koji ne dopuštaju da ih okruži jadikovanje u stilu da se ionako ništa ne može učiniti. Naime, oni u sebi hrane dobrog vuka, i zbog toga žive radosno. Te večeri, večeri predstavljanja sunčane strane Slovenije, u dvorani poznatog hotela Union bilo je tako svijetlo da ste mogli ugasiti svjetlo, a svejedno bismo se vidjeli. Nezaboravna večer, očaravajuća blistavost knjige!

 

A dogodila se još jedna knjiga, koja je također razlila svjetlost nad Ljubljanom. Ona popularnog repera Roka Terkaja. Roka volim od kada sam ga čula kako izvodi duhovite, optimistične tekstove. Kada je počeo pisati za kolumnu Ona časopisa Delo, podvrisnula sam: ”To!” Nagovarala sam ga neka za knjigu odabere najbolje. I nisam bila jedina koja je to tražila. Tako smo dobili kolumne u knjizi koja nas je sve razveselila. Zove se ”Živ!” jer Rok kaže: ”Rodio si se da bi bio živ!” Zar nije ”lijepo živjeti, smijati se, čitati, učiti i govoriti? Pogledaš kroz planet i u se i samim time postaneš boljim čovjekom od onoga kojega si jučer vidio u zrcalu.”

 

U Cankarovu domu otvara se sajam knjiga. To je za mene najblistavije svjetlo koje može upaliti kulturna Ljubljana, ali o toj ću navali svjetlosti pisati drugi put.

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora