novinarstvo s potpisom
Ne, njega još nisu pustili na miru svi oni stođavli s kojima nam se uoči Uskrsa pentrao po medijima. Svi udari na kulturu i jezik, sve lektorsko-manevarske pripreme za političke i vojne osvajačke pohode, sve neuspjele geografske asocijacije iz protekloga stoljeća, svi nametnuti ratovi…
Sve to još bubnja po njegovoj glavi i tutnji u slavu budućih vojevanja, za zavisnosložene rečenice i rečenice složene nezavisno.
Pa nam onda tim glasom, ravnim do gole bezizražajnosti, čita i poruku na sam dan Uskrsa, poruku o radosti koja je nikla nakon najveće žrtve podnesene u povijesti čovječanstva, kada su Sina Božjega, koji je svijetom prošao čineći samo dobro, smaknuli i objesili na drvo.
Pa tim glasom, nadnaravno ravnim, spominje okrutne progonitelje, uključujući i učenika iz reda najbližih Isusovih suradnika, sve one čija je mržnja Sina Božjega tjerala do Golgote, sve zlotvore upregnute u želju da Spasitelj ne uspije, da ostane ponižen od ljudi i u povijesti zaboravljen.
Pa onaj, što još uvijek ravnogovori, u tome odnosu prema Kristu prepoznaje festival zluradosti koji u raznim oblicima traje i danas, pa mu je to zastrašujuće i nakazno, pa mu svi i uvijek postaju žrtve zluradosti.
Pa su žrtve čovjek i obitelj, neuspjeli brakovi i obiteljski rasapi, društvo i država, posebice kada se brojni postojeći problemi još više potenciraju do razine beznađa, a svako rješenje se omalovažava i unaprijed osuđuje na propast.
Pa su stradalnici braća vjernici i majka Crkva koju se iz kojekakvih krugova proglašava društveno i socijalno neosjetljivom, a pritom se prešućuje da se za sve žrtve socijalnih nepravdi najviše brinu upravo u Crkvi i nigdje kao tamo.
Pa je junak naše priče duboko uznemiren, zapravo je više nego duboko zabrinut, a kako i ne bi bio kad se u posljednje vrijeme u javnosti gotovo programirano stvara ozračje nezadovoljstva u hrvatskom društvu, kad se uporno traži ono što ne valja i to se često generalizira, dok se istodobno prešućuje sve dobro i pozitivno.
Pa kad takav neveseli čitač nevesela štiva ipak uspije izustiti ono što je nakanio reći prije nego što je krenuo sa svojim turobnim nabrajanjima, kad najzad dođe do svoje prve uskrsne poruke i kad onim i dalje ravnim glasom prozbori ”uvijek se radujmo dobru”…
E tada i oni rijetki što još zaspali nisu shvate da je sve u najboljem redu, da se vrli naš kardinal Bozanić malo zanio i odlutao uširoko, ali da je njegova poruka ipak izgovorena. Da je Uskrs – usprkos kardinalovoj rječitosti – ipak došao i da se dobru treba radovati. Hvala Bogu jedinome i kardinalu upornome…
A kad je kardinal ovladao uskrsnim gradivom, odmah je lakše išlo i s visokim svećenstvom koje se napalilo da i ono ostane po nečemu upamćeno.
Lakše se, eto, pročitao vazamski intervju sa splitsko-makarskim nadbiskupom Barišićem, koji je – čitateljstvu na radost – dovitljivo uobličio prigodnu župno-demografsku umotvorinu o Hrvatskoj koja je ”već dugi niz godina u dubokom ratu protiv same sebe”.
I koji je tu svoju ratotvornu dubokomisaonost o sukobu Hrvatske sa samom sobom zapečatio fatalnom konstatacijom: ”Jer što bi drugo mogao biti abortus.”
Nadbiskup Marin Barišić se u rečenom intervjuu proslavio i ginekološko-teološkom konstrukcijom kako je ”pedofilija ravna abortusu, ubijanju nevine djece”, te kako je najkriminalniji oblik takvoga ponašanja – ”svećenička pedofilija”.
Kakve pak veze abortus ima s pedofilijom, a posebice s onom svećeničkom, to će msgr. Barišić možda jednom i objasniti. Ali ako i ne objasni što je reći htio – pastva će pamtiti da je nadbiskup u vrijeme Uskrsa rekao nešto doista znakovito. I da je jedini problem u tome što nitko ne shvaća gdje su mu se znakovi uneredili i isposvađali sami sa sobom.
Kao da se za Uskrs ne može govoriti i bez tog nadbiskupova konstrukta pedofilnog abortusa i bez onog kardinalova mudrovanja o ljudskoj zluradosti, kako onda tako i danas, i od jučer do Sudnjega dana.
Kao da je sam Bog zabranio da se kaže koja riječ i o stvarnim strahovima koji opsjedaju ljude, strahovima s ravni globalne i ravni lokalne, strahovima da na svijetu neće biti više ničega osim – straha.
Tog straha koji se – kako je kazao riječki biskup Ivan Devčić – uvukao u vjerske i svjetonazorske zajednice, pa blokira i pokušaje približavanja crkava i dijalog između religija.
Straha od sve čvršćeg zatvaranja i sve veće otvorene agresivnosti predstavnika vjerskih, i ne samo vjerskih, zajednica prema drugima. Od narastanja netolerancije prouzročene ”strahom jednih od drugih, lijevih od desnih, desnih od lijevih, ateista od vjernika, vjernika od ateista”. I pretvaranja Crkve u strašljivu zajednicu koja – ”umjesto da se otvara, jača svoje utvrde”.
Taj strah od straha koji će sve progutati, to je zapravo ono o čemu bi ljudi raznih vjera i uvjerenja trebali progovoriti dok ih još ima tko čuti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).