novinarstvo s potpisom
Povod micanju imena zagrebačkog Trga maršala Tita sitna je politikantska trgovina i naizgled ili na prvi pogled iza nje ne stoji ništa osobito dugo pripremano, dalekosežno i smisleno. Čini nam se da se ne bi sada micalo ime Trga da su rezultati izbora za Skupštinu Grada Zagreba bili samo malo drukčiji. No, baš su se sada poklopili interesi Bandića, Plenkovića i Hasanbegovića.
Na prvi i na drugi pogled se čini da micanje Titovog trga nikome nije prioritet, osim Hasanbegoviću koji se u tekstovima iz 90-ih godina i u pogrebnom govoru svom učitelju Mirsadu Bakšiću 2012. otkrio kao istinski ustaški poklonik.
Micanje imena nije bio prioritet ni Milanu Bandiću ni Dragi Prgometu u predizbornoj kampanji. U kampanji to nikada nisu niti spomenuli kako ne bi izgubili glasove onih koji cijene Titovu povijesnu ulogu.
Ali, trgovina rukama vijećnika poklopila se s pragmatičnim, makijavelističkim interesom i jednog i drugog HDZ-a (drugi je NZH, onaj Esih-Hasanbegovićev) da se još jednom obračuna s nasljeđem Republike Hrvatske iz vremena bivše države, Jugoslavije, u kojem je vremenu Hrvatska u ekonomskom i socijalnom smislu bila nemjerljivo uspješnija zemlja od ove današnje.
Dovoljno je znati da je današnji naš BDP po stanovniku tek vrlo neznatno veći nego što je bio 37 godina ranije, 1980. godine. Tada je Hrvatska imala 20.500 dolara po stanovniku, a danas ima 22.000.
Brojke i rezultati govore da je 37 godina ekonomski, a pogotovo u socijalnom smislu, faktički izgubljeno jer Hrvatska stoji na mjestu.
Bili smo jači i od nekih europskih kapitalističkih zemalja, a preskočile su nas gotovo sve one tadašnje socijalističke zemlje koje su 1980. godine bile i nekoliko puta neuspješnije i lošijeg životnog standarda, nego što je tada bila Hrvatska.
Čak i kad ne bi bilo ništa drugo, jedna od najgorih demografskih slika i demografskih perspektiva na svijetu bili bi za vladajuće dovoljan pokazatelj kamo su odveli ovu zemlju.
Bijela smrt hara Hrvatskom jer malo tko više vjeruje da će se ovdje, uz provincijalnu, ksenofobnu, kratkovidnu politiku, živjeti bolje i slobodnije.
Da bi pokušali kamuflirati sada zapravo već višedesetljetni neuspjeh vladanja zemljom, vladajući bi najradije popljuvali i pobrisali sve što je bilo u razdoblju 1945. – 1990. Nema danas u Hrvatskoj komunista-boljševika, pogotovo ne onih koji snuju o nekoj novoj Jugoslaviji.
Ali, Karamarko i veterani pod šatorom pa i Kolinda Grabar-Kitarović stalno su ih imali na usnama, a Plenković svojom ”rekonfiguriranom”, tobože uključujućom, okupljajućom politikom pokušava ”rekonfigurati” i noviju hrvatsku povijest.
Taj pokušaj starta povijesti od nule uvijek je totalitaran i opasan. A taj strah od povijesti je strah od usporedbi i razotkrivanja vrlo slabašnog ukupnog rezultata 19 godina HDZ-ovog, ali i 8 godina SDP-ovog vladanja, uglavnom u maniri todorićevskog koruptivnog modela.
Istina, mnogi danas imaju puno više imovine i novca nego što je itko ovdje imao prije 30-40 godina jer, ne zaboravimo, Hrvatska ima nesrazmjerno visok broj kunskih milijardera i milijunaša u odnosu na prosjek osobnog bogatstva, odnosno siromaštva.
Treba zabraniti svaku pomisao na ono što je bilo, ne zato što je to bilo sjajno, lijepo i preslobodno, nego zato što je ovo sad dovoljno slabo, jadno, ponižavajuće.
I zato je dobro poentirala Saša Broz, Titova unuka: ”Da mi djed vidi Rvacku danas, sam bi svoju ploču skinuo sa zida”.
(Prenosimo s portala Novoga lista).