Slučaj Trga maršala Tita: bijeda katoličke misli u Hrvatskoj

Da započnem prvo jednim vicom – Jehovin svjedok zvoni na vrata nekog stana, otvara mu domaćin, ljubazan i srdačan. Zove ovog jehovca unutra, stavlja ga za stol i toplo ga pita što mu ima za poručiti. Jehovac zbunjeno odgovara: ”Ne znam, nisam nikada došao ovako daleko”.

U vrlo skoro vrijeme ovakva bi sudbina moga zadesiti Hasanbegovića i Esih, kao i cijelu ekipu koja je krenula u odlučni boj protiv Tita – točnije, protiv imena jednog trga.

I svi su odmah zdušno krenuli u rasprave koje su se iznova rasplamsale – kao vječni šlager koji uvijek dođe na prvo mjesto top liste – o Maršalovoj ulozi u borbi protiv fašizma, Bleiburgu, komunizmu, Jugoslaviji, nesvrstanima, itd.

Pitanje imena velikog zagrebačkog trga postala je već prežvakana tema, no ja ovaj put želim ukazati na aspekt koji je dosad nekako izmaknuo medijskoj pozornosti.

Da Crkva stoji iza Esih i Hasanbegovića jasno je izrekao biskup Košić u onom pismu Plenkoviću – i morate biti jako naivni da pomislite kako je Košić u cijeloj priči neki izdvojeni igrač, ekstremist nad kojim se, navodno, neki utjecajni crkveni krugovi zgražaju

Neću sada o Titu (iako imam stav o njegovom liku i djelu), ni o Bandiću, pa ni o njegovim novim koalicijskim partnerima Hasanbegoviću i Esih. Puno bitniji dio priče je ideološka – i ne samo ideološka – potpora koju ovaj dvojac ima od Crkve i koja na taj način promiče svoju agendu.

Naravno da svatko, pa i Crkva, ima pravo na svoje agende i svoje promicanje, samo što je u ovom slučaju jasno pokazano kako na toj agendi nema ničega, ili barem ničega vrijednog što bi donijelo ikakvo dobro prosječnom stanovniku Lijepe naše.

Da Crkva stoji iza Esih i Hasanbegovića jasno je izrekao biskup Košić u onom pismu Plenkoviću – i morate biti jako naivni da pomislite kako je Košić u cijeloj priči neki izdvojeni igrač, ekstremist nad kojim se, navodno, neki utjecajni crkveni krugovi zgražaju.

Sama činjenica da su ti krugovi ostali neimenovani dovoljno govori o tome koliko su utjecajni – jaki igrači bi izašli van s imenima i prezimenima, pa bi Košić otišao u pluskvan perfekt. Međutim, njega nitko ne dira, jer sisački biskup govori ono što Crkva stvarno i misli.

A on je nedvojbeno pohvalio dvoje nositelja zagrebačke liste Neovisnih nazivajući ih ljudima visoke moralnosti i zavidnog domoljublja – sapienti sat, rekli bi Latini.

Da sad ne ulazimo u rasprave o moralnosti osoba koje uđu u Sabor na listi jedne stranke – i to ne bilo koje, nego one najjače – pa potom osnuju Stranku nezavisnih saborskih zastupnika. Bitno je shvatiti da iza njihovog djelovanja – osobito po pitanju Trga maršala Tita – stoji Crkva, barem kao moralna podrška.

Crkva je tako nakon HRAST-a i MOST-a dobila još jednu stranku preko koje bi htjela djelovati u Saboru, gradskoj Skupštini, gdjegod im se već otvori prilika.

No, i to je, da se razumijemo, sasvim legitimno – ako Crkva hoće ući u političku arenu, neka joj je sa srećom. Puno me više zanima, kao običnog građanina, što to Crkva ima ponuditi ovom narodu – izvaranom, iznemoglom, izrabljenom? Odgovor je vrlo jednostavan – jedno veliko NIŠTA.

Crkva je tako nakon HRAST-a i MOST-a dobila još jednu stranku preko koje bi htjela djelovati u Saboru, gradskoj Skupštini, gdjegod im se već otvori prilika

Odnosno, sve ono što će Zagrepčani dobiti s micanjem Titovog trga i preimenovanjem u Trg Republike Hrvatske. I tu je glavni problem s onime što Crkva vidi kao svoj socijalni i politički nauk – ili barem njegovu primjenu na hrvatski politički okvir.

U osnovi te ideje je apstraktna misao da političkoj promjeni treba prethoditi moralna i duhovna obnova.

Čovjek bi se još i mogao složiti s time, ali kad krenete u to što oni smatraju moralnom i duhovnom obnovom, onda malo zastanete.

Primjerice, Karamarko je mislio da će Hrvatska postati puno bolja ako se provede lustracija. I dok je lustracija bila sasvim razumljiv projekt za 1990. godinu (a tada je nije bilo), u današnje vrijeme ona zvuči kao jedna odbačena relikvija.

Koga će to lustrirati pitali smo se onih pola godine koliko je trajala Karamarkova Vlada. Ispalo je da se to tiče prije svega nekolicine nepoćudnih javnih osoba poput Žarka Puhovskog ili Ante Nobila. Uklonite njih dvojicu – i dobijete jednu prekrasnu, naprednu zemlju.

Ali Crkva nastavlja sa svojim programom moralne i duhovne obnove – pa je sada na red došao i maršal Tito. Ne baš on osobno – jer dok je bio živ nisu mu mogli ništa – nego samo ploča s njegovim imenom na zagrebačkom trgu.

Bilo bi sasvim razumljivo da je ovo 1990. godina – kad je Zagreb izgubio brojne ulice s imenima danim u vrijeme komunizma. Tada, međutim, nijedan od onih marionetskih gradonačelnika (sjećate li ih se još?) nije dirnuo u Tita, premda su čak maknuli i Trg žrtava fašizma.

Sada, 27 godina kasnije, sjetili se ipak i Tita (u međuvremenu se Trg žrtava fašizma vratio u život i to baš tamo gdje je sjedište stranke koja ga je maknula).

Ako Crkva hoće ući u političku arenu, neka joj je sa srećom. Puno me više zanima, kao običnog građanina, što to Crkva ima ponuditi ovom narodu – izvaranom, iznemoglom, izrabljenom? Odgovor je vrlo jednostavan – jedno veliko NIŠTA

Tako će se, vjeruju oni, Zagreb moralno i duhovno očistiti, pa će onda početi preporod. Doduše, sam Hasanbegović mnije da Zagreb treba još pročistiti – pa je na sebe uzeo Odbor za imenovanje ulica. Sad samo čekamo koja će sljedeća povijesna ličnost doći na red – hoće li se maknuti, primjerice, Rooseveltov trg – o kojem god da se Rooseveltu zapravo radi.

Hoće li nam ulice i trgovi početi dobivati imena primjera kršćanskog ćudoređa kako bi se na taj način Zagreb duhovno pročistio i krenuo u novu eru duhovnog i materijalnog blagostanja?

Jasni su vam odgovori na ova pitanja – ”neovisni” Hasanbegović i Esih sada će se narednih nekoliko godina igrati s imenima ulica, pa nam na taj način ostaviti trag svog bavljenja politikom. I što će ijedan građanin ikada od toga dobiti?

I na to vam je pitanje jasan odgovor – da ne spominjem što će neki morati mijenjati osobne iskaznice. Tu je, na kraju krajeva, suština onoga što Crkva u Hrvatskoj zove duhovnom obnovom – puka deklarativna promjena koja je sama sebi svrhom.

Podsjeća na one svojedobne naputke kasnije umirovljenog pape Benedikta XVI. da kršćani trebaju češće stavljati križ na zid kao neki znak pripadnosti.

Što dobijete time? Postaju li neki ljudi doista moralniji kad na zid, ili oko vrata ili oko retrovizora Mercedesa stave križ? Taman koliko će i Zagreb iskočiti iz žabokrečine korupcije i pretjeranog trošenja novaca…

No, red je da to svi jasno vide, da pojme koliko je ono što se zove katolički socijalni nauk jednostavno isprazno. Ne nasjedajte na velika teorijska naklapanja o solidarnosti, samo se sjetite koliko smo mi kao društvo postali solidarniji otkako je Crkva postala vodećom ideološkom silom u društvu.

I nemojte nakon toga pitati ni Hasanbegovića, ni Esih ni Košića – ni cjelokupni Kaptol – što napraviti sada kad je Zagreb moralno čist, kad više u njemu nema ni natruhe komunističke prošlosti. Niti bi itko od Karamarka dobio odgovor što s društvom iz kojega su lustracijom uklonjeni Puhovski ili Nobilo

Uostalom, uskoro će Zagrepčani imati prilike i sami iskusiti koliko je sve to djelotvorno – namjesto maršala Tita dobit će Trg Republike Hrvatske, pa će vidjeti pomaže li ta čarolija da sva djeca odsad imaju osiguran povoljni vrtić ili da se riješe još mnogi drugi problemi koji pritišću obične građane.

I nemojte nakon toga pitati ni Hasanbegovića, ni Esih ni Košića – ni cjelokupni Kaptol – što napraviti sada kad je Zagreb moralno čist, kad više u njemu nema ni natruhe komunističke prošlosti. Niti bi itko od Karamarka dobio odgovor što s društvom iz kojega su lustracijom uklonjeni Puhovski ili Nobilo.

Oni na to pitanje ne znaju odgovor, oni se njime nisu nikada niti bavili. Oni, poput Jehovinog svjedoka iz vica s početka, nikada nisu došli toliko daleko.

Na kraju bi se moglo dogoditi da upravo njima najviše bude žao kad Tito ode s trga i možda se neće tako ni snebivati kad jednoga dana – kao i u priči s Trgom žrtava fašizma – par godina ranije skinuta ploča bude opet stavljena na svoje staro mjesto.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora