novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).
Od devedesetih se šovinizam i žestoki, za druge i drugačije isključujući nacionalizam pokušava u nas prikazivati kao stvarno domoljublje, jedini mogući patriotizam!
I dok je mislećem i dobronamjernom dijelu građana do neizdržljivosti gadljiva ta vrsta isključivosti, to vječno traženje i pronalaženje “stranaca”, “uljeza”, “izdajica” toliko različitih od u svemu superiornih “domaćih”, tuđinaca koji nagrđuju lice Lijepe naše, drugi su od toga sačinili karijeru, ne samo političku.
Shvativši koliko profitabilan grubi šovinizam može biti, uporno, uvijek iznova igraju na kartu koja im je donijela stanove na prestižnim lokacijama, članstva po nadzornim odborima, čelne pozicije u javnim ustanovama, privilegirane kredite i naravno imunitete, zastare i komično niske ili čak oslobađajuće presude za ozbiljna krivična djela.
Ulaganje u sopstveno (opa, omaklo mi se, oprostite, u vlastito) šovinističko biće najprofitabilniji je biznis u Hrvatskoj, registriran i legaliziran ranih devedesetih. Tada je, izgleda, u nomenklaturu zanimanja uneseno i ovo danas poput ambrozije prošireno – profesionalnog domoljuba.
Naravno, da biste od domoljublja kao profesije imali neku od navedenih koristi, trebalo je neko vrijeme, najbolje ono ratno, provesti kao član stranke koja se neargumentirano voli pozicionirati u desnom centru i nazivati pučkom.
Članstvom ste automatski brisali neslavnu prošlost. Svjedočili smo brojnim ljudima koji su desetljeća proveli na istaknutim pozicijama u Komunističkoj partiji, Titovim oficirima, pa čak i istaknutim udbašima i dbeovcima kojima su se ’91 zvijezde tako posložile da s revera poskidaju petokrake i značke s ćiriličnim Titovim potpisom i okače pletere i šahovnice.
Takvi su o NDH zborili k’o o vjekovnoj težnji (od stoljeća sedmog) hrvatskoga naroda i paralelno tražili, ukazivali i prokazivali sumnjivce – “strance, uljeze, tuđince” neadekvatnih svjetonazora, muževa, roditelja, političkih i vjerskih opredjeljenja. Poslu su prianjali zdušno!
Druge se tjeralo s posla, iz zemlje, stanova. Denunciralo, slušalo i prisluškivalo, pa potom slobodno interpretiralo izrečeno. Domoljublje je bilo novo, a metode stare – oprobane.
Takvim istaknutim članovima i simpatizerima dopuštalo se jučer i danas da reinterpretiraju noviju povijest 20. stoljeća, da pritom otvoreno koketiraju s ustaštvom i insignijama zločinačke NDH i da bez obzira na vlastite životopise i biografije svojih roditelja, privilegiranih i tad i sad, druge prozivaju za totalitarizam, boljševizam, zatvaranje arhiva iz razdoblja socijalizma.
Dok se državni vrh čuva od dokaza o radikalizmu (što ne znači da mu nije itekako sklon), profesionalni patrioti za njim bez ikakva ustezanja posežu čim “stranci, uljezi i izdajice” u najširem smislu malo pridignu glavu. Čim “tuđinci” i na tren pomisle kako je možda došlo vrijeme da i oni budu ravnopravni građani Hrvatske, profići uz podršku dobro pročišćene mašinerija javne nam televizije stupaju na scenu. Sa sva četiri programa upru se vratiti nas u razdoblje prije dvadeset i pet godina.
Puca se iz svih oružja (ne samo zolja). Iz TV kalendara, sa dnevnika, gađa se iza zavjese, petkom, nedjeljom, s misa i iz polusatnih emisija posvećenih kulturi… Ciljaju teškom artiljerijom ravno u mozak!
Cilj baražne vatre neprofesionalnih novinara, ali zato itekako profi domoljuba je neprestano, uvijek iznova kreirati atmosferu straha i nesigurnosti, one stalne, vrebajuće opasnosti što po njima prijeti od drugačijih. Jednom su to oni drugačije nacionalnosti, drugi puta drugačijih vrijednosti, roda, seksualne orijentacije…
Jedna manjina posebno je “draga” profesionalnim domoljubima zamaskiranima u novinare. Ona srpska! Upornošću tragača za tartufima svakoga tjedna pronalaze novu žrtvu koju valja dezavuirati. Uništiti.
Jednom je to Milorad Pupovac i njegove Novosti koje se uporno odbijaju baviti folklorom i narodnim nošnjama Like i Korduna. Drugi puta je to Željko Jovanović i njegov nekadašnji zamjenik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Saša Zelenika ili Pupovčev sin Ozren koji, zamislite čuda, želi raditi u struci, na kulturologiji neprijateljskoga Riječkog sveučilišta.
Čini se da je u 2017. norma za denunciranje i diskreditiranje drugačijih gadna, a vremena (Amnesty već kuca na vrata) i Srba sve manje. Znate onu: “Drumovi će poželjeti Turaka, al’ Turaka nigdje biti neće”…
Domoljubnim dželatima očito ponestaje žrtava, pa su ih započeli tražiti i u sredinama koje su još puštali po strani. Traže ih i love po sveučilištima i gradovima godinama imunim na njihovu nacionalističku propagandu,
Bez rata i stvarnih neprijatelja propaganda im je sve stupidnija i neuvjerljivija. Svjež primjer gluposti je diskreditiranje prof. dr. Snježane Prijić Samardžija koje potpisuju anonimni heroji. Šovinistički pamflet velikih Hrvata, skriven pod egidom “Spasimo Rijeku”i objavljen na portalima koje redovno čitaju samo Markić, Ilčić i Dujmović izazvao je potpuno suprotan efekt. Val podrške prozvanima! Rijeka neće spas! Nekako joj je komotno dijeliti sveučilište sa “tuđincima”, “strancima” – sa drugačijima.
A što se tiče portala ekskluzivno namijenjenih trojcu Markić, Ilčić, Dujmović, valja im poručiti što drugo do: Drumovi će poželjeti Srba, ali Srba nigdje biti neće… Dakle, drugovi profesionalni domoljubi, pod hitno na prekvalifikaciju!