Evo zašto ne postoje prava i kriva strana povijesti

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj židovska su poduzeća, cjelokupna imovina i svi posjedi dobivali povjerenike, koji su u interesu države i hrvatskoga naroda održavali poslovanje, sve dok vlasnici ne budu eliminirani. Na takav način provođena je, te velikim dijelom i provedena prva hrvatska tranzicija, u kojoj su Židovi ostali bez imovine, koja im većinom nije mogla biti vraćena ni nakon 1945, jer naprosto nije imala kome biti vraćena, pošto su vlasnici otišli u prah, u dim i u ništa, uglavnom u Jasenovcu, a tek poneko u Auschwitzu.

Dodjeljivanje povjerenika židovskim poduzećima, s ciljem da provedu tranziciju vlasništva, prije nego što vlasnici budu eliminirani, osmišljeno je u Trećem Reichu. Tako je 15. ožujka 1938, po provođenju Anschlussa, obitelj Sigmunda Freuda dobila povjerenika za ukupno vlasništvo, koje je uključivalo i Freudovu izdavačku kuću, naziva Internationaler Psychoanalytischer Verlag. Njegovo ime bilo je Anton Sauerwald.

Bečanin, od ranije član nacističke stranke, nastupio je kao mračni i nasilni grubijan, na prvom sastanku s upravom Verlaga ljude je ponižavao, izgovarao najgore antisemitske uvrede, prikazujući se upravo onakvim kakav bi po svemu sudeći i trebao biti nacist u Beču 1938.

Devet godina kasnije, započinje proces denacifikacije, sudi se ratnim zločincima, svijet se ustrojava u skladu s jednostavnim pravilima o pravoj i krivoj strani povijesti. Sigmund Freud, nakon što je 5. lipnja 1938. u dramatičnim okolnostima s najbližima izbjegao u Francusku, pa u Veliku Britaniju, gdje će provesti posljednju godinu života, već dugo leži na jednom londonskom groblju. Njegov nećak Harry Freud, časnik je američke vojske, stacioniran u upravo u Austriji i zahtijeva žurno uhićenje i suđenje Antonu Sauerwaldu, jer da je opljačkao njegovu obitelj.

Sauerwald u tom je trenutku tuberkulozom izmučeni nedavno otpušteni ratni zarobljenik, budući da je služio u tehnici Luftwaffea. Harry Freud provaljuje u stan u kojem su Sauerwaldovi ranije živjeli, da bi prikupio dokaze o zločinu. Sve što je pronašao predaje sudu, Sauerwald biva uhićen, i započinje postupak čiji su krajnji ishodi lako predvidljivi prihvatimo li da nedvosmisleno postoje ispravna i pogrešna strana povijesti, ali i da su ljudi istovjetni funkcijama koje su im poviješću ili nekim drugim sredstvom dodijeljene.

Suđenje Antonu Sauerwaldu trajalo je punih osamnaest mjeseci, dulje nego što je trajao ijedan nirnberški proces. Razlog je bio neobičan: premda je čovjek bio nacist, premda je na onom sastanku 15. ožujka 1938. na odvratan način verbalno ponižavao ljude koji su bili Židovi, premda se nikad nije isticao visokim moralnim nazorima ili osobnom čestitošću, on ne samo da nije bio kriv za zločin za koji ga je Harry Freud, ispunjen povjerenjem u historijske moralitete, bio optužio i ozloglasio, nego je nesumnjivo najzaslužniji što je Sigmund Freud uspio s obitelji prebjeći u Veliku Britaniju.

Naime, prema pravilima koja su vrijedila u Trećem Reichu, a nisu se promijenila ni u NDH, jer zašto mijenjati ono što funkcionira, Židov je formalno stjecao prava da emigrira tek nakon što bi se provukao kroz ušicu administrativne igle, kroz koju se ama baš nikako nije moglo proći. Ili, kako bi se to jezikom epohe reklo: lakše će deva kroz ušicu igle, nego što će Židov u kraljevstvo Božje.

Zadatak povjerenika za židovsku imovinu u Trećemu Reichu bio je, baš kao i zadatak povjerenika za židovsku imovinu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – koju bismo, služeći se humorom današnjih budala, mogli nazvati Trećim Reichom s Temua – da potpuno iscijedi svog Židova, prije nego što ga pošalje u krematorij ili na obalu Save, gdje će mu rascopati glavu, i da mu stalno pronalazi nove nedostatke i dugove prema njemačkoj/hrvatskoj državi.

Sauerwald uopće nije imao težak posao, budući da je Freudov Verlag imao ozbiljne nepodmirene dugove, a Židovu nije bilo dopušteno napustiti teritorij države sve dok ne podmiri sve svoje dugove. Umjesto da Židovu stane za vrat, kao što je u skladu s namijenjenom mu povijesnom ulogom, ali i ideologijom koju je deklarirao i karakterom koji su mu pripisivali, umjesto, dakle, da učini ono što bi Sigmunda Freuda odvelo u sigurnu, krajnje ponižavajuću, rekli bismo i pasju smrt, Anton Sauerwald učinio je sve da Freud ode u emigraciju i da za dugove njegova poduzeća nitko ne sazna.

Zašto je to učinio, pouzdano se nikada neće saznati. Osim što se veoma dobro zna da mu takvo što nitko nije naredio. I veoma dobro se zna da nije bio moguć nikakav dogovor oko sudbine Sigmunda Freuda, između Amerikanaca ili Engleza i nacista. Sauerwald bio je kemičar, a njegov odavno pokojni učitelj bio je Freudov prijatelj Josef Herzig. Je li takvo što učinio radi mile uspomene? Nije pretjerano vjerojatno.

Osim što je sakrio dugove Verlaga, Sauerwald sakrio je pred Gestapoom (tako što ih je odnio svojoj kući) dokumente koji su potvrđivali da Freud ima račune u inozemstvu. Umjesto toga, bio je dužan, u skladu s povijesnom nužnošću, svojom ulogom u priči i svojim karakterom da, kao u tolikim sličnim slučajevima, zahtijeva od Židova da se njegovi računi ovlašteno isprazne. Zašto, zaboga, Anton Sauerwald nije tako postupio?

Razlozi će ostati nepoznati, sve pretpostavke samo će ružno govoriti o pretpostavljivačima, ali mi, ipak znamo važan dio odgovora. Sauerwald je Sigmundu Freudu i njegovoj obitelji omogućio bijeg iz Beča iz istoga onog razloga zbog kojeg su 1945. saveznici, uključujući i jugoslavenske partizane, proveli odmazdu, nesmiljenu i neselektivnu kakva je svaka odmazda, nad ostacima poraženih trupa. Pa su tako, recimo, poubijali i sve one ljude, pod zapovjedništvom Poglavnika i njegove vojne komande, među kojima je zacijelo bilo i mnogo nedužnih.

Sve je njih ministar Medved uvio u hrvatske državne zastave, premda je pod Poglavnikovom komandom tada bilo i ponešto esesovaca, te različitih, etnički raznorodnih kvislinških formacija, vjerojatno čak i četnika, što je uostalom potvrđeno i preko ostataka njihovih odora.

Ali to je već drugi odvojak iste priče, koja otpočetka govori o tome da ne postoji prava, niti ispravna strana povijesti.

U moralnom smislu, povijest je otpočetka do kraja savršeno indiferentna. To što su u kasno proljeće i u ljeto 1945. saveznici, a među njima i jugoslavenski partizani, ubijali ljude koji su im prethodno bili neprijatelji, ili su nosili obilježja njihovih prethodnih neprijatelja, ili su samo govorili jezikom njihovih dojučerašnjih neprijatelja, s jedne strane ne mijenja ništa od činjenice da su saveznici, a među njima i jugoslavenski partizani, krenuli u rat protiv naci-fašističkog okupatora, koji je, uza sve drugo, nakanio da do posljednjega istrijebi sve naše susjede Židove, a u hrvatskom slučaju i sve naše susjede Srbe, ali s druge strane činjenica da su oni krenuli u takav rat ne čini razliku između njihovih zločina 1945. i zločina koje su prethodno učinili njihovi neprijatelji.

Ne postoji, naime, ta ispravna povijesti, koja bi na bilo koji način opravdala ili relativizirala zločine počinjene u ime te strane, kao što ne postoji ni neispravna strana povijesti u odnosu na koju bi Anton Sauerwald bio izuzetak, ili od čijih bi se zločina i mahnite ideologije iskupio.

Taj čovjek je bio nacist, koliko god mi u to ne želimo vjerovati. Ali da bi i neki nacist postao zločinac, on mora biti čovjek koji postaje zločinac. Nesumnjivo je to lakše nekome u čijem je vjerovanju upisano uništenje drugih, nego onom u čije je vjerovanje upisano ostvarenje pravednog društva za sve. No, što nam to onda govori?

To nam onda govori da su u ljudskom smislu gori partizani (i ostali saveznici), koji su 1945. posegnuli za osvetničkim zločinom, nego nacisti, fašisti, ustaše, koji su zločine činili savršeno u skladu sa svojom ideologijom. Oni nisu prekršili ništa od onog u što su vjerovali, a netko tko je pobio ljude kojima je, kao i svima drugima, njegovo vjerovanje obećavalo svijet pravednosti i jednakosti, prekršio je sve, ogrezavši u nečemu što je zapravo nezamislivo.

Ovo nije poigravanje sofizmima, niti relativiziranje ijednog zla. Samo pokušaj da se još jednom naglasi da je povijest moralno indiferentna, i da nas okolnosti u najvećoj mjeri određuju u tome hoćemo li se naći s ove ili s one strane fronte. Samo je na nama hoćemo li činiti zlo.

Sigmund Freud bio je genij, a mi se, mali ljudi, ne trebamo poistovjećivati s genijima. Anton Sauerwald po mnogo čemu bio je prosječan čovjek, možda natprosječno obrazovan, pa je korisno zamisliti se u njegovoj situaciji.

Bi li ti spašavao Freuda, ili bi postupao u skladu s najvišim idealima njemačkoga/hrvatskoga domoljublja u vremenu u kojem je riječ?

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autoroba odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Još jedan pokušaj da se objasni zašto ne postoje prava i kriva strana povijesti).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Siromasi koji ostaju bez struje zbog naših pitanja AI
    •  Emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana
    •  Treba uvijek ići na malu granicu
    •  Ivan Pandžić i cijena istine u Hrvatskoj
    •  Ljubavna priča koju stvara moja električna kosilica
    •  Mitsko čudovište Goran Babić
    •  Zašto je istinski kršćanin sablazan ovome svijetu
    •  Kolinda gradonačelnica
    •  Suosjećanje na Veliki petak
    •  Tko je čitao Bibliju mora znati što je Bliski istok

> Svi tekstovi ovog autora