novinarstvo s potpisom
Goran Marić jedan od najzaposlenijih ministara, s obzirom na to da je zadužen za upravljanje golemom državnom imovinom. No, ipak nekako pronađe vrijeme za polemiku s političkim vodstvom Srbije o karakteru rata na prostoru današnje Hrvatske u prvoj polovini devedesetih godina.
Tako je u subotu Marić, povodom godišnjice raketiranja Banskih dvora, napisao na Facebooku da je upravo taj čin dokaz da se u Hrvatskoj nije vodio građanski rat.
”Avioni koji su raketirali Hrvatsku nisu uzlijetali ni iz Slunja ni iz Udbine ni iz Knina nego s beogradske Batajnice”, pokušao je Marić negirati ”čudne izjave još čudovišnije osobe”, srpskog ministra Aleksandra Vulina koji zastupa stav da je u Hrvatskoj bio građanski rat.
Ali, kako Goran Marić ima zaista puno obveza, jednostavno se nije stigao temeljitije informirati prije nego što je svoje misli odlučio prenijeti na Facebook.
Naime, dva Super Galeba, čijim su pilotima mete bili Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ante Marković, poletjela su s vojnog aerodroma u Udbini, Hrvatska.
Marić je valjda prvi koji tvrdi da su ti zrakoplovi iz Beograda krenuli za Zagreb.
Znači, pogriješio je, a to onda ima razoran učinak na njegovu logiku poricanja da je u Hrvatskoj bio građanski rat.
Spomenuta Marićeva rečenica sugerira da on misli da bi Srbi bili u pravu da su avioni koji su raketirali Hrvatsku uzlijetali iz Udbine, ali da nisu nego iz Beograda. Pa budući da jesu, da je JNA zračnu luku u Udbini koristila za napad na Banske dvore, kao i na hrvatske snage, ispada da je ministar Marić nehotično dao dodatne argumente Vulinu.
Međutim, ponovo naglašavamo, Marić je fokusiran na državnu imovinu i ima brdo posla.
To nije problem svih visokih državnih dužnosnika i neki poput potpredsjednika Sabora Milijana Brkića sigurno imaju dosta slobodnog vremena.
Zato kad Brkić sjedne za kompjutor da bi nešto objavio na Facebooku, to radi promišljenije nego Marić. Brkić se putem ove društvene mreže također obračunao s Vulinom, a pritom se, kako bi dokazao da je od 1991. do 1995. godine ”Hrvatska bila izložena brutalnoj vojnoj srbo-četničkoj agresiji”, pozvao na pravomoćnu presudu Haškog suda.
I zamjenik predsjednika HDZ-a, za razliku od Gorana Marića, nije promašio. U oslobađajućoj presudi Ante Gotovine i Mladena Markača zaista se govori o tome da je tijekom čitavog ovog razdoblja trajao međunarodni oružani sukob jer je vojska Krajine bila pod punim nadzorom vlasti u Srbiji.
Iz toga bi se moglo zaključiti da je Hrvatska bila žrtva srpske agresije i da Brkić i ostali predstavnici hrvatskog državnog vrha, koji u prvi plan guraju tu hašku presudu, imaju konja za utrku s Vulinom.
Ali, iz ovog tretiranja haških presuda kao nepobitne povijesne istine proizlaze za Hrvatsku vrlo ozbiljne posljedice.
Žalbeno vijeće Haškog suda objavit će 29. studenoga presudu šestorici Hrvata za ratne zločine u BiH. Možda će žalbe Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića biti usvojene i njihova nepravomoćna presuda značajno izmijenjena. Ne treba isključiti tu mogućnost.
No, zasad se u toj presudi tvrdi da je postojao udruženi zločinački pothvat s ciljem uspostave hrvatskog entiteta, koji bi se, nakon eventualnog raspada BiH, pripojio Hrvatskoj ili konstituirao kao samostalna država unutar BiH tijesno vezana za Hrvatsku.
Na čelu tog zločinačkog pothvata koji je sastavni dio bio etničko čišćenje Bošnjaka, bili su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Nigdje ne piše da je Hrvatska bila agresor na BiH, ali to se jasno iščitava iz ove nepravomoćne presude.
Uostalom, ustavni sudac Mato Arlović je, prema vlastitom priznanju, shvatio da se u njoj Hrvatska proglašava agresorom, pa je napisao knjigu kako bi to opovrgnuo.
Ali, ne može se Arlović mjeriti s Haškim sudom, koji je za Brkića i HDZ konačna instanca za prosuđivanje o karakteru ratova.
Hoće li Vlada Andreja Plenkovića, ako za mjesec i pol dana Žalbeno vijeće potvrdi Tuđmanov odnosno hrvatski zločinački pothvat u BiH, reći da to nije točno?
Ne može haška presuda u jednom slučaju biti naš glavni argument protiv Srbije, a u drugom sramotni antihrvatski akt. Dakle, Hrvatska je, da bi obranila tezu o građanskom ratu na svojem teritoriju, spremna priznati agresiju na BiH.
(Prenosimo s portala Novoga lista).