Da nam se dogodio Luther, ne bi nam se događao Košić

Ni sam Martin Luther tog znamenitog 31. listopada 1517. nije naslućivao što će se dogoditi objavom njegovih 95 teza. Neprovjerena priča – nastala 50 godina nakon Lutherove smrti – veli da ih je okačio na vrata crkve u Wittenbergu kako bi ih se dan prije Svih Svetih moglo javno pročitati.

Bilo kako bilo, same teze nisu bile ništa revolucionarno i njih bi u ono vrijeme potpisala masa katoličkih teologa, osobito onih augustinovske provenijencije u koje je spadao i Luther.

Niti je to bio napad na Crkvu ili papu, samo na one koji su u to vrijeme po prilično siromašnoj Njemačkoj skupljali novac za oprosnice kako bi se – po ”vatikanskim ugovorima“ onoga doba – srebro i zlato slijevalo u papinski Rim.

Luther je imao prilike i osobno vidjeti Rim te usporediti njegovu raskoš i raskalašenost svećenstva sa skromnim uvjetima samostana u kojemu je on živio i trapio svoje tijelo.

Niti je to bio napad na Crkvu ili papu, samo na one koji su u to vrijeme po prilično siromašnoj Njemačkoj skupljali novac za oprosnice kako bi se – po ”vatikanskim ugovorima“ onoga doba – srebro i zlato slijevalo u papinski Rim

Odgovor Rima nije se dogodio iz teoloških razloga – napokon, sam Luther je šest mjeseci ranije javno iznosio oštrije teološke kritike na račun main stream teologije onog vremena, pa nije bilo reakcije. No, on je dirnuo Crkvu tamo gdje ju je najviše boljelo – u novac, koji je odjedanput, uz veliku podršku njemačkih knezova Lutheru, prestao dolaziti u Rim.

Sukob se onda zaoštrio preuranjenim i nervoznim reakcijama iz Vatikana i – ostalo je povijest. Nastao je protestantizam, kršćanski se Zapad zauvijek podijelio, što je do kraja života mučilo Luthera koji je u cijeli proces krenuo kao uvjereni katolički redovnik. Stoga i ne čudi, usput rečeno, da je on bio itekako ljut na sve one koji su dalje dijelili protestantizam – kako to traje i stoljećima kasnije.

Ako postavite pitanje čime je to protestantizam utjecao na današnju civilizaciju, onda se u najdubljem korijenu nalazi sljedeća ideja – namjesto autoriteta na scenu stupa razum.

Vidi se to prilično jasno već u 90. tezi: ”Suzbijati svjesna pitanja laika isključivo autoritetom, umjesto opovrgnuti ih razumom znači Crkvu i papu izložiti podsmijehu njihovih neprijatelja i stvarati nesretne kršćane”.

Naravno, kritika autoriteta razumom nije bilo nešto nepoznato renesansnom dobu koje je i iznjedrilo Luthera. Tako su već ranije napadnuti crkveni teolozi i njihova iskrivljena tumačenja Aristotela. I crkveni nauk o znanstvenim temama doveden je u pitanje stoljećima prije Galilea. Ali Luther je napao autoritet Crkve u samom njezinom dvorištu – po pitanju teologije.

Nije ni tu bio prvi, osim po vehementnosti svog angažmana. Na tron civilizacije protestantizam stavlja razum – i to, zamijetite opet tekst teze, razum laika, običnih ljudi koji s punim pravom mogu sudjelovati u raspravama s teolozima.

Mogli bismo slobodno reći kako je tog 31.10.1517. simbolički završen srednji vijek.

Sam Luther toga nije bio u potpunosti svjestan – njegov stav o seljačkoj buni odavno je ozloglašen, premda treba imati u vidu da je tekst pisan neposredno nakon jednog strašnog zločina pobunjenika.

Odgovor Rima nije se dogodio iz teoloških razloga – napokon, sam Luther je šest mjeseci ranije javno iznosio oštrije teološke kritike na račun main stream teologije onog vremena, pa nije bilo reakcije. No, on je dirnuo Crkvu tamo gdje ju je najviše boljelo – u novac, koji je odjedanput, uz veliku podršku njemačkih knezova Lutheru, prestao dolaziti u Rim

Njegova posljednja propovijed – izrečena doslovce dan prije smrti – u kojoj napada na Židove i danas ledi krv u žilama. Nacisti su se rado pozivali na nju, premda, istini za volju, Luther napada Židove po vjerskoj, a ne po rasnoj osnovi.

Njegovo gledanje na žene također je odavno ozloglašeno, iako njegova supružnica i bivša redovnica Katharina von Bora u najmanju ruku nije bila njegova služavka.

Luther, dakle, i dalje ima brojne odlike srednjovjekovnog načina razmišljanja i življenja, a i sam protestantizam je prošao svoju ne baš uvijek slavnu povijest u kojoj su progoni heretika i vještica i dalje bili sasvim normalna pojava.

Ipak, glavna ideja razuma namjesto autoriteta ubrzo je pokrenula niz promjena u svim zemljama u kojima se ukorijenio protestantizam. Tamo gdje vlada razum koji slobodno traga za istinom tamo je ujedno potrebna i metoda – čega je, po pitanju hermeneutike Biblije, prvi bio svjestan naš Matija Vlačić Ilirik.

A tamo gdje vlada razum treba i obrazovanje, pa je već i sam Luther potaknuo obavezno školovanje djece, s ciljem – kojega je i on sam istaknuo – da se obrazuju za zanimanja koja će pokrenuti razvoj društva. Uskoro će Njemačka dobiti stotine tisuća obrazovanih obrtnika i pokrenuti svoj industrijski razvoj. Ići će uz to i posebna radna etika, o kojoj je pomalo jednostrano i pretjerano – ali i s prilično točnim uvidima – pisao Max Weber.

I nije nimalo slučajno da će zemlje s tradicijom protestantizma – i to sve do jedne – u narednim stoljećima postati i do dan danas ostati u vrhu gospodarske razvijenosti, životnog standarda i stupnja obrazovanosti.

Ne samo to – kako su već rogoborili delegati Prvog vatikanskog koncila – protestantizam je uistinu povijesno odgovoran i za razvoj ateizma i sekularizma. Nakon što je razum stavljen na pijedestal vrhunskog autoriteta nije trebalo dugo čekati da se pojave i oni koji neće dovoditi u pitanje samo autoritet Crkve nego i Biblije i samog Boga.

Ako postavite pitanje čime je to protestantizam utjecao na današnju civilizaciju, onda se u najdubljem korijenu nalazi sljedeća ideja – namjesto autoriteta na scenu stupa razum

Gotovo sve protestantske zemlje prednjače u postotku ateista – osim u SAD-u gdje je 90% stanovništva vjerski usmjereno.

Svejedno, i SAD promiče sekularizam – ne obraćajte pozornost na izvanjske pojave kao što su predsjednička prisega So help me God ili molitveni doručak; Amerika je sekularna zemlja u samom svom korijenu i u praksi.

Protestantizam je donio i vjersku slobodu, jer laik ima pravo na svoje mišljenje i ono može biti drugačije od ostalih.

Napokon, nije nimalo slučajno da se najveća znanstvena teorija – ona koju je ponudio Charles Darwin – rodila upravo u protestantskoj Engleskoj, u kojoj je Anglikanska Crkva još 1820-ih spremno prihvatila mogućnost da je svijet puno stariji od 6 tisuća godina. Pitanje je ne bi li augustinski redovnik Luther ustuknuo da je tog famoznog dana prije Svih Svetih znao što će se sve izroditi njegovim činom – no, to uopće nije ni bitno, pojavio bi se netko drugi namjesto njega, hegelijanski se Weltgeist više nije mogao zaustaviti.

Protestantizam se pokušao primiti i u našim krajevima. U susjednoj Sloveniji 31. listopada je državni praznik, tamo su protestanti manjina, ali značajna manjina. I nemojte misliti da to nema nikakve veze s činjenicom da su dvaput razvijeniji od nas – a bili su s nama i u Austro-Ugarskoj i u Jugoslaviji.

Protestantizam je uhvatio maha u Međimurju zahvaljujući Zrinskima i Frankopanima, našim velikim i tragičnim junacima čije se vjersko opredjeljenje prečesto prešućuje.

Protestanata je bilo i u Istri, tamo je nastao i prvi hrvatski prijevod Biblije – i opet nije slučajno da je Istra naš najrazvijeniji dio zemlje.

Da su kod nas protestanti barem značajna manjina, našlo bi se onda dosta njih koji bi tijekom Drugog svjetskog rata, baš kao u nacističkoj Njemačkoj, ustali protiv fašizma. Imali bismo i svog Bonhoeffera namjesto Stepinca koji nikada nije raščistio sa sobom što misliti o NDH

Protestant je bio i zloglasni Franjo Tahi, kojemu se očito od Luthera najviše dopao njegov stav prema seljačkoj buni. No, zemlja u iscrpljujućem ratu protiv Turaka nije imala snage za unutarnja previranja, protureformacija je očistila džepove protestantizma na našim prostorima i oni će se pojaviti tek puno kasnije i s puno slabijim utjecajem na društvo.

Da se kojim slučajem u našim prostorima ucijepio protestantizam, bili bismo makar kao Slovenija, ako ne kao Njemačka, Engleska ili Danska.

Da su kod nas protestanti barem značajna manjina, našlo bi se onda dosta njih koji bi tijekom Drugog svjetskog rata, baš kao u nacističkoj Njemačkoj, ustali protiv fašizma. Imali bismo i svog Bonhoeffera namjesto Stepinca koji nikada nije raščistio sa sobom što misliti o NDH.

I, napokon, kao odgovor na pitanje svih pitanja, da je kojim slučajem protestantizam prevladao u našim prostorima, Vlado Košić bi sada bio uzgajivač povrća u rodnome Petrijancu. Naučio bi on to, imao bi solidnu količinu i kvalitetu rajčice, paprike i nadasve čuvenog varaždinskog zelja.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora