Opasno sjećanje na Isusa: propitkivati strukture moći

Johann Baptist Metz, katolički teolog, učenik Rahnera i jedan od tri njemačka teologa čije ime se veže uz pojam nove političke teologije, pisao je o vjeri kao o opasnom sjećanju na Isusa iz Nazareta.

Da je za Isusa bilo opasno, znamo i svake godine u Velikom tjednu u liturgijskom ritualu sjećanja obnavljamo ključne momente njegovog puta do raspinjanja: od posljednje večere na Veliki četvrtak do hapšenja, puta križa, suđenja koje će završiti na kraju razapinjanjem na križ uz dosta cinične poruge kakvom se obično iživljava nad onima koji su izgubili toliko društvene moći da postaju lak plijen ljudskog kukavičluka.

No da bismo razumjeli što je to razljutilo stvarne naručitelje kazne za Isusa, a to su bili farizeji i pismoznanci, odnosno religijski poglavari njegove vjerske zajednice, treba nam se malo vratiti u ono što je Isus javno radio.

Družio se sa ženama, dapače u njegovoj sljedbi su žene igrale ključnu ulogu svjedokinja, što smo tek u prošlom stoljeću sustavno razotkrili zahvaljujući feminističkog teologiji, dakle donedavno je bilo nevidljivo ili neprihvatljivo

Liječio je slijepe, što je pohvalno. Ali u subotu, što je vjerskim zakonom zabranjeno. Družio se s gubavcima, što nama danas djeluje kao samo po sebi razumljivo, budući da imamo iskustvo katoličkih karitativnih uspjeha. Ali gubavci nisu bili samo karitativna tema, nego grupa koju je društvena struktura zbog vlastitog opstanka isključila, te je Isusovim suvremenicima bilo normalno da su isključeni, a poglavarima vjerske zajednice neprihvatljivo da promijene svoje zakone.

Propovijedao je dobrovoljno siromaštvo, jasno rekao da će onaj koji pođe za njim ostaviti materijalna dobra, što je jednog od njegovih slušatelja poprilično deprimiralo.

Ovaj moment, odnos prema vlasništvu, ni nama danas još nije prihvatljiv.

Družio se sa ženama, dapače u njegovoj sljedbi su žene igrale ključnu ulogu svjedokinja, što smo tek u prošlom stoljeću sustavno razotkrili zahvaljujući feminističkog teologiji, dakle donedavno je bilo nevidljivo ili neprihvatljivo.

Razgovarao je sa ženom Samarijankom ili predstavio kao uzor milosrđa jednog Samarijanca, što nama ne diže tlak jer ne čujemo da je ime tog plemena u pravovjernim Judejcima izazivalo sličnu averziju koju danas u prosječnog Hrvata izaziva spominjanje Srba.

Kada ovako nabrajamo, mogli bismo doći do zaključka da su židovski poglavari imali razloga presuditi mu vjerujući da je bolje da strada jedan nego cijeli narod (danas bismo rekli: nacija je na prvom mjestu).

Međutim, mi vjerujemo da je upravo to što je radio bilo baš točno i ispravno, vjerujemo da se u njegovom životu i djelovanju pokazalo što je Bogu milo, tko je Bog sam.

To nam znači da prepoznajemo u Isusovom primjeru upute Božje, poruku kako se treba ponašati, tj. ono što suvremenica Metza Dorothee Sölle piše: nasljedovanje Isusa potiče nas da radikalno poštujemo dostojanstvo svakog čovjeka. A poštovanje dostojanstva, nastavlja ona, nikako nije samo po sebi razumljivo, ne uzima se kao normalno.

U svakom slučaju, za dostojanstvo svakog čovjeka se treba založiti, boriti, pa i do vrlo kršćanskog nenasilnog otpora – prigovora savjesti.

Da je za Isusa bilo opasno, znamo i svake godine u Velikom tjednu u liturgijskom ritualu sjećanja obnavljamo ključne momente njegovog puta do raspinjanja: od posljednje večere na Veliki četvrtak do hapšenja, puta križa, suđenja koje će završiti na kraju razapinjanjem na križ uz dosta cinične poruge kakvom se obično iživljava nad onima koji su izgubili toliko društvene moći da postaju lak plijen ljudskog kukavičluka

Liječiti u subotu za nas danas znači da je u hijerarhiji vrijednosti čovjek na prvom mjestu, važniji od religijskih propisa. Boriti se znači zalagati se upravo tamo za čovjeka gdje je čovjek po društvenoj selekciji odbačen kao bezvrijedan jer je bez statusa i bez kapitala, siromašan/a, jer je nekorisnog rodnog, etničkog, klasnog identiteta, jer je u konstelacijama moći i privilegija bezvrijedan/a, nevidljiv/a.

Crkva odozdo, kakvu bismo po Isusovom uzoru proročki gradili, upravo je Crkva koja sklapa saveze sa siromašnima. Isus je u siromašnima i odbačenima prepoznao kapital društvene promjene.

U dobroj starozavjetnoj tradiciji sjećamo se Isusove muke; čitajući svake godine cijeli scenarij njegove muke kao da ga u tom času uprisutnjujemo da bismo ga utjelovili u svojim životima, da bismo ga upisali u svoj um i svoje tijelo. Nasljedovanje je tako konkretno ponašanje koje onda u svojim životima izražavamo prakticirajući rezultate svog opasnog sjećanja.

Opasno može biti zato što ne ustuknemo kada se poput Isusa suprotstavljamo državnim i religijskim autoritetima, kada iz prigovora savjesti ne slijedimo zapovijed subote nego nužnost glasa savjesti.

Da ne bude zabune, prigovor savjesti nije izraz omalovažavanja zapovijedi, nego izraz svjesnosti o prioritetima: najprije čovjek, a onda i zapovijed autoriteta, najprije savjest, a onda poslušnost.

Zato jer u savjesti prebiva Bog, ono svjetlo Božje koje nikada ne gasne u dubini duše, kako su izvrsno izrazili kvekeri. A u religijskoj zapovjedi svaki put imamo sinergiju i Božjeg i ljudskog, pri čemu u sukobu s autoritetom nemali broj puta prepreku čini upravo ono suviše ljudsko.

Opasno može biti zato što se više ne možemo opustiti i delegirati svoju odgovornost višim instancama. Konačno, opasno je zato što sjećanje na Isusov put dovodi u pitanje strukture moći koje bi rado da im se klanjamo kao da su bogovi i kada prepoznajemo u njima ljudskost grijeha struktura.

Ovih dana samo se tako borili na temu Konvencije koja će, ako Bog da, biti ratificirana i postati instrument borbe protiv nasilja nad ženama.

Nasilje u obitelji i nad ženama je tako užasno veliko i tako neshvatljivo ružno da se nije lako suočiti s njime i osjetiti vlastitu nemoć.

Liječiti u subotu za nas danas znači da je u hijerarhiji vrijednosti čovjek na prvom mjestu, važniji od religijskih propisa. Boriti se znači zalagati se upravo tamo za čovjeka gdje je čovjek po društvenoj selekciji odbačen kao bezvrijedan jer je bez statusa i bez kapitala, siromašan/a, jer je nekorisnog rodnog, etničkog, klasnog identiteta, jer je u konstelacijama moći i privilegija bezvrijedan/a, nevidljiv/a

Slično kao što nije bilo lako ni Isusu prihvatiti čašu muke, niti njegovim učenicima i učenicama pratiti ga na putu golgote.

U raspravi povodom ratifikacije Konvencije više puta smo čuli kao razlog protiv prihvaćanja tog dokumenta da se i onako time neće ništa postići.

Zanimljivo kako se u društvu, koje ima tako veliku većinu katolika, dosta glasno čula malodušnost kada je riječ o tome ima li izgleda zakonska borba protiv nasilja.

Zašto mislimo da se baš ništa neće riješiti ovim ili nekim drugim korakom, danas je to zakon, sutra je to uspostava skloništa za žrtve nasilja, preksutra javno prokazivanje nasilja.

Možda će nas u procesu borbe i ocrniti da smo feminističke babe koje zgrću pare na tuđoj muci. Svaki put je dio borbe i muka, muka sa sobom i svojim strahovima, kao i muka s okolinom, društvom i njegovim nerazumijevanjem.

Ali zar smo zaboravili opasno sjećanje na muku koja po nama ne završava u ništavilu nego u svjetlu uskrsnuća.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora