autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Posljednje dvije udovice u selu na Dinari dočekale Murganićku

AUTOR: Ante Tomić / 21.04.2018.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Sela na Dinari jutros je ispunila radost. Gdje god ima radijskog signala i struje, sakupljači metalnog otpada još nisu posjekli stupove i ukrali bakrenu žicu, stanovništvo je s velikom nadom i uzbuđenjem dočekalo novost iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

“Ružo!” povikala je s prozora devedeset četverogodišnja Janja. “Ružo, slušaš li vijesti?!”

“Čekaj jednu sekundu, ne mogu sad”, odgovorila joj je na drugoj strani sela osamdeset devetogodišnja susjeda Ruža, smireno ciljajući preko crne cijevi lovačkog karabina.

“Ajde, dragi”, dodala je zatim tiho izgladnjelom, šugavom vuku što je pedesetak metara dalje, iz guštika na rubu malog kraškog polja vrebao njezine ovce. “Ajde sad”, zovnula ga je slatko i ovaj je zaista, kao da je čuje, jurnuo na stado.

Kuršum je odjeknuo planinom, a zvijer je kratko zakevtala i beživotno se zakotrljala niz kamenjar. “Šta je bilo?” upitala je napokon Ruža Janju, izbacujući čahuru iz ležišta.

“Ministrica Nada Murganić sprema novu demografsku strategiju. Život se vraća u hrvatska sela.”

“E, dobro da si mi rekla, da u teću ubacin još dvi šake slanog gra. Ko zna koliko će nas danas bit na ručku.”

Oko devete ure Janja je cijepala drva, a Ruža se okopavajući blitvu uspravila i naslonila na motiku.

“Koja će ovo bit demografska strategija po redu?” “Šta ja pamtin, peta”, rekla je Janja nakon kratkog razmišljanja.

“Ajde, dragi”, dodala je zatim tiho izgladnjelom, šugavom vuku što je pedesetak metara dalje, iz guštika na rubu malog kraškog polja vrebao njezine ovce. “Ajde sad”, zovnula ga je slatko i ovaj je zaista, kao da je čuje, jurnuo na stado

“Prvi put, devedeset šeste, sićaš se, još je Tuđman bio živ, izaša je oni mali Šterc.”

“Stjepan Šterc?! Pa di ti je on mali?” “A kad se, onako, mladenački nosi.”

“Roker”, dobacila je Ruža veselo. “Ko Kićo Slabinac.”

“E, baš tako”, složila se Janja. Sjekirom je raskolila jedan hrastov panjić i nastavila: “Šterc je reka da će napravit ‘novo i obnovljeno duhovno ozračje usmjereno na izvorne obiteljske vrijednosti’.” “Blago majci, izvorne obiteljske vrijednosti su nan puno pomogle”, kazala je Ruža. “Te nas je zime sedmero u selu umrlo.”

Kad je okopala blitvu, osamdeset devetogodišnja baka ocijedila je i prostrla u dvorištu nekoliko komada veša tiho pjevajući pjesmu Ramba Amadeusa:

Otišo je svak ko valja,
neki vani, a neki ka nebu. Ostala je samo fukara i raja
i mi s njima na bijelome lebu.

“A onda je doša Ivo Sanader?” viknula je susjeda Janja preko sela.

“Nije, onda je doša Ivica Račan”, ispravila ju je Ruža. “I on je ima svoju demografsku strategiju dvi iljade treće godine.”

“Koliko nas je onda oteglo papke?” “Troje… Ne, oprosti, četvero.”

“Ajde, nije puno.” “A u doba Sanaderove strategije, dvi iljade šeste, još dvanaestero”, dodala je Ruža.

“U Sanaderovo doba sve je bilo veliko”, kazala je Janja, ne bez poštovanja u glasu.

U podne je bura donijela zvuk crkvenog zvona iz doline. Dvije stare udovice, jedine preostale stanovnice dinarskog sela, onda su se umile, sjele za stol, kratko pomolile Gospodinu i ručale skromno varivo.

“Sanaderova je vlada donila jedan obilati poticaj”, sjetila se Janja kaciolom puneći tanjur. “Petsto kuna za treće i četvrto dite.”

“Eh, da je toga bilo u moje vrime”, uzdahnula je Ruža zavidno, labavom se zubnom protezom mučeći s neraskuhanim pršutom.