novinarstvo s potpisom
Koncert s djelima komorne glazbe iz opusa Pendereckoga, Prokofjeva, Janáčeka i Bartóka u subotu navečer nije, nažalost, privukao veći broj slušatelja u Hrvatski glazbeni zavod, iako su dosadašnji programi Udruge Diapason, osnovane prije nekoliko godina, jamstvo kvalitete.
Svaku od izabranih skladbi jedanaest je muzičara izvelo na visokoj tehničkoj razini, sabrano, s promišljenim interpretativnim govorom i tenzijom zajedničkog muziciranja. A u smislu recepcije prešli su onu problematičnu granicu koja predstavljanje kompozicije dijeli od njezine interpretacije, a koja je i danas uvelike prisutna u susretu sa stvaralaštvom 20. stoljeća.
Tonska izdiferenciranost dionica i podcrtanost neoklasicističke misli, artikulirane uvijek prisutnim aspektom ekspresije zvuka Kvarteta Pendereckog iz 1993., bila je i temelj interpretativne gradbe (Marco Graziani, violina, Davorin Brozić, klarinet, Aleksandar Jakopanec, viola, Smiljan Mrčela, violončelo). Ali, kao i u Kvintetu, op. 39 Prokofjeva iz 1924. (Dario Golčić, oboa, Brozić, Graziani, Jakopanec, Nikša Bobetko, kontrabas) koloritski spektar i izražajnost gudača poprimali su mjestimice jednak izričaj.
Od toga se izuzimaju poticajnost i plastičnost izvrsnoga Grazianija, koji je uz tonsko bogatstvo i distinktnost Brozićeva klarineta tvorio unutarnju koheziju tih dviju izvedbi. Uz to, za razliku od Pendereckoga, a posebno Janáčeka i dijelom Bartóka, interpretaciju Prokofjevljeve skladbe nije odlikovala puna razumljivost harmonijskog (tonskog) i ritamskog aspekta.
Što je umijeće interpretacije i komornog muziciranja na najvišoj razini, moglo se čuti u izvedbi Janáčekove kompozicije “Mládí” iz 1924. (Dani Bošnjak, flauta, Branko Mihanović, oboa, Danijel Martinović, klarinet, Žarko Perišić, fagot, Bánk Harkay, rog, Davorin Brozić, bas-klarinet). Mjera muzikaliteta i virtuoznost, tonska ravnoteža ansambla u reljefnoj, živoj i sabranoj interpretaciji nezapretene geste i ekspresije kvalitete su koje odlikuju te muzičare u gotovo svakom njihovu nastupu, a riječ je o članovima Zagrebačkoga puhačkog ansambla, osim Brozića, te s Perišićem umjesto Luquea na fagotu.
Treba istaknuti sjajnu stilizaciju plesno-folklornog idioma, koloritsku izražajnost, akcentuaciju deskriptivne misli i izvanredan osjećaj za cjelinu djela te nastupe Bošnjaka i Mihanovića.
Precizan i zakučast slog triju stavaka iz Bartókovih ”Kontrasta” iz 1938. umjetnički je izazov koji su Graziani, Brozić i Filip Fak za klavirom prihvatili angažirano, s visokom koncentracijom i virtuozno. Ipak, oštrina i rubnost domišljene i izražene fakture nisu zaživjele onom gotovo taktilnom oporošću Bartókova jezika iako su, unatoč ipak mladim godinama, sva trojica muzičara pokazala snagu geste.