Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god

Robert Frost najpopularniji je ako ne i najznačajniji američki pjesnik 20. stoljeća, autor znan i takozvanom običnom svijetu i poeta koji je svoje stihove govorio na Kennedyjevoj inauguraciji.

U jednom nedavnom dokumentarcu Frostov biograf pisac Jay Parini govori kako je, istražujući materijal za svoju knjigu o pjesniku, posjetio i njegove kuće (!), u nekima čak i živio. Biograf napominje da mu je to bilo važno iskustvo, otići u pjesnikovu kuću, “sjesti u njegovu stolicu i gledati kroz prozor” odakle je Frost gledao i radio, hodati po imanju i zemlji koju je pjesnik-farmer obrađivao i tako, kako kaže, “upiti piščevu auru”.

Kao i bezbroj puta ranije javilo mi se kako je ovo još jedna od linija, bezbrojnih, jasna crta po kojoj se sretniji svijet ponovo razdvaja od našeg, demarkacijska točka razlika između nas i njih.

Slušajući biografa, pomislio sam: a gdje su naše kuće? I stolice naših pjesnika, pogotovo onih najvećih po kojima ovako slabi i razbijeni danas živimo? O zemlji (!) i imanjima da ne govorimo.

Slušajući biografa, pomislio sam: a gdje su naše kuće? I stolice naših pjesnika, pogotovo onih najvećih po kojima ovako slabi i razbijeni danas živimo? O zemlji (!) i imanjima da ne govorimo

Dva najveća pjesnika južnoslavenske moderne, ključnih imena iz dvije zavađene kulture, u strašnoj su hirovitosti sudbine istom i dva najveća poetska i humana tragača za domom.

A gdje čovjek onda da potraži prvog među njima – Tina Ujevića? Gdje je ono “tamo” u “tamo da putujem”?

Osim po ono malo jada dolje u Vrgorcu, na nesretnoj vlaškoj zemlji i u zagrebačkoj kavani koja se još nekako, nesigurna drži, dok joj ne odluče drugačije – gdje bi, njim samim rečeno, tražio ljepotu “naše sjajne bijede”, ikakve dokaze materijalne toga nevjerojatnog života?

Po zagrebačkim haustorima? Ili klupama, sobama kojima se ni adrese više ne zna? Koje su to, zagrebačke već, a kamoli sarajevske, beogradske ili pariške adrese na kojima je pjesnik ne samo boravio – lako za to – nego s kojih je pisao i ostavio neke od najvrednijih stvari našega jezika.

Njegov ispisnik i parnjak pjevao je:

“Lutam, još vitak, sa srebrnim lukom,

rascvetale trešnje, iz zaseda mamim,

ali, iza gora, zavičaj već slutim,

gde ću smeh, pod jablanovima samim,

da sahranim.”

Miloš Crnjanski, taj brat po talentu, izgnanstvu i razočaranju u ideal, i u dobrovoljnoj emigraciji rasut je po toskanskim bregovima kao vjetar; Crnjanski i nepoznate adrese po Rimu i Londonu, embajade, Portugal. Pisci iz sretnijih kultura zastali bi negdje na godinu-dvije, pa se od tih mjesta pravi hram. I neka. Zato ima Joyce in Pula, ali nema Crnjanski in London. Veliki narodi čuvaju svoje pjesnike. I njihove kuće.

Osim po ono malo jada dolje u Vrgorcu, na nesretnoj vlaškoj zemlji i u zagrebačkoj kavani koja se još nekako, nesigurna drži, dok joj ne odluče drugačije – gdje bi, njim samim rečeno, tražio ljepotu “naše sjajne bijede”, ikakve dokaze materijalne toga nevjerojatnog života?

Ovu kuću, zajedničku, izgrađenu nasred puta, kako kaže Vasko Popa, rušili su drugi neprestano. Kuću stvarnu i opipljivu, za života, ali i onu simboličku “kuću” što je patetično i netočno zovu “vječnom”.

Njegošu, najvećem pjesniku koji se ovdje rodio, grob na Lovćenu raznijeli su upravo civilizatori, strani i ovdašnji, kamen po kamen – dvaput. Prvi put 1916. austrougarski su generali topništvom gađali kapelu s kostima vladike Rada i srušili je, inatljivu, dijelom. Pa je guverner crnožute monarhije, za kojom danas sline razne ovdašnje blune i slugani, dao da se kapela sravni, a kosti maknu. To će opisati tko drugi nego Crnjanski:

“Tri kosti poneli su iz groba.

Tri kosti koje bi bile ostale tamo rasute i oskrnavljene, uvređene i izgubljene.”

Kako su strašne i stilski briljantne ove “uvređene” kosti.

Na kraju, na Franz Josefov rođendan, nositelji mitteleuropskog reda i napretka napravili su lomaču i u luku kontinuiteta što ide od Savonarolinog fiorentinskog Falò delle vanità do oskrvnuća sjeni cetinjskog genija zapalili sve zajedno.

Učini se u nekom trenu da to mora da su prošla vremena, neljudska, neshvatljiva. Ali se onda – svatko prema svojoj časti – čovjek osvijesti i sjeti da je samo dvadeset godina otkako su drugi, domaći osloboditelji raskopali grob Vladana Desnice u Islamu Grčkom i, priča se, u šenlučenju i ludovanju razbacivali njegove kosti uokolo.

I to je Njegoš, što je pet puta selio iz groba u grob, nagovijestio svojom sudbinom pokazavši da balkanski čovjek ne mijenja mjesto samo za života.

I pokazao također da ne zna ni hoće li se to dogoditi od domaćeg ili od stranca.

Otud onome koji je kao nitko drugi stihovima sanjao o slobodi ni oslobođenje, prvo u historiji, nije pomoglo. Što nijedan neprijatelj i ugnjetavač nije uspio, uspjela je narodna vlast.

Njegoševu crkvu na Lovćenu, u kojoj je još bilo nešto sačuvanih kostiju (sic), ta je vlast dala srušiti da bi na istom mjestu Mauzolej napravio još jedan “genij od kamena” – sam Ivan Meštrović.

Tako je režim od devastacije učinio dodatni, nevjerojatan čin – situaciju kakva se događa uglavnom nesretnim narodima: kao u kakvom nesvjesnom umjetničkom zahvatu, velikan koji je pozvan da svojim djelom slavi glavno ime kulture – novim činom stvaranja ruši jedva iznađeno mjesto pokoja prethodnika. Kasniji velikan stvara samo kad se ranijega ujedno ruši.

Miloš Crnjanski, taj brat po talentu, izgnanstvu i razočaranju u ideal, i u dobrovoljnoj emigraciji rasut je po toskanskim bregovima kao vjetar; Crnjanski i nepoznate adrese po Rimu i Londonu, embajade, Portugal. Pisci iz sretnijih kultura zastali bi negdje na godinu-dvije, pa se od tih mjesta pravi hram. I neka. Zato ima Joyce in Pula, ali nema Crnjanski in London. Veliki narodi čuvaju svoje pjesnike. I njihove kuće

U svojoj strašnoj pjesmi Home burial – “Pokop uz kuću” Robert Frost pjeva:

The little graveyard where my people are!

So small the window frames the whole of it.

“Malo groblje gdje su moji ljudi!

Tako sitan je prozor što ga sveg uokviri.”

Kad pomislim na Roberta Frosta, mislim odmah i na Josifa Brodskog. Frost došao je u Sovjetski Savez pred kraj života, gdje je upoznao Nikitu Hruščova. Pravda na naslovnoj strani prikazuje Frosta kao pjesnika-farmera i prijatelja radnog čovjeka.

U to doba Brodski uhapšen je kao tunjejatnik – onaj bez zanimanja.

Mnogo godina kasnije Brodski u New Yorku, i on tad pred kraj života, piše On Grief and Reason – “O žalovanju i razumu”, možda najponesenije i ujedno najtamnije čitanje Frostove poezije uopće, a s posebnom emfazom na “Pokop uz kuću”.

Dom i farma američkog pjesnika u Vermontu otvoreni su odavno već ne samo za biografe i znalce nego i za publiku. Brodski, nobelovac, živi u iznajmljenom stanu u New Yorku gdje ga snimaju i za televizijske intervjue, filmove i dokumentarce. Danas nema obilježja da je tu živio.

Jedan autor koji je počeo kao pjesnik, a postao veličanstveni romanopisac, u sebi je kao u autorskoj, moralnoj i ljudskoj sintezi sažeo gotovo sve gornje pjesnike – i u nečemu možda i transcendentno nadigrao užasnu zadatost. Svemu unatoč i jedva.

U njemu se kao u napuknutom zrcalu prelomile i njihove sudbine i traženja – umjetnički i u pitanju neimanja doma ni sjećanja na ono što je trebao biti dom. Zato, dopalo ga je sudbinski i po liniji njegova veličanstvenog talenta i dara da u jednom jedinom odlomku-monologu iz priče nazvane – kako drugo – Apatrid fiksira osjećaj svoj i braće-predšasnika:

Na Franz Josefov rođendan nositelji mitteleuropskog reda i napretka napravili su lomaču i u luku kontinuiteta što ide od Savonarolinog fiorentinskog Falò delle vanità do oskrvnuća sjeni cetinjskog genija zapalili sve zajedno

Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio.

Ali kao u nekoj od njegovih priča, kao da ga je stigla vlastita literatura i tako, postavši likom svoje književnosti, Danilu Kišu nije bilo dato da pro futuro ispiše svoj gorko-melankolični manifest za sebe i za druge, sebi slične – da, uostalom, tinovski “ustraje u braći”, u ovakvima, istima, s usudom bezdomlja.

Kišov su ironijski i obrambeni tihi krik zloupotrijebili upravo oni koji su ga slavili, neosjetljivi, besprimjerni i na užasnom iskustvu zavidni, što su citirali ovaj fragment Apatrida, a nisu se maknuli iz kruga gradskih tramvaja negdašnjeg glavnog grada piščeve prve domovine koja je i sama ubrzo nestala.

Odatle je možda znao da će se moći vratiti kući samo ako pristane na to da zadnjim izborom ode ne više kao apatrid, nego po njihovim pravilima i, zadnjim ritualom, apostazom, čak u njihovoj vjeri.

Nije važno više, važno je samo vratiti se, kako god. A trajat će, drugačije, i kad nema ni kuće, ni stolica, ni imanja, ni trajnih adresa, ni zemlje.       

    •  Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
    •  Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
    •  Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
    •  Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
    •  Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
    •  Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
    •  Izgubljene rock mitologije
    •  Pjesme pomirenja (prozopopeja)
    •  Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

> Svi tekstovi ovog autora