Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje

Uzalud tražim na internetu medijske izvještaje s Trnjanskih kresova. Četvrti put zaredom ta se manifestacija, obnovljena 2015. godine, nakon 25-godišnje ”stanke”, održala na sjevernom dijelu Savskog nasipa u blizini Mosta slobode u subotu, 5. svibnja.

Mlađe generacije, koje se o događajima informiraju i povezuju uglavnom putem društvenih mreža, tu lokaciju znaju kao ”nasip nasuprot kluba Močvara”.

Za nešto starije topos je poznatiji kao pogon bivše tvornice Jedinstvo. Do 1990. tvornica je imala oko 1700 radnika na dvije lokacije – u Trnju i Jankomiru. Zvali su je ”tvornicom koja gradi tvornice”, jer Jedinstvo je uistinu moglo sagraditi i opremiti kompletan pogon. Je li ikome danas taj podatak važan?

Zašto se na Trnjanskim kresovima okupilo nekoliko tisuća ljudi, što se tu zbiva i zbog čega to okupljanje nije zanimljivo većini hrvatskih medija? Ima tu i dima i vatre, pa čak su u stanju pripravnosti i vatrogasna kola, ali ovdje nema ”slobodnih radikala” ni zapaljivih šešeljevaca i keleminaca

Neki će se radije ”upecati” na rečenicu koju je nedavno, u obranu ne talasanja Vatikanskih ugovora, izrekao Željko Reiner, potpredsjednik Sabora i vitez Svetoga groba jeruzalemskoga, ustvrdivši da je ”cijeli južni Zagreb sagrađen na zemlji oduzetoj Crkvi”.

Ipak, na ovoj smo točci, nadam se, još uvijek na svjetovnom i nekad radničkom terenu. Ovo zemljište poslijeratnom nacionalizacijom nije oduzeto Katoličkoj crkvi i njime se valjda ne trguje.

Zašto se na Trnjanskim kresovima okupilo nekoliko tisuća ljudi, što se tu zbiva i zbog čega to okupljanje nije zanimljivo većini hrvatskih medija? Ima tu i dima i vatre, pa čak su u stanju pripravnosti i vatrogasna kola, ali ovdje nema ”slobodnih radikala” ni zapaljivih šešeljevaca i keleminaca.

Upravo na tom mjestu partizani su 8. svibnja 1945. skelom preko Save ušli u grad. Obnovom sadašnjih Trnjanskih kresova htjelo se podsjetiti na oslobođenje Zagreba i na autentičnu lokaciju ulaska osloboditelja u grad na sjevernoj obali Save.

Inače, mnogi stariji sugrađani sjetit će se da su se Trnjanski kresovi održavali od 1978. do kraja 80-ih godina. Bili su tipična kasnosocijalistička mješavina manifestacije u kojoj se oficijelnost proslave antifašističkih godišnjica ublažavala različitim alternativnim, katkad i subverzivnim oblicima ”slavlja”.

Između ostalog, bili su neka vrsta ”socijalističkog Woodstocka” na kojem su bili predstavljeni mnogi bendovi novog vala s područja tadašnje zajedničke države.

Kao i mnogi drugi događaji vezani uz antifašističku borbu,Trnjanski kresovi ugasili su se u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ovdje i sada mnogi radije svoje sentimente i komemoriranja kompenziraju na nekim drugim lokacijama i događanjima.

Bogat cjelodnevni i noćni program za najizdržljivije i na ovim je 4. Trnjanskim kresovima ponudio široku lepezu događanja, omogućivši razdvajanje po generacijskim i vremenskim šavovima. Ovdje će biti riječi samo o središnjem večernjem programu, koji je vaša izvjestiteljica pratila.

Tu, na Trnjanskim kresovima, ne trguje se antifašističkim uvjerenjima i privilegijama

Nedvojbeno, to nije bio događaj visoko sigurnosnog rizika. Tek je nekolicina policajaca, najčešće grupiranih u parovima, pomalo nezainteresirano šetala među sudionicima Kresova, pripadnicima najrazličitijih naraštaja.

Da policajci nisu bili u uniformama, njihov bi nas opušteni ”jezik tijela” prevario i pomislili bismo da pripadaju uobičajenim skupinama urbanih flaneura ili rekreativaca po Savskom nasipu.

Tisuće ljudi iz različitih dijelova grada došli su na nasip kako bi u druženju na otvorenome pokazali da za njih antifašističke vrijednosti nisu mrtvo slovo u Ustavu. Također, htjeli su se uvjeriti da u tome nisu usamljeni.

Na ovo okupljanje nisu ih prisilile ni političke elite, ni stranačka stega ni Crkva. I ove su godine, naime, grass-root inicijative organizirale događaj bez velikih novčanih sredstava i potpore institucija.

Postoji i takav Zagreb. Imamo i takvu Hrvatsku. Bez zapjenjenih poziva za ukidanjem prava drugih i bez eksplozivnih, mrzilačkih izjava kratkog fitilja koje u času prijete zapaliti gomilu

 I nadalje je nositelj događanja civilna udruga Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) u suorganizaciji sa Srpskim narodnim vijećem (SNV).

Ovogodišnja proslava pala je u subotu, 5. svibnja, poklopivši se s još jednim važnim povijesnim događajem – 200. godišnjicom rođenja Karla Marxa.

I taj su događaj mainstream mediji spominjali više zbog problematične goleme skulpture tog njemačkog filozofa koju je Trieru poklonila kineska Vlada, a Marxov ju je rodni grad, nakon dugo rasprava, teškom mukom prihvatio, nego po epohalnom Marxovom doprinosu svjetskoj povijesti.

Svjesno brisanje ili kolektivna amnezija pojedinih događaja iz naše nedavne prošlosti problem je koji uočavaju i organizatori Trnjanskih kresova.

Sjećanje na pobjedu, na Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja/maja 1945., ističu organizatori ”pokušava se zatrti rehabilitacijom zločinačkog režima NDH-a, besramnim falsificiranjem povijesti, kao i nazadnjačkim ultrakonzervativnim divljanjem klerikalnih udruga, koje sustavno gaze prava žena i LGBT osoba.

Zatiranje značaja te pobjede MAZ vidi i u sve gorem odnosu prema etničkim manjinama i izbjeglicama, ali i u općoj materijalnoj nesigurnosti i starih i mladih, u nezaposlenosti i nesigurnim uvjetima rada, u rastakanju sustava zdravstvene i socijalne skrbi, u gaženju svih onih prava i tekovina socijalističke revolucije koja se danas nasilno pokušavaju oduzeti”.

”…osam tisuća Zagrepčana borilo se pod crvenom zastavom,a dvanaest tisuća Zagrepčana stradalo je od ustaškog terora, ali mi svakodnevno svjedočimo zatiranju njezina značaja te zatiranju svega onoga što je ona donijela sa sobom”, čulo se s pozornice Trnjanskih kresova.

Pozornica je bila pomalo tijesna za raspjevane zborove svih izričaja i naraštaja, od Partizanskog zbora i Slavjanke preko Zbora Xopa i zbora Domaći gosti do Le Zbora. Nije sve bilo savršeno uštimano i uvježbano, ali poruke su dopirale do mnogih. Bez nekih od tih zborova danas su nezamislivi skupovi na kojima se uče ”strategije otpora”.

Zašto je važan antifašizam danas? Sve dok javni prostor zagađuju osobe poput Slobodana Prosperova Novaka, koje su spremne ideološki revidirati ne samo povijest nego i vlastite opuse, postoje dobri razlozi da ovdje i sada živimo antifašizam i nikome ne naplaćujemo tu činjenicu

Ove je godine na Trnjanskim kresovima prvi put dodijeljena nagrada EN FACE:::ANFAS, koju je 2017. godine utemeljio Inicijativni odbor građanki i građana Dalmacije. Nabrojit ću sve dobitnike baš zato što ih se rijetko spominje, a njihove su uporne, predane i kontinuirane borbe važan primjer suvremenog shvaćanja antifašizma.

I što je još važnije: oni antifašističkim uvjerenjima i privilegijama ne trguju.

U kategoriji Izvorna inspiracija nagrada je pripala publicistu i aktivistu Saši Šimpragi za kontinuirani i predani aktivistički i kulturni rad, a naročito za Virtualni muzej Dotrščina.

U kategoriji Novo nadahnuće nagrađeni su Are you Syrious?, Radio Borba, NK Zagreb 041, Dugine obitelji, Inicijativa za filozofski, ginekolozi Jasenka Grujić i Dubravko Lepušić u borbi za reproduktivna prava žena, Živi atelje DK, Građanska inicijativa Savica za park, a odlukom žirija nagradnu statuu ispred skupine jednakovrijednih inicijativa preuzeo je Feministički kolektiv fAKTIV, najpoznatiji po organizaciji osmomartovskih noćnih marševa.

Postoji i takav Zagreb. Imamo i takvu Hrvatsku. Bez zapjenjenih poziva za ukidanjem prava drugih i bez eksplozivnih, mrzilačkih izjava kratkog fitilja koje u času prijete zapaliti gomilu. Ovdje su se, na radost mnogih, zapalila tek četiri simbolična ”krijesa slobode” nedaleko Save.

I za kraj: Zašto je važan antifašizam danas? Sve dok javni prostor redovito zagađuju osobe poput Slobodana Prosperova Novaka, koje su spremne ideološki revidirati ne samo povijest nego i vlastite opuse proglašavajući floskulom ”antifašizam od 1945. do danas”, pritom se ne odričući nagrade Sedam sekretara SKOJ-a iz istog tog floskuliziranog razdoblja antifašizma, postoje dobri razlozi da ovdje i sada živimo antifašizam i nikome ne naplaćujemo tu činjenicu.

    •  Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
    •  Borivoj Dovniković Bordo: ''Mogu biti protivnik samo fašizmu''
    •  Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
    •  Između umjetnosti i salate
    •  Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
    •  Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
    •  Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
    •  Dijamanti, rđa i djetelina
    •  Neraspoređeni
    •  Abortirana budućnost

> Svi tekstovi ovog autora