autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Između umjetnosti i salate

AUTOR: Nada Beroš / 25.04.2018.
Nada Beroš

Nada Beroš

Umjesto da se bavim vrućim tjednom iza nas – koji je ozbiljno zaprijetio da daljinski TV-upravljač postane produžetak mog tijela – vraćam se pola stoljeća unazad, u ne manje burno razdoblje, no ohlađeno kroz čuvenu povijesnu distancu danas izgleda pitomije i ljupkije nego što je zapravo bilo.  

Sweet Sixties, Swinging Sixties, Slim Sixties samo su neki od pojmova koji opisuju vrckave šezdesete.

Vraćam se, dakle, u 1968. godinu, koju često nazivaju i godinom revolucionarnih vrenja, no mnogi je teoretičari smatraju i godinom kojom zapravo započinje ”kretanje unazad”, lansirajući posthistoriju, postmodernu i brojne druge postizme koji su snažno obilježili našu eklektičnu epohu.

Na ovome mjestu 1968. godina zanima me prije svega kao odskočna godina konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj kojoj danas također prijeti preslagivanje i relativiziranje ovisno o svjedocima i pločama koje se premještaju s jednog mjesta na drugo 

Dovoljno se prisjetiti naslova filma slavnog srpskog redatelja Saše Petrovića iz 1968. ”Bit će skoro propast sveta” i refrena koji pjeva ciganski bend (tada nije bilo politički nekorektno tako ih nazvati): ”nek propadne nije šteta!”, pa ćemo lako prepoznati nagovještaj kraja povijesti i ”nazadovanja” već i u šezdesetima, premda mnogi to desetljeće radije promatraju kao epohu prosperiteta i širenja sloboda u svim smjerovima, društvenim, seksualnim, umjetničkim.

Na ovome mjestu 1968. godina zanima me prije svega kao odskočna godina konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj kojoj danas također prijeti preslagivanje i relativiziranje ovisno o svjedocima i pločama koje se premještaju s jednog mjesta na drugo.

Jedan od njezinih najvažnijih protagonista, Braco Dimitrijević, poslužio se čak sudskom zabranom, izvojevavši povlačenje iz prodaje publikacije o drugom umjetniku, Goranu Trbuljaku, s kojim je tijesno surađivao tih godina, ne bi li učinio apokrifnom svoju verziju početaka konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj.

Mladen Tudor Zagreb, 1967

Mladen Tudor:  Zagreb ’67, 1967.

Pritom je zaboravio da su jednom upisani podaci neizbrisivi u digitalnoj povijesti umjetnosti. Moguće je maknuti knjige s polica, ali je digitalne činjenice nemoguće bunkerirati.

Citirat ću rečenicu povjesničarke umjetnosti Ljiljane Kolešnik iz (rasprodanog) kataloga izložbe Socijalizam i modernost, održane 2011./2012. u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti koja također iznosi podatak o toj suradnji: ”Riječ je o gotovo logičnom nastavku njegovih ranijih projekata, nastalih u suradnji s Goranom Trbuljakom s kojim 1969. godine Dimitrijević osniva grupu Penzioner Tihomir Simčić”.

Koga briga, reći će mnogi, je li grupu Penzioner Tihomir Simčić osnovao Braco Dimitrijević u društvu s Trbuljakom ili je Dimitrijević bio jedini član te grupe. Pale, sam na svijetu, sindrom je koji više vrijedi u umjetnosti autsajdera nego u konceptualnoj umjetnosti.

Goran Trbuljak (Varaždin, 21. 4. 1948.), vizualni umjetnik, filmski snimatelj, grafički urednik, predavač na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, nedvojbeno je jedan od najvažnijih ”začinjavaca” i aktera konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj 

Kako će, između ostalog, aporiju početka konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj razriješiti izložba ”Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost” saznat ćemo ovih dana u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Kako god, Goran Trbuljak (Varaždin, 21.4. 1948.), vizualni umjetnik, filmski snimatelj, grafički urednik, predavač na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, nedvojbeno je jedan od najvažnijih ”začinjavaca” i aktera konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj.

Ovih dana navršio je sedamdeset godina i pola stoljeća aktivnog djelovanja na umjetničkoj sceni. Sumnjam da će to igdje biti zabilježeno, pa je možda prilika da u Autografu ispravimo tu nepravdu.

Trbuljak doduše nimalo ne mari za jubileje i za institucionalne potvrde i priznanja. Štoviše, gdje god stigne ustrajno dekonstruira i ironizira umjetničke institucije.

Subverzivni pristup, začinjen humorom i ironijom njegov je zaštitni znak od samih početaka. Rado se skriva iza ideje anonimnosti i prepušta slučajnom sudioniku da prosuđuje i određuje njegovu poziciju umjetnika.

Nije neobično što je vjerojatno najnježniji Trbuljakov rad vezan uz Muzej suvremene umjetnosti posvećen Ivki Lepen, dugogodišnjoj spremačici u toj ustanovi, zapravo Katici za sve, u vremenu dok su još ljudi bili važniji od opisa poslova koji obavljaju

Kao i mnogi iz generacije umjetnika koji su stasali kasnih šezdesetih, Trbuljak prekida s ideologijom visokog modernizma i idejom originalnosti. Također, ravnodušan je spram tehnoloških, utopijskih vizija Novih tendencija (1961.-1973.) i radije se povezuje s onodobnom supkulturom.

Trbuljakovo ”zadirkivanje” umjetničkih institucija i Umjetnosti s velikim početnim slovom njegova je opsesivna tema: od najranijih studentskih radova iz 1968. kada izlaže tek crne tragove koji ostaju nakon skidanja slika sa zida, preko fotografskog rada ”Kroz rupu na vratima Galerije moderne umjetnosti povremeno pokazujem prst bez znanja uprave galerije” (1969.), pa sve do recentne ”bese”, tekstualno-fotografskog rada karakteristično dugog naziva ”Nakon sedam godina vjernosti ideji da ne ulazim u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, s ovom godinom započinjem novi ciklus ne ulaženja u muzej” (2017.).

Brigu spram umjetnosti i njezine funkcije u društvu on radije pretvara u inteligentnu i provokativnu razbibrigu. U vježbanje i odgađanje umjetnosti.

Nije neobično što je vjerojatno najnježniji Trbuljakov rad vezan uz Muzej suvremene umjetnosti posvećen Ivki Lepen, dugogodišnjoj spremačici u toj ustanovi (1976.-1998.), zapravo Katici za sve, u vremenu dok su još ljudi bili važniji od opisa poslova koji obavljaju.

Ivka Lepen

Goran Trbuljak: Između umjetnosti i salate, detalj videa, 2001.

Ivka, danas umirovljenica, surađivala je s mnogim umjetnicima koji su izlagali u Galeriji suvremene umjetnosti u Kulmerovoj palači na Gornjem gradu iz koje je izrastao današnji MSU. Trbuljak je u 30-minutnom video razgovoru iz 2001. predstavlja kao naratoricu alternativne povijesti suvremene umjetnosti iz perspektive privilegirane sudionice, kroz sjećanja na susrete s brojnim umjetnicima.

Osim redovitog posla u Suvremenoj, Ivka je povremeno prodavala zelenje i salatu na obližnjoj tržnici Dolac. Moguće ju je i sada tamo sresti za nekom od tezgi, stoga je Trbuljak svoj video uradak nazvao ”Između umjetnosti i salate”.  

U videu Ivka je subjekt s kojim se umjetnik nedvojbeno identificira budući da je i sam cijeli život morao balansirati između umjetnosti i ”primijenjene umjetnosti”. Filmsko snimanje, od kojeg je živio, predstavljalo je dakako ”salatu” na njegovoj tezgi.

Da zatvorim krug, vraćam se opet u šezdesete, na poznatu crno-bijelu fotografiju snimljenu u galerijskim dvoranama nekadašnje Kulmerove palače – koje će kasnije čistiti Ivka – a koju je snimio fotograf Mladen Tudor (Split,1935.).

Za Trbuljaka umjetnost nije transcendentalna, metafizička djelatnost. Nije ni oruđe kojim se može promijeniti svijet. Ako je već moramo nekamo smjestiti, čini se da će joj bolje biti uz salatu i razbibrigu, nego uz brigu i aktivizam 

Na fotografiji naslovljenoj ”Zagreb ’67” Tudor bilježi trenutak u kojem dvije spremačice, s usisavačem i partvišem u rukama, uzimaju kratak predah i s čuđenjem promatraju slike Pabla Picassa na zidovima Galerije suvremene umjetnosti, 1967.

Moglo bi se reći da je ovdje u središtu klasna priroda umjetnosti: kome je namijenjena Picassova umjetnost? Propituje li se ovdje pojam demokratizacije umjetnosti, karakterističan za šezdesete, ili se tek radi o sretno uhvaćenom kontrastu plavih kuta i elitne umjetnosti?

S istim ”personalom”, nakon 34 godine Trbuljak postupa posve drugačije. Svjesno odabire personu, a ne funkciju (čistačice). U njegovu je kadru Ivkino lice.

I ovdje se propituju društveni odnosi, ali na posredan, prikriven način. Je li to ”konceptualni aktivizam u rukavicama” ili nešto posve treće? 

Složit ćemo se: za Trbuljaka umjetnost nije transcendentalna, metafizička djelatnost. Nije ni oruđe kojim se može promijeniti svijet. Ako je već moramo nekamo smjestiti, čini se da će joj bolje biti uz salatu i razbibrigu, nego uz brigu i aktivizam.

Još tekstova ovog autora:

     Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
     Borivoj Dovniković Bordo: ''Mogu biti protivnik samo fašizmu''
     Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
     Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
     Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
     Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
     Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
     Dijamanti, rđa i djetelina
     Neraspoređeni
     Abortirana budućnost

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija