Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera

Ne znam voze li još ”ubrzani” i ”putnički” vlakovi iz Zagreba u Karlovac, a mrsko mi je tražiti odavde. Nekad, dok se putovalo njima, jedna od prvih stanica od Zagreba bili su Horvati – selo gdje se (pre)spori vlak zaustavljao kratko i gdje popodne i uvečer gotovo nitko nije ni silazio ni ulazio. A možda se i to pogrešno sjećam.

Kako god, u ovome mjestu simboličkog imena rodio se umjetnik koji će postati jedna od najvažnijih pojava naše rane suvremene kulture i, sasvim prilježno, pripadnik generacije po pravilu tragičnih životopisa. Strašnijeg od njegovoga pak u našoj kulturnoj povijesti kojoj ne manjka strašnih života teško da je bilo.

Slikar Josip Račić među utemeljivačima je impresionizma, respective likovne moderne u našim tužnim, provincijalnim i sirotinjskim okolnostima i unatoč neshvatljivo kratkom životu ostavio je iza sebe ozbiljan opus, mnogobrojna platna od kojih jedno, autoportret ”Pred ogledalom”, spada u vjerojatno prve asocijacije čitavoj generaciji ako bi nas netko zamolio da se sjetimo nekoga autoportreta slikarskog.

Slikar Josip Račić među utemeljivačima je impresionizma, respective likovne moderne u našim tužnim, provincijalnim i sirotinjskim okolnostima i unatoč neshvatljivo kratkom životu ostavio je iza sebe ozbiljan opus, mnogobrojna platna od kojih jedno, autoportret Pred ogledalom, spada u vjerojatno prve asocijacije čitavoj generaciji ako bi nas netko upitao da se sjetimo nekoga autoportreta slikarskog

Kompozicija ”Majka i dijete” zauvijek pak definira ono što bi se moglo nazvati ”zagrebačkim kjaroskurom”, osjećajem jedinstvene atmosfere i melankolije (ona šalica kave i kajzerice na bijelom stolnjaku) što ih čovjek, jednom njima obilježen makar posredno, preko platna i slike, nosi sobom gdje god bio, kao što ih sam nosim tolike godine.

Račić je skončao (najvjerojatnije) 18. lipnja prije sto i deset godina u Parizu ustrijelivši se u sirotinjskoj hotelskoj sobi. Imao je dvadeset i tri godine.

Mladić živa duha, od obrazovanja samo s litografskim zanatom i tipičnom slavenskom bistrinom, sposobnošću brzog učenja, krenuo je, među onim izbjegličkim i egzilantskim masama s početka stoljeća na Zapad, sa sasvim drugom motivacijom. Za slikom i idejom, za strašću i razvojem, za mjestima gdje se može u praksi i teoretski razmišljati o slikarstvu i umjetničkim tendencijama, misliti suvremeno i izvan blatne provincije iz koje je došao.

Vladimir Becić, njegov kolega i ispisnik, piše o Račiću u jednom pismu: ”Metajući malo po malo na stranu teško zasluženu dnevnicu sakupi za 2-3 god. toliko, da je mogao uputiti se u ‘daleki svijet’. Nešto ga je, kako je često pričao, van gonilo u svijet, što će tamo iz njega biti, to sam nije pravo slutio.”

Odlazak zato najprije u München gdje će s Becićem, Hermanom i Kraljevićem unutar bajernske akademije formirati posebnu grupu, ”školu”, tužnu Die Kroatische Schule, a onda, očaran Manetom, u fatalni Pariz – svjetiljku na koju su se lijepili gotovo svi naši tadašnji umjetnički leptiri.

Četiri mjeseca kasnije već je mrtav, nađen s prostrijeljenom lubanjom u Rue de l’Abbé Grégoire. Na tom mjestu i sada je hotel ”Le Saint-Grégoire”, što nudi smještaj privlačnim motom iz kojeg naprosto curi ironija: Un authentique havre de paix au cœur de Paris (Istinska luka mira u srcu Pariza).

Kompozicija ”Majka i dijete” zauvijek pak definira ono što bi se moglo nazvati ”zagrebačkim kjaroskurom”, osjećajem jedinstvene atmosfere i melankolije (ona šalica kave i kajzerice na bijelom stolnjaku) što ih čovjek, jednom njima obilježen makar posredno, preko platna i slike, nosi sobom gdje god bio, kao što ih sam nosim tolike godine

Godine 1928., na dvadesetogodišnjicu smrti, Miroslav Krleža piše esej o ovom našem umjetničkom i ljudskom usudu, tekst u međuvremenu neodvojiv od Račićeva imena i pojave.

Krleža, detektivski precizno, najprije rekonstruira priču kao kakav suvremeni, sveprisutnim anglizmom rečeno, ”investigativni reporter”, ali u drugom dijelu mijenja registar, intenzivira čitav timbar teksta i razvija jedan od najponesenijih kraćih eseja – jedva prigušujući bijes, ispisuje nemilosrdan mini traktat o domaćoj malograđanštini, sirotinji, provincijalnosti i našim kulturno-civilizacijskim prilikama na razmeđu stoljeća.

O najbitnijemu, o samom razlogu onakvog kraja umjetnika Krleža postavlja tezu koja bi, sasvim na liniji opetovanog krležijanskog motiva, bila gotovo prelaka i suviše očita da, onako kako ju je formulirao u kasnijem eseju o Beciću pak, nije tako briljantno napisana, sa razarajućom završnom poantom: ”Taj dvadeset i trogodišnji dečko, s Manetom kao idealom, uvjeren u ‘plodonosnu’ i jedino spasonosnu istinu svojih slikarskih metoda, doputovavši u Pariz jednog Matissea, osjeća pod sobom zakašnjenje i lomi se do posljednjeg očaja i do posljednjeg revolverskog metka.”

Eto, to je taj sažetak, sukus izlaska iz zamazane, zabačene austro-mađarske provincije na svjetlost dana, među slobodan svijet. To je i rezultanta svih iluzija – kako tada, tako i sad! – o naprednoj dvoglavoj Monarhiji koja modernizira svoje subjekte u svim krajevima.

Sudbina prvih naših donositelja modernosti, od Račića do Kranjčevića, od Kamova do Supila, upravo je utoliko strašnija što samo dvadeset godina kasnije domaći umjetnici i mislioci u široj i većoj građevini državnoj i nacionalnoj, od tad pa nadalje, neće imati ni mrve razloga da osjećaju ikakvu inferiornost u odnosu na ”Pariz” i svijet kojemu se divio Račić i njegovi sunesretnici generacijski – samo dvadeset godina poslije nadrealisti su ukorak s Parizom, a isto vrijedi za druge umjetničke žanrove.

U takvom galopu modernizacije to postaje dominanta u svim državno-političkim konstruktima i zajednicama – od zenitista do Knifera, od Seissela do Zagrebačkog biennalea.

Krleža, detektivski precizno, najprije rekonstruira priču kao kakav suvremeni, sveprisutnim anglizmom rečeno, ”investigativni reporter”, ali u drugom dijelu mijenja registar, intenzivira čitav timbar teksta i razvija jedan od najponesenijih kraćih eseja – jedva prigušujući bijes, ispisuje nemilosrdan mini traktat o domaćoj malograđanštini, sirotinji, provincijalnosti i našim kulturno-civilizacijskim prilikama na razmeđu stoljeća

To vrijeme koje tek dolazi, kao i balast prošloga, teg historije jednako, platio je glavom Račić u Parizu. Jer, nije se radilo u tome slučaju ”samo” o kulturnoj zaostalosti.

Dapače.

U prvome dijelu svoga eseja, u moćnoj književno-retorskoj igri detaljima Krleža navodi čak i bijednu svotu novaca preostalih (”80 franaka”) i nešto stvari. Čitajući ovo, izdvojivši i uvećavši sljedeći detalj, naizgled nebitan, osjetio sam mali rez, kao od papira, nad tim faktima, kao kad se pod lupom nevažan podatak poveća i postane onaj pravi ključ: osobni papiri i novci dostavljeni su diplomatskom predstavništvu, kao i inače u takvim slučajevima – ”kod austrijskog konzulata”.

Iako je ovo iz historijskog konteksta podrazumijevajuće naravno, ubola je ta činjenica neočekivano i svježe, kao skrajnut, ”manje važan” fakat, a nekako još više, direktnije i istinitije, unatoč stotinu i deset godina čak što je prošlo: javila se žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera.

Žalosti nad tek sad u dubini proživljenom spoznajom – time da ni svoje zemlje nije Račić imao, bar nekakve svoje rođene države kojoj bi se ostavile sirotinjske stvari poslije suludo preranog nestanka, bilo kakva konstrukta, ukratko, što bi imao znak jednakosti između nacionalnog osjećaja čovjeka i imena zemlje iz koje dolazi, pa kakva god bila.

Francuzi rutinski i nezainteresirano obavještavaju predstavnike države pokojnika i potpuno im je svejedno gdje je to – ubio se Nijemac, pa ga nose u Njemačku, Talijan u Italiju, Rus u Rusiju, a ovaj Rachich, što je to? Nekakav Mađar, Čeh, što li?

A država – to je Austrougarska – Račićeva ”domovina” koja to nije jer je prokleta, jer je tvorevina tuđina.

”Taj dvadeset i trogodišnji dečko, s Manetom kao idealom, uvjeren u ‘plodonosnu’ i jedino spasonosnu istinu svojih slikarskih metoda, doputovavši u Pariz jednog Matissea, osjeća pod sobom zakašnjenje i lomi se do posljednjeg očaja i do posljednjeg revolverskog metka”

Račić, to je nekakav Croate, iz Carevine koja takvih u sebi skriva milijune, a kao nevažnosti manjih od fusnote, kao mase bezimene i nebitne.

Kao neko dodatno poniženje i muka ukazalo se kako je to bilo biti subjektom Carevine čiji jezik nije tvoj, nije jednak onome kojim govoriš i u kojem si se rodio i gdje će se i nestanak s ovoga svijeta zapisati na slovima i transkripciji tuđoj.

Iz strane zemlje – nazad u stranu zemlju.

U svoj kraj tužni, slavenski, nadsvođen krovom koji ti nad glavom gradi tuđin.

Kako je žalosno u toj napuklini i nepomirljivosti, u tom neskladu, sada prvi put zazvučala Račićeva smrt, užasna po sebi.

Račić pokopan je u Parizu od ostatka onih ”80 franaka”, sirotinjskim pogrebom i danas mu se ni groba ne zna jer je vjerojatno odavno prekopan. Od obitelji u Horvatima više izgleda nema nikakva traga.

Ne znam staje li vlak i dalje tamo.

    •  Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
    •  Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
    •  Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
    •  Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
    •  Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
    •  Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
    •  Izgubljene rock mitologije
    •  Pjesme pomirenja (prozopopeja)
    •  Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

> Svi tekstovi ovog autora