Iz Hrvatske se ne ide zato što nema novca nego zato što nema nade

Zašto ljudi odlaze? Zato što mogu, zato što imaju kamo ili zato što moraju? Pitanje je to za svakoga pojedinačno, ali redom odlaze da se nikad više ne vrate. Odlaze jer svoj grad i zemlju ne doživljavaju kao pogodno mjesto za život. I sigurni su da ona to neće ni postati.

Vrlo je često tu ključ u djeci: ljudi ne žele da im djeca tu odrastaju i da prolaze kroz isto ono kroz što su oni prošli, sve dok jednoga dana i ona, ta djeca, ne shvate da je odavno već trebalo otići.

Oni koji odlaze obično su na sebe ljuti što nisu otišli mnogo ranije. Svaki mjesec ili godina čekanja da stvari krenu na bolje ustvari su izgubljeno vrijeme.

Najprije se, još od kraja ratova iz devedesetih odlazilo iz Bosne i Hercegovine. Prvo prema Zagrebu, a onda dalje, u Njemačku, Kanadu, Ameriku, pa sve do na kraj svijeta. Tako su vremenom gotovo sasvim opustili krajevi oko Livna i Tomislavgrada, koji su još od ranije bili živa gastarbajterska vrela.

Danas više ne odlaze tako, nego vode ženu, djecu, muža, preseljavaju dom, sve s jasnom i nedvosmislenom namjerom da se više nikad ne vrate. U međuvremenu se transformirao ideal boljeg života ili se transformirao zavičaj: tu više nema uvjeta za život ili nema nade da bi ikad moglo biti bolje

Bilo je to u ono vrijeme kada su, priča se, Hrvati bili diskriminirani u Titovini i u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, nisu mogli do posla, zavičaji su im bili sustavno zapostavljani, pa su svoj život i sudbinu dokupljivali na njemačkim bauštelama. Samo što su tada sami odlazili, dok bi ih žena i djeca doma čekali.

Jednoga dana kada u Njemačkoj zarade vratit će se u rodni kraj, gdje će sami, bez državne i partijske pomoći, ostvariti ideal boljega života.

Danas više ne odlaze tako, nego vode ženu, djecu, muža, preseljavaju dom, sve s jasnom i nedvosmislenom namjerom da se više nikad ne vrate. U međuvremenu se transformirao ideal boljeg života ili se transformirao zavičaj: tu više nema uvjeta za život ili nema nade da bi ikad moglo biti bolje.

Konačni, finalni odlazak iz onih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima, zapravo, nije bilo rata zbio se, barem što se Hrvata tiče, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, a hrvatski su pasoši bosanskohercegovačkih Hrvata postali konvertibilni. Samo što se sad više nitko nije zaustavljao u Zagrebu: išlo se direkt za Njemačku i išlo se zauvijek.

Ubrzo zatim, ili usporedo s njima, krenuli su masovno odlaziti ljudi iz Slavonije, Zagreba, cijele Hrvatske. I to, kako statistike kažu, uglavnom oni koji su ovdje imali posao, bolje obrazovani, solidnijeg imovnog stanja, neki gradski svijet. Oni su najmobilniji, pa putuju prvi. Nakon njih će i ostali. I da, odlazi se kao iz Livna i Tomislavgrada, tako što se iseli sav kućni živalj.

Trajno i zauvijek.

Odlaze li ti ljudi iz ekonomskih razloga? Da, pomalo i iz ekonomskih. Odlaze li, možda, iz političkih razloga? Da, ali ako se politika shvati u najširem mogućem smislu.

Ali najprije odlaze zbog sve veće razlike koja postoji između životnog ideala ovoga tu svijeta i životnog ideala onoga tamo svijeta.

Nekadašnji su gastarbajteri išli na privremeni rad u inozemstvo uvjereni da će im to omogućiti da kod kuće ostvare ideale onoga tamo svijeta. Od svojih milih i beskrajno lijepih i ubavih vukojebinica oni su htjeli stvoriti Njemačku, pa su zato u zavičaju gradili kuće kao u Njemačkoj, u kojima će, mislili su, jednom provesti najljepše dane svojih života.

Zašto ljudi odlaze? Zato što mogu, zato što imaju kamo ili zato što moraju? Pitanje je to za svakoga pojedinačno, ali redom odlaze da se nikad više ne vrate. Odlaze jer svoj grad i zemlju ne doživljavaju kao pogodno mjesto za život. I sigurni su da ona to neće ni postati

Današnjim odlazećima takvo što nije ni na kraj pameti. Odlaze da bi zauvijek otišli, da bi s jedne prešli na drugu stranu, da bi se u najvažnijem životnom izboru opredijelili za onaj tamo svijet, za ono tamo kraljevstvo nebesko, u kojemu vladaju pravda i zakoni.

Oni su ustvari migranti, koji se samo po svojim pasošima razlikuju od migranata iz Sirije i Afganistana, ali se od njih supstancijalno ne razlikuju.

Štoviše, netko se od njihovih ubogih supatnika možda i odluči vratiti svojoj dalekoj istočnoj kući, jer će mu se, možda, zgaditi odnos Zapada prema njemu i njegovima. Našima takvo što neće na um pasti, jer su bijeli i svjetlooki, pa Zapad prema njima nema predrasuda. Oni će, za razliku od Sirijaca i Afganistanaca, ubrzo postati Nijemci, Irci, Francuzi, Belgijanci…

Zato i odlaze, zato što u ovom identitetu za njih više nema života ni nade.

Je li to zbilja moguće, to da je problem s identitetom? Ako mislite da nije, zašto onda ovoliki ljudi odlaze? Pa ne živi li se u Hrvatskoj danas mnogo bolje nego što se živjelo u vrijeme kada se nije odlazilo? I nije li čovjek u današnjoj Hrvatskoj, ipak, formalno slobodniji nego što je bio u vrijeme socijalizma? Nema u ovim pitanjima ironije.

Jedan od prvaka ”Crkve u Hrvata” prije nekoliko mjeseci izrekao je da su veleizdajnici svi oni koji odlaze. Čime je, naravski, samo ubrzao odlaženje. Malo je čudno živjeti u zemlji u kojoj se s najviših, makar i neformalnih, pozicija vlasti ljude koji se nekamo sele optužuje za najteži zločin protiv zajednice.

Uostalom, kakva je to zajednica čija je kohezija zasnovana na moranju?

A neki je dan jedan lokalni političar, prema svjedočenju drugog lokalnog političara, na društvenim mrežama teške i naporne roditelje optužio za to što im djeca pobjegoše u inozemstvo. Ili je tu riječ o šegačenju – čemu uostalom i služe svi ti fejsbuci i tviteri – ili se čovjek malo pogubio u bespućima hrvatske svakodnevice.

Najprije se, još od kraja ratova iz devedesetih odlazilo iz Bosne i Hercegovine. Prvo prema Zagrebu, a onda dalje, u Njemačku, Kanadu, Ameriku, pa sve do na kraj svijeta. Tako su vremenom gotovo sasvim opustili krajevi oko Livna i Tomislavgrada, koji su još od ranije bili živa gastarbajterska vrela

Ali možda je stvarno problem u roditeljima. Ne stvarnim, nego metaforičnim.

Možda je problem u tome što je današnjem naraštaju u Hrvatskoj unaprijed zadato da će živjeti mimo svijeta, mimo onoga kako se živi u Berlinu ili Dublinu.

Mogu li tzv. demografske mjere odvratiti ljude od odlaska? Naravno da ne mogu i naravno da je sasvim nebitno koliko bi takve mjere koštale.

Ljudi ne odlaze zato što nemaju uvjeta za život, nego odlaze zato što im se obećani model života u Hrvatskoj ne dopada. I to se onda može riješiti na dva načina. Prvi je da se zatvore granice, da im se oduzmu osobni dokumenti, da im se onemogući da nađu posao u Njemačkoj i Irskoj.

Dakle, da Hrvatska što prije izađe iz Europske Unije i da nabrzinu stvori neki autarkični model društvenoga i državnog organiziranja i preživljavanja, recimo nešto po ugledu na Lukašenkovu Bjelorusuju.

Drugi način da se iseljavanje uspori, a s vremenom i zaustavi, jest da se Hrvatska svjetonazorno, duhovno i politički europeizira, te da njezine elite prihvate to da je u ovoj zemlji normalno ono što je normalno u Njemačkoj ili u Irskoj.

Ako bi ekonomski razlozi postali jedinim razlozima za iseljavanje iz zemlje, iz Hrvatske bi malo tko odlazio. A oni koji bi odlazili, ne bi odlazili zauvijek, niti bi za sobom povlačili sve svoje živo i mrtvo.

Cilj demografske politike, kad bi takvo što uopće postojalo ili kad bi bilo racionalno postavljeno, bio bi da se današnji i sutrašnji hrvatski migranti nekako transformiraju u hrvatske gastarbajtere. Na one koji su već otišli lijepo se može zaboraviti.

Postoji vjerovanje među crkvenim svijetom i desničarima, o kojem se možemo osvjedočiti i po crnim rupama fejsbuk komentara ispod tekstova na webu o problemima iseljavanja, da će s iseljavanjem urbanog, obrazovanog i boljestojećeg stanovništva ojačati desna, klerikalna Hrvatska, te da će to donijeti konačnu i trajnu pobjedu neke zamišljene klero-frankističke revolucije.

Zašto? Zato što su oni koji ostaju domoljubi ili zato što su nesposobni za odlazak?

Konačni, finalni odlazak iz onih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima, zapravo, nije bilo rata zbio se, barem što se Hrvata tiče, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, a hrvatski su pasoši bosanskohercegovačkih Hrvata postali konvertibilni. Samo što se sad više nitko nije zaustavljao u Zagrebu: išlo se direkt za Njemačku i išlo se zauvijek

Ni jedno ni drugo nije realno, niti oni koji odlaze mijenjaju naravi zajednice koja ostaje. Oni su samo brži u migriranju. Ali zajedno s njima, ili ubrzo nakon njih, na red će doći i ostali, vjerujući i nevjerujući, lijevi i desni. Naivno je očekivati da drukčije bude.

Iseljavanje iz Hrvatske je, kao i iseljavanje iz Sirije ili Afganistana, posljedica gubitka vjere i nade u budućnost zajednice. Ili gubitak vjere u europeizaciju zemlje.

Želi li itko vratiti zajednici tu vjeru i nadu? Političar koji bi danas takvo što pokušao ne bi se baš dobro proveo. Na njega bi sa svih strana nasrnuli hejteri i verbalni atentatori.

I ne bi prikupio baš previše glasova na sljedećim izborima.

Ljudi se plaše europeizacije vlastite zemlje, iz koje onda bježe u Europu. To se danas događa i to je, bit će, posljedica nekih neodgovornih jučerašnjih politika.

Samo što se u nas ni o tome ne želi govoriti. Stvarnost o kojoj se šuti neće, međutim, prestati da bude stvarnost.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora