Utakmica koju svakih četrdeset godina odluči Božja ruka

U trenutku kada marokanski migrant u Sjedinjenim Američkim Državama Ismail Elfath u ulozi suca započinje utakmicu u Atlanti, nad pulsku se Kandlerovu ulicu spustila iznenadna oluja. Neka vjetrušina naišla je od Đenovskog zaljeva noseći kišu. Pred njom su konobari s ulice i iz vrta sklanjali stolove i stolice, a u prostor nekadašnje tvornice, danas restorana, nahrupile su nove skupine ljudi.

Starih i mladih, uglavnom turista, koje je čar ljetnih kalendara naveo da Svjetsko prvenstvo dočekaju daleko od kuće. Među njima i neki dječaci i djevojčice u dresovima Gordog Albiona, bijelim kao doverske stijene, rezervnim crvenim ili trećim tamnoplavim, koji je, zapravo, skoro istovjetan aktualnom argentinskom rezervnom dresu.

Argentinaca u pulskoj Fabbrici, naravno, nema: nisu oni bogat narod, ne otiskuju se u prekooceanski turizam, dovoljno im je avantura na njihovom kontinentu, ali nešto je u ljudima iz naših zemalja europskih da često budu za Argentinu.

Upitate li mene zašto sam u ovoj utakmici na strani Argentine, svašta bih vam mogao reći, mogao bih vam spomenuti dvije svoje nesretne pratetke, sarajevske katolkinje i križarke, ustaške konfidentice, naročito tetku Zlatu, s kojom sam se kao dječak dopisivao, mogao bih u korist Argentine spomenuti Borgesa, premda je prezirao nogomet, Cortázara, Sábata i argentinski tango, taj ples nad svim drugim plesovima, te Buenos Aires, grad koji vjerojatno nikad neću posjetiti, a u koji u snovima odlazim kao u svoju konačnu domovinu, ali prava istina je da sam u ovoj, i baš u ovoj, utakmici na strani Argentine, jer se večeras nastavlja ili se večeras ponavlja prethodna utakmica, igrana 22. lipnja 1986. u Meksiku.

Tada je bilo četvrtfinale, meni je bilo dvadeset, šesnaest dana ranije umrla mi je Nona, moje argentinske tetke bile su žive, a utakmica tada je igrana u sjeni rata za Falklandsko iliti Malvinsko otočje. Ti otoci, petstotinjak kilometara od argentinskog kopna, bili su 1982. povod za jedan nikad završen rat.

Započeo ga je argentinski diktator, čelnik vojne hunte, general Leopoldo Galtieri, nakanivši podjariti nacionalne osjećaje u svom narodu. Odgovorila mu je britanska premijerka Margaret Thatcher, podjarujući slične osjećaje u svom narodu, i ratom vraćajući prethodno posustalu popularnost. Englezi su na koncu dobili taj rat, i po drugi put protjerali Argentince s otočja, prvi put protjerali su ih 1833, zaposjedajući otoke koji su prethodno bili argentinski državni teritorij. Falklandi, kako ih Englezi zovu, tako će i dalje ostati britanska kolonija, dok će Malvini, kako ih zovu Argentinci, i dalje biti smatrani uzurpiranim i okupiranim argentinskim teritorijem.

Dana 22. lipnja 1986. Diego Armando Maradona dvaput je Englezima pokazao kakav je smisao, a kakav etički okvir rata za Malvinska otočja. Prvi put kada se onako malen vinuo nebu pod oblake, i rukom preko golmana Petera Shiltona zakucao loptu u engleski gol.

Englezi tada su, te 1986, još uvijek, istina posve folklorno, smatrani zakletim pobornicima fair playa, pa su kod sudca iskali pravdu, a kod Argentinaca priznanje da takav gol ne može biti fair play. U igri, međutim, vrijede ona pravila koja vrijede i u životu: ako nad Falklandima nema fair playa, jer život i politika, tako ćete reći, nisu igra, onda zar je fair tražiti od argentinskih nogometaša da igraju fair. Kasnije je Maradona izjavio da je to bila Božja ruka, što je, sasvim krivo, bilo tumačeno kao cinizam, a zapravo riječ je o legitimnom teološkom tumačenju.

Bog je, prema Maradoni, suca i sve nas na čas zaslijepio. Sudac iz Tunisa Ali bin Nasser vidio je malenog Maradonu kako nadvisuje golemog Shiltona i glavom zabija gol. A mi smo, ispred svojih televizijskih ekrana, jasno vidjeli kako Maradona taj gol zabija svojom rukom. Ono što se doista dogodilo, kaže Maradona, nitko od ljudi nije mogao vidjeti, jer Bog je svojom rukom zabio taj gol, a u našim je očima stvorio privid da bismo vidjeli kako nepravda ustvari izgleda. I kakav je to bio rat za Malvinsko iliti Falklandsko otočje. 

No, da ne bismo nikad pomislili da je Engleskoj nepravdom nešto oduzeto, ili da Engleska samo na ovakav način može izgubiti od Argentine, samo četiri ili pet minuta kasnije dogodilo se čudo.

Gol rukom, naime, nije čudo, bila ta ruka Diegova ili Božja. Čudo je ono hodočašće s nogometnom loptom, na koje se prema protivničkom golu, kao prema Jeruzalemu, zaputio Najveći, i na kojem je prošao tko zna koliko metara i kilometara te beskrajne nogometne livade, i tko zna koliko Engleza i engleskih braniča, čuvara svog teritorija, a da mu nijedan nije mogao ništa, sve dok na kraju nije zabio gol. Samo da biste vidjeli, gospodo moja draga, da nije potreban Bog i nije potrebna ruka.

Na kraju svih krajeva, taj sitni katolik s fizionomijom i izrazom lica žalosnog prastanovnika svoje zemlje i ove doline suza, koji će, dok bude živ, na grudima imati tetovirano lice Erneste Che Guevare, komunista, bezbožnika, ateista, ali Bog mu, kao ni njegovi ljudi, neće to zamjeriti, taj sitni Diego skršio jednim je golom dva engleska mita: jedan o Falklandima i drugi o fair playu. (Da je itko na svjetskim prvenstvima u amerikama imao pojma o fairu, ne bi ni dolazio igrati nakon što je jedan fašistički režim najprije zabranio dolazak najboljem afričkom sucu, a zatim iranske nogometaše tretirao kao podljude i pse. Jebite se, gospodo moja mila, i s VAR-om, i s Fifom, i sa sudačkim pogreškama na štetu vaših milenih! Na fašističkim se ledinama ne igra nogomet.)

Za mene, pak, od jedne do druge utakmice Argentinaca i Engleza protekao je jedan život. U tom sam životu donio neke dobre i neke loše odluke. Stvorio sam književno djelo s čijim se eksternim odjecima ne može uspoređivati nitko od živih mi istojezičnih suvremenika, čime sam grdno uzrujao nacionalnu kulturu, do te mjere da je spremna odustati od književnosti kao duhovne discipline. U tom sam životu pisao, i još uvijek pišem, za neke dobre novine. Usput, naučio sam se samovati, gubio sam prijatelje, jer su više vodili računa o državi nego o prijateljstvu. Gubio sam ih jer sam im, možda, bio sličan…

I onda, u toj pulskoj olujici, kreće utakmica. Vjetar se ubrzo smiruje, kiša više ne pada, a prvo poluvrijeme u Atlanti teče tako da eksperti u poluvremenu govore da je dosadno i besadržajno. Velike utakmice, naime, nisu lijepe. Pravilo je da male utakmica zarad svoje čudesne ljepote postaju velikim. Dok velike mogu biti i nelijepe. 

Ono što se najprije primjećuje ta je već pradavna nesnošljivost. Fifa – taj kriminalac, ratni profiter, rasist i razbojnik Gianni Infantino – dopustila je Argentincima da igraju u tamnim, rezervnim dresovima, umjesto u svojim domaćinskim, originalnim bijelo-plavim. Mišljahu: ako ti divljaci doista vjeruju da im boja dresa određuje igru, onda neka ih u toj praznovjerici. Englezi, pak, u originalnom, bijelom.

Otpočetka, na Messija kidisahu bijesno. Premda on, tvrde eksperti, uglavnom hoda umjesto da trči. A veliki mit suvremenog nogometa glasi da su trčanje i snaga u trčanju zapravo sve. Može biti, na koncu, i da je tako. Može se, recimo, reći da Argentina svaku utakmicu igra s jednim trkačem manje. Kao da im ga je sudac već prije početka utakmice isključio.

I onda umjesto te vrste atletske prisutnosti, na kojoj je moderni nogomet i zasnovan, u igri se pojavljuje sam Božji izaslanik. Onaj iz 1986, samo bitno drukčiji.

Za razliku od Maradone, koji je bio izdanak divljeg gena, arhajski primjerak urođeničkog očajnika u vremena moderna, s kojim se otpočetka identificiram lako, Messi je tih i dosadan dječarac, uvijek i svuda, osim na livadi nogometnoj.

Na njoj je, na toj livadi, obdaren moćima kakvih nema nijedan njegov suvremenik. I pomalo je izdvojen iz svijeta i društva svojih suvremenika. U nogometnoj igri sudjeluje njih dvadeset i jedan, deset Argentinaca koji štite Messija od pogibije, i jedanaest Engleza koji bi ga skršili kao ružu što je izvirila kroz tarabe, a on Messi, kao da igra neku svoju vlastitu utakmicu.

Onda dolazi odmor među poluvremenima, i započinje neka nova utakmica. U toj će utakmici Engleska zabiti gol, povesti i stati na prag jedne prethodno, tojest prije utakmice, nezamislive pobjede, ali koja je bila sasvim u skladu s logikom dotadašnje igre.

U ružnoj i teškoj utakmici, pred rasutom i razmrvljenom Argentinom, i pred osamljenim čarobnjakom u vremenima bez čarobnjaka, Englezi su, doista, mogli zamisliti sebe da pobjeđuju. Mogli su to zamisliti prije nego što su zabili taj gol. Ali onda će se događati nešto za što će svi – osim ovog ovdje gledatelja! – optužiti Nijemca Thomasa Tuchela, izbornika i stratega na klupi engleske reprezentacije.

Thomas Tuchel, tankovijast, suh i krupnook, nalik nastavniku biologije iz Gračanice, starom momku, neženji, kojeg u čaršiji sumnjiče za neke čudne seksualne afinitete, trener je s najupečatljivijom i najživljom mimikom na Svjetskim prvenstvima u amerikama. Na licu njemu se vidi sve, što vjerojatno koristi igračima koji se kreću u blizini aut-linije, ali oni iz veće daljine ne vide ništa.

Tuchel je, kako su ga analitičari nabijedili, zapovjedio je svojim mladićima da se nakon zabijenog gola brane do posljednjega, da izdrže u tom bunkeru sve do kraja utakmice, i da se tako nađu u finalu sa Španjolcima.

Takva strategija bila bi samoubilačka, zna svatko tko ima najmanjeg pojma o nogometu. Ali ne bi ona bila samoubilačka zato što se Englezi ne znaju braniti, nego zato što Englezi nisu Cabo Verde ni Curaçao, a nisu ni Rehhagelova Grčka iz 2004, moćni, veliki i imaginativni, kakvi jesu Englezi, naprosto nisu rođeni da se u ovakvim utakmicama brane. Njihovo je, naime, da igraju, i da u toj igri napadaju, i da se iz napada brane.

Njihovo usto je i da pred sobom imaju jasno zamišljen cilj, da u svojim glavama imaju ono što sam imao ja, nakon što je Gordon u 55. minuti zabio gol – kakav gol? vrlo lijep i siguran gol! – a to je da je otvorena ta široka i sigurna cesta prema pobjedi, i da je pred Engleskom nedjeljna utakmica sa Španjolcima, na koju će, avaj tog jada i sramote, možda doći i kralj Charles, a sigurno će doći španjolski premijer Pedro Sánchez, zvani El Guapo, pa će sjediti u istoj loži s bijelim supremacijskim vođom Donaldom Trumpom, koji će onda, oj tuge, oj nevolje, pobjedniku u najbjednijoj i najnečasnijoj utakmici u povijesti ove igre, uručiti pehar svjetskog prvaka, dok će mu u tome asistirati onaj ljudski nedžaset i šljam od Giannija Infantina…

Nije se Engleska onako zatvorila u bunker zato što je Thomas Tuchel to naložio svojim igračima. Ne postoji, naime, na svijetu trener koji bi trideset i pet minuta prije kraja utakmice takvo što predložio svojim igračima, niti na svijetu ima igrača koji bi prihvatili takvo naređenje.

Ono što se dogodilo nema veze s Tuchelovom taktikom i strategijom, kao ni s nogometnim umijećem i spremnošću engleskih igrača. Naprosto, njima su se, nakon što su dali gol, noge podsjekle, jer nisu mogli zamisliti takvu pobjedu. Njihove glave najednom su bile prazne, oni nisu više mogli igrati.

Sve što se dalje zbivalo bilo je, barem s njihove strane, jedan pusti i besmisleni rat bandi.

Oni se nisu nogometno branili, nego su bjesnili na Argentince. Taj bijes bio je duboko ljudski, razumljiv, skoro i svakidašnji, ali takvim se bijesom stiže samo do nogometnog poraza. Jedino čudom moglo se dogoditi da Argentina ne izjednači, a nakon što su izjednačili, Argentinci su morali pobijediti. Ono što se dogodilo u engleskim glavama naprosto je vodilo samo u poraz.

Dvaput sam oduševljeno dizao ruke u zrak, premda sam znao da su iza i oko mene neki tihi i dragi ljudi, mladići i djevojke u engleskim dresovima. Dvaput sam se radovao, i dvaput se u sebi posramio, jer nisam Argentinac i moja radost je svakako pretjerana. U svakom pogledu bezrazložna.

I tiče se stvari koje su literarno posredovane, pa imaju samo daleke veze s nogometom. Moja se radost tiče mog života, možda i činjenice što sam ovih četrdeset godina preživio, i što sam preživljavajući stvorio oko sebe književnu građevinu, stvorio tvrđavu koja u mom jeziku je nerazrušiva. Kao što je svakom dječaku narazrušiva njegova pješčana kula.

I na kraju sam, osvijestivši se već pomalo, ispred sebe, za drugim stolom, ugledao tužnu, vrlo krupnu i nelijepu djevojku u svakako premalenom dresu, s brojem 10 i natpisom Bellingham. I već mi je bilo žao radi moje oholosti. I ta cura bila bi lijepa, e da se mogla radovati.

Utakmicu je ponovo dobila nevidljiva Božja ruka. Prošli je put bila sakrivena iza Maradone, ovaj put iza Lionela Messija.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova književnog podlistka Ajfelov most, Miljenko Jergović 17. 07. 2026.).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hoće li se 2027. INmusic festival održati na hipodromu?
    •  Slavenka Drakulić, mali narodi i njihove velike kćeri
    •  Ulazi li Malkovicheva putovnica u honorar?
    •  Uvođenje VAR-a: Golijat će svaki put natamburati Davida 
    •  Ludwig Bauer i priča o jednoj književnoj nagradi
    •  Evo zašto ne postoje prava i kriva strana povijesti
    •  Siromasi koji ostaju bez struje zbog naših pitanja AI
    •  Emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana
    •  Treba uvijek ići na malu granicu
    •  Ivan Pandžić i cijena istine u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora