autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Oliver ostaje s nama, njegovo ime, njegovo lice, njegov glas

AUTOR: Branimir Pofuk / 01.08.2018.

Oliver Dragojević

Postoji popularna kultura. Postoji i alternativna kultura. Postoji i ono što se naziva visokom kulturom. Iznad svih tih kategorija, međutim, postoji i jedna viša kojom se sve one mjere i koja, na kraju, odjeljuje žito od kukolja.

Postoji vrijeme, a u vremenu ono što prolazi i nestaje i ono što se pamti. Ono neprolazno, ono što ostaje dokle god postojimo mi i dokle god postoje oni na koje smo prenijeli to što je vrijedno pamćenja. Međutim, čak i bez naših priča, odlika neprolaznog je da samo nađe put do budućih naraštaja.

To su neki trenuci genijalnosti, to su lica, glasovi, pjesme…

To su ljudi koji nadilaze kategorije u koje su svrstani oni oko njih. Takve ljude nerijetko znamo i pamtimo samo po prvom imenu, ili nadimku. S njima smo na ti, čak i onda kada ih nikada nismo osobno upoznali, bliski su nam i dragi kao rod rođeni.

Ali besmrtnik ostaje s nama, njegovo ime, njegovo lice, njegov glas. Osobito glas, kada je riječ o jednom od takvih ljudi koji neće proći, kojem nije potrebno izgovoriti prezime da bismo znali tko je. A ime mu je Oliver

Upisani su u naš identitet, u naše trenutke radosti i ushićenja, nježnosti i ganuća.

Pošto većina ljudi ionako nikada nije imala priliku zbližiti se s njima stvarnima, od krvi i mesa, taj odnos divljenja i radost sudioništva u njihovom talentu, vještini i majstorstvu ne ovisi ni o onoj nepremostivoj crti koja se prelazi samo jednom i samo u jednom smjeru.

Crti koju postavlja ono isto vrijeme i dijeli žive ljude od umrlih, što ne mora uvijek značiti i mrtvih.

Umiranje je samo jedna tužna epizoda u životu takvih besmrtnika, trenutak u kojem se malo sažalimo nad onim koji umire, nad onima iz čijih ga stvarnih života smrt odnosi i nad samima sobom.

Ali besmrtnik ostaje s nama, njegovo ime, njegovo lice, njegov glas. Osobito glas, kada je riječ o jednom od takvih ljudi koji neće proći, kojem nije potrebno izgovoriti prezime da bismo znali tko je. A ime mu je Oliver.

Dovoljno sam star da pamtim crno-bijelo televizore i istu takvu sliku prijenosa Splitskog festivala na kojem je 1974. godine pobijedio mršavko sav skriven iza debelih stakala onih velikih naočala.

Ali glas! Taj glas, osoben, nazalan i hrapav, prepoznatljiv, jedan od onih čiji je otisak u našim ušima uvijek jasno prepoznatljiv i koji nikada nećemo zamijeniti s bilo kojim drugim glasom.

Postoji vrijeme, a u vremenu ono što prolazi i nestaje i ono što se pamti. Ono neprolazno, ono što ostaje dokle god postojimo mi i dokle god postoje oni na koje smo prenijeli to što je vrijedno pamćenja. Međutim, čak i bez naših priča, odlika neprolaznog je da samo nađe put do budućih naraštaja

Već sljedećeg ljeta Oliver nam je priredio trenutak u kojem je nastala legenda. Bio je to njegov susret sa sudbinom, s pjesmom koja će odrediti njega, baš kao i on nju, s Runjićevim “Galebom”.

To je bio jedan od onih trenutaka u kojima se poništavaju kategorije i padaju granice između popularne i visoke kulture, popularne i klasične glazbe.

Ne može to otpjevati svatko, malo se koji glas može s takvom lakoćom vinuti u visine i tamo lebdjeti na zračnim strujama, nepomičnih krila, klikčući od čiste radosti leta i pjesme između sunca i pučine.

A onda je došla i Gibonnijeva “Cesarica”, još jedna koja nam je mogla promaknuti da je nije otpjevao i svojim glasom i izvedbom posvojio Oliver.

Dakako, mnogo je veći Oliver od samo dvije pjesme. Ali upravo ove dvije pjesme su od onih koje će i same nalaziti put u budućnost dok god bude ljudi koji čuju, pjesme koje će trajati.

I Oliver skupa s njima.

Oliver Dragojević.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora: