Irski katolici: ”Katehizirani, ne evangelizirani”

Godine 1947., nakon rata, vlada Republike Irske uputila je papi Piju XII. poziv da sjedište Katoličke crkve premjesti u Irsku u slučaju da komunisti preuzmu vlast u Italiji, za što je postojala ozbiljna bojazan. Irskom ambasadoru u Vatikanu Papa je odgovorio: ”Oh, Irska, kamo bih drugamo mogao ići nego u Irsku!” Poput Šimuna Petra Isusu: ”Gospodine, kome ćemo ići?”

Pokrstitelji Europe

Irci nemaju neki izraziti etnički ili rasni identitet, ne diče se posebnim genima naslijeđenima ”od Adama i Eve”. Mješavina su raznih osvajača – Kelta, Nordijaca, Normana, Vikinga, Engleza, Škota. Srž njihove nacionalne svijesti čini katoličanstvo.

Kršćanstvo je na otok stiglo prije nego u Englesku i srednju i sjevernu Europu. U 5. stoljeću donio ga je monah Patrik. Počeli su nicati samostani; prvo su to bile pećinske nastambe. Irski monasi širili su kršćanstvo i osnivali samostane u Engleskoj, Škotskoj i na europskom kontinentu.

To blaženo spokojstvo prošloga je svibnja kataklizmički uzdrmao najnoviji referendum, i to ponovo o legalizaciji abortusa. Ovaj put glasati je izišlo 64,1 posto ljudi i sa 66,4 posto odlučilo za ozakonjenje abortusa

Do 12. stoljeća Irska crkva bila je neovisna o Rimu, njome su vladali opati pustinjačkih redovničkih zajednica, nisu postojale biskupije ni župe. Imali su vlastite liturgijske obrede i kalendar različit od rimskoga. Prevlast samostanaca prekinuli su Englezi u 12. stoljeću.

Jedini u povijesti papa Englez Hadrijan IV. pozvao je sunarodnjake da uz pomoć vojne sile uspostave na otoku redovnu hijerarhiju s biskupima na čelu. Otpor je bio jak, ali ”sila Boga ne moli” – redovnici su se napokon podložili Rimu. Bio je to početak engleske mnogostoljetne okupacije Irske.

Irska povijest i tradicije satkane su po bliblijskom uzorku. Sve nedaće i patnje, porazi i iskupljenja izraelskoga naroda ponavljaju se kao odjek u mitologiji irske povijesti. Tako i teokracija. Crkva je odvajkada bila nerazdvojno povezana s državom. Dvojstvom je dominirala Crkva; bio je to novovjeki ”cezaropapizam”.

Tako npr. ustav iz 1938. jamči slobodu tiska, s time da je ozakonjena jedino cenzura za sve što nije u skladu s katoličkim moralnim naukom. Idealan sklad Crkve i države doživio je snažno veličanje prilikom posjeta pape Ivana Pavla II. Irskoj 1979., kad se na njegovoj misi okupilo pola pučanstva otoka, 2,7 milijuna ljudi.

No s vremenom su nadošli neki novi vjetrovi, stale su se kolebati vjekovne sigurnosti. Nanizali su pokušaji izmjene irskih zakona u odnosu na Crkvu.

Prvo je krenula inicijativa da se ukine zakon zabrane abortusa. Željela se okončati praksa ilegalnih, često smrtonosnih abortusa ”u kućnoj radinosti”, dok su žene koje su mogle to platiti u sve većem broju odlazile u engleske klinike.

Godine 1983. održan je referendum koji je odlučio da se zadrži zakon zabrane. Ipak, 1985. crkvene vlasti nisu uspjele u svom zahtjevu da se zakonski zabrane sredstava kontracepcije. Onda je za godinu dana došao novi referendum – o rastavi braka. Odazvalo se 39 posto glasačkog tijela s rezultatom i opet u prilog postojećega zakona.

Zov na uzbunu

Nakon dva desetljeća do riječi je došla nova generacija. Dogodio se neslućen potres. Godine 2015. katolička Irska bila je prva zemlja na svijetu koja je referendumom izglasala zakon u korist istospolnih brakova i to većinom od 62 posto. Udar za mjesnu hijerarhiju, udar za Svetu Stolicu. Nadbiskup Dublina Diarmuid Martin izjavio je: ”Ovo je zov na uzbunu Katoličkoj crkvi da se probudi”.

Do 12. stoljeća Irska crkva bila je neovisna o Rimu, njome su vladali opati pustinjačkih redovničkih zajednica, nisu postojale biskupije ni župe. Imali su vlastite liturgijske obrede i kalendar različit od rimskoga. Prevlast samostanaca prekinuli su Englezi u 12. stoljeću

Pretežno seljačka, ratarska zemlja naglo se preoblikovala u industrijsku. Bila je to transformacija koju Crkva nije prepoznala – piše povjesničar isusovac Oliver Rafferty. Citirao je nadbiskupa McQuaida, koji je s velikim zadovoljstvom konstatirao kako ”Drugi vatikanski koncil nije uspio izbaciti irski katolicizam iz njegova mira”.

To blaženo spokojstvo prošloga je svibnja kataklizmički uzdrmao najnoviji referendum, i to ponovo o legalizaciji abortusa. Ovaj put glasati je izišlo 64,1 posto ljudi i sa 66,4 posto odlučilo za ozakonjenje abortusa.

Društvo i Crkvu Irske potreslo je u posljednjih dvadesetak godina nekoliko fatalnih otkrića.

Ponajprije, slobodno se u javnosti progovorilo o sudbini nebrojenih djevojaka koje su bile zatočene u takozvane ”radne domove”. Dvije su bile vrste takvih ”workhouses”, državni i crkveni. Državni su bili za sirotinju, djelovali su od 1840. do 1925. Bila su to mjesta prenapučenosti, zlostavljanja, gladi, bolesti i smrti. Dan za danom kola su odvozila u obližnje jame mrtvace bez lijesova. U novije vrijeme počeli su otkopavati te masovne grobove. Velik je broj dječjih kostura.

Crkveni radni domovi bile su takozvane ”Magdalenine praonice”, pod upravom redovnica. Tu su sklanjali ”pale žene” – djevojke koje su začele izvan braka. Postojale su od 1765. do 1996. i kroz njih je prošlo oko 30.000 žena.

Tim ustanovama izručivali su ih na doživotno zatočenje najčešće njihovi najbliži zbog obiteljske sramote. Nesretnim djevojkama tu je osigurano doživotno zanimanje: pranje rublja za građanstvo. Novorođenčad je do dvije-tri godine bila na skrbi časnih sestara, zatim su djeca davana, zapravo prodavana u posvojenje, ponajviše bogatim Amerikancima.

U novije vrijeme mnogi u svojoj srednjoj dobi krenuše u potragu za svojim majkama, najčešće prekasno. I kraj tih kuća otkrivene su masovne grobnice djece. Irska država, uz čiju su tijesnu suradnju, uključivši policiju, te kuće djelovale, javno se 2013. ispričala za njihovo postojanje.

Kobna otkrića

Ako već Koncil nije uspio ”uznemiriti” irski katolicizam, onda je to do neslućenih razmjera proizvelo otkriće mnoštva žrtava svećeničkog seksualnog zlostavlja djece dugi niz godina. To je i papu Benedikta XVI. bilo potaknulo da uputi žrtvama neobično veliko pismo žaljenja i isprike.

Ponajprije, slobodno se u javnosti progovorilo o sudbini nebrojenih djevojaka koje su bile zatočene u takozvane ”radne domove”. Dvije su bile vrste takvih ”workhouses”, državni i crkveni. Državni su bili za sirotinju, djelovali su od 1840. do 1925. Bila su to mjesta prenapučenosti, zlostavljanja, gladi, bolesti i smrti. Dan za danom kola su odvozila u obližnje jame mrtvace bez lijesova. U novije vrijeme počeli su otkopavati te masovne grobove. Velik je broj dječjih kostura

U svome uvodniku katolički tjednik engleskih biskupija pisao je: ”Vjerojatno ne postoji zemlja na svijetu gdje su vjernici, nadasve nevini mladi ljudi, u tolikoj mjeri trpjeli od kleričkog spolnog zlostavljanja djece. Nadbiskupija Dublin otkrila je 400 poznatih žrtava koje su trpjele od ruku kleričkih predatora od 1940-ih, i broj nije konačan.”

U zaključku se kaže da je ”krutost i bahatost irske crkve 20. stoljeća” proizvela antiklerikalizam i mržnju na Crkvu kod mlađega irskog svijeta i mnogo će godina trebati da se rane zaliječe.

Do ne tako davnih vremena Irska bijaše zemlja gdje gotovo nije bilo obitelji koja nije dala svećenika ili redovnicu. Prije 20-ak godina imala je najveći broj tih zvanja u Europi. Danas ih ima najmanje na svijetu.

Redovnik augustinijanac Iggy O’Donovan, popularni gradski župnik i religijski komentator, kaže: ”Gledamo u ponor: u roku od jedne generacije Irska praktički neće više imati svećenika … osim da ih uvozimo iz Afrike ili Poljske”. Prosječna dob svećenika je iznad 70 godina.

Manjak novih zvanja pripisuje sve manjem pohađanju crkve (ispod 40%) – ”zbog narušenog ugleda Crkve u zemlji”. Ženske redovničke kuće većinom zjape prazne, zvanja su gotovo sasvim presušila. Prije 40-ak godina nedjeljnoj je misi pribivalo više od 90 posto katolika, 2016. se kao katolici očituje 78% pučanstva. Neke župe Dublina broj redovitih pohađača crkve danas bilježe 2 posto.

S katoličkom zemljom, kojoj je prije 70 godina papa Pijo XII. uputio onu razdraganu poruku, dogodilo se da je čak bila prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Zbog oštrine kojom je irska vlada počela istraživati zlostavljanje djece. Sveta Stolica je 2011. opozvala svoga nuncija iz Dublina, na što je irska vlada odgovorila zatvaranjem svoje ambasade u Vatikanu. Odnosi su obnovljeni potkraj 2014. godine.

Nitko Crkvu više ne pita za mišljenje

Eklatantan primjer toga koliko se daleko otišlo s tom zemljom je da joj je danas predsjednik vlade otvoreni gay, koji živi u istospolnoj zajednici. Leo Varadkar, liječnik, najmlađi je irski premijer ikada izabran (38). Sin je useljenika Indijca i Irkinje. Kršteni je katolik. U izbornoj utrci protivnici su ga pokušali rušiti ističući da nije ”čisti” Irac i da je k tome homoseksualac – no uzalud. Takva je ta nova generacija Iraca.

”Katolička Crkva dovodi sebe u opasnost da postane sasvim nevažna ako se ne reformira”, kaže nadbiskup Dublina. Izgubila je, kaže, vezu s mladima, sakramenti su postali ”društvena događanja civilne religije”. I nitko iz političkih stranaka više ne pita Crkvu za mišljenje o svojim političkim programima. Političari nastoje nemati veze s Crkvom.

Manjak novih zvanja pripisuje sve manjem pohađanju crkve (ispod 40%) – ”zbog narušenog ugleda Crkve u zemlji”. Ženske redovničke kuće većinom zjape prazne, zvanja su gotovo sasvim presušila. Prije 40-ak godina nedjeljnoj je misi pribivalo više od 90 posto katolika, 2016. se kao katolici očituje 78% pučanstva. Neke župe Dublina broj redovitih pohađača crkve danas bilježe 2 posto

Crkvi su”, nastavlja nadbiskup Diarmuid Martin, ”nužne korjenite promjene. Iskorijeniti valja kulturu klerikalizma. Državi treba predati neke osnovne škole (većina je u rukama Crkve), dati veću ulogu laicima u vođenju crkvenih poslova, Mladi Irci”, kaže, ”pripadaju među ‘najviše katehizirane i najmanje evangelizirane’ u Europi.”

Žali se kako pri pohodima župa više ne vidi mladih, a svi su kršteni, prošli vjersku pouku, pričešćeni i krizmani. Također nedostaju intelektualci i pisci koji bi raspravljali ta važna pitanja. Irskom klerikalističkom kulturom prevladava neintelektualna struja. ”Irska crkva u novijoj se prošlosti toliko usredotočila na pravovjerne formule da je propustila dovoditi svoje ljude u vezu s Isusom i njegovim životom i naučavanjem”, tumači nadbiskup.

Uoči pohoda pape Franje Irskoj primas Irske crkve nadbiskup Eamon Martin izjavio je: ”Dani sistemske kulture, u kojoj svatko čini sve jer je to tako naložila Crkva, davno su prošli”.

Prije 39 godina papu Ivana Pavla II. dočekalo je 2,7 milijuna ljudi; pohod današnjega pape Franje okupio je pola milijuna.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora