Jan Palach – čovjek kojim se moramo nadahnjivati

U subotu sam pratila na televizijskom programu MDR-a prilog o 50. godišnjici Palachovog samospaljivanja na Trgu sv. Vaclava u Pragu (16. siječnja 1969.) i mučnoj smrti tri dana kasnije. Rečeno je i to da je Jan Palach danas diljem Europe ”uglavnom zaboravljen”. Ipak vidim u dvjema novinama (Jutarnji list i Novi list) opširne feljtone o njemu i sjećanja na njegovu žrtvu.

On sam je u tri dana, kad je još na trenutke dolazio svijesti, poručio da je svoj narod htio probuditi iz letargije i da nije mogao podnijeti da se većina čehoslovačkog naroda za pet mjeseci navikne na okupacijski režim, na brutalni prekid ”češkog proljeća”.

Nije htio bez znaka otpora prihvatiti novu-staru stvarnost i na nesagledivo dugo pomiriti se s pomišlju da je okupacija grubo srušila nade Čehoslovaka u ”socijalizam s ljudskim licem” i njihove snove o slobodi, te im ponovo nametnula vraćanje cenzure, dril, iscjeljivanje i uskogrudno reguliranje svih pora života.

Nije htio bez znaka otpora prihvatiti novu-staru stvarnost i na nesagledivo dugo pomiriti se s pomišlju da je okupacija grubo srušila nade Čehoslovaka u ”socijalizam s ljudskim licem” i njihove snove o slobodi, te im ponovo nametnula vraćanje cenzure, dril, iscjeljivanje i uskogrudno reguliranje svih pora života

U kratkim trenucima u bolnici pri svijesti ponavljat će da je njegov čin žrtva koji netko mora prinijeti za one koji to ne mogu ili ne znaju. To su učinili još Jan Hus i Jan Žiška (te još nekoliko kako donosi kolegica Sofija Kordić), a da on sam nikom ne preporučuje da se na taj način žrtvuje.

Vršnjaci trebaju čuvati svoje živote da bi sjećanje na njegove namjere prenijeli novim generacijama, da bi se borili i kao živi ljudi ustajali na otpor.

No na posljednjem ispraćaju se u Pragu, vladinoj zabrani javnog žalovanja unatoč, okupilo mnoštvo od više tisuća njegovih zemljaka.

I u drugim čehoslovačkim gradovima, pa čak i u Poljskoj, pojavljuju se ”palachi” koji su takav radikalan oblik otpora izabrali kao posljednju mogućnost ohrabrenja naroda da se bori protiv letargije.

Vlast je zacijelo shvatila da prividna rezignacija neće imati posljednju riječ – i zato je pooštrila represiju. 20 godina kasnije, u siječnju 1989., Vaclav Havel je sa svojim prijateljima-disidentima, pripadnicima Pokreta za građanska prava, prvi put javno obilježio mjesto na kojem se Palach zapalio.

Vojska je batinama rastjerala okupljene i pohapsila ih. Čim su pušteni na slobodu, ponovo bi se okupljali na Trgu sv. Vaclava i to sve dok događaji u susjednim komunističkim zemljama nisu rastjerali i čehoslovačke komuniste.

MDR je u uličnoj anketi o tragičnom junaku Palachu pitao i njegove suvremenike i današnje mlade ne očekujući išta više od zabezeknutog mucanja ”Ne znam”, ”Ne znači mi ništa”.

U kratkim trenucima u bolnici pri svijesti ponavljat će da je njegov čin žrtva koji netko mora prinijeti za one koji to ne mogu ili ne znaju. To su učinili još Jan Hus i Jan Žiška (te još nekoliko kako donosi kolegica Sofija Kordić), a da on sam nikom ne preporučuje da se na taj način žrtvuje

No mladi Pražani su o njemu govorili s entuzijazmom: Jan Palach im znači mnogo kao ideal čovjeka koji ima viziju svog života i života zajednice i koji se bio spreman žrtvovati. Ne mora se to činiti na taj spektakularan način, izjavljuju, no nastoje razvijati u sebi hrabrost i odlučnost ulagati u dobrobit svoje zemlje.

Pripadnici starije generacije vjeruju da je Jan Palach odaslao svojevrstan signal za prosvjed, što je čehoslovačka javnost shvatila. Bio je jedan od nekolicine koji su se u drugim čehoslovačkim gradovima također spaljivali (istovremeno su se u Indokini spaljivali budistički monasi u znak protesta protiv vojnih hunti i njihovog istrebljivanja vjerskih tradicija starih više tisućljeća).

Jan Palach je dao znak za ”generalnu probu za revoluciju” i mladi, generacije maturanata i studenata u Palachovim godinama, gle čuda, diskutiraju o njemu i danas.

Znaju da je komunistički režim zabranjivao sve manifestacije i na dan smrti, i na dan sprovoda i na godišnjice. Kako i ne bi kad je sam Vaclav Havel prenosio uspomene i proslavio Palachov čin – Palach nije bježao 1968. godine kad su njegovi zemljaci u velikim valovima tražili spas u susjednim zemljama slobodne Europe.

Ni Vaclav Havel nije bježao, nego je pružao otpor svojim djelima i javnim manifestacijama, zbog čega je više puta bio zatvaran. No u jesen 1989. godine vidjelo se da su u ilegali ustrajavali još mnogi koji nisu htjeli s Palachom pokopati sve svoje nade i snove.

Kako taj tragični lik ne bi pao u zaborav, pripadnici mlađe generacije uređuju poseban muzej u Palachovoj rodnoj kući u mjestu Všetatyju kraj Melnika. Kuća-muzej će se otvoriti na godišnjicu njegove smrti, a za nju će se trajno brinuti Narodni muzej u Pragu, koji vodi i građevinske radove na kući.

Ona, naime, neće očuvati originalni oblik skromne obiteljske kuće, nego će dograđenim crnim klipom oštrih rubova simbolizirati rez koji su učinili Jan Palach, njegova obitelj i cjelokupno češko društvo.

Obitelj Palach je trpjela šikaniranje vlasti i morala se nositi s nerazumijevanjem sredine – nerazumijevanjem odluke koja zadire u savjest onih koji se mire s nepravdom.

Mladi Pražani su o njemu govorili s entuzijazmom: Jan Palach im znači mnogo kao ideal čovjeka koji ima viziju svog života i života zajednice i koji se bio spreman žrtvovati. Ne mora se to činiti na taj spektakularan način, izjavljuju, no nastoje razvijati u sebi hrabrost i odlučnost ulagati u dobrobit svoje zemlje

Analogan je postupak gornjoaustrijskog seljaka Franza Jaegerstaettera, koji je pred Zapovjedništvom njemačkog Wehrmachta izjavio da se ne da regrutirati u Hitlerov rat, jer je nepravedan i zločinački.

I Jaegerstaetter je birao smrt; njegova supruga nije htjela ni mogla utjecati na njegovu odluku, ali su se ona i djeca morali nositi s prezirom zajednice zbog ”muža izdajnika, dezertera”. I praški su gimnazijalci i učenici čuli za taj primjer, te ga povezuju sa svojim junakom.

Želim se pridružiti sjećanjima baš zato što je Jan Palach važan za mlade generacije koje u današnjoj stvarnosti ne vide perspektive ni razloga optimizmu, te biraju ili rezignaciju ili odlazak.

Jan Palach je naglasio da nikom ne preporuča ponavljanje svojega čina, nego budnost i akciju, te hrabrost da se zamjeri moćnicima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora