Imamo li sluh za glas savjesti i zov etike?

Sanja Modrić joj je odala počast (”Žena koja je pružila ruku”, Novi list, 12. 2. 2019.). Splićanki koja je pružila ruku napadnutom srpskom vaterpolistu koji se pokušavao popeti na visoku rivu. Prolaznici koji su ga vidjeli polugolog u hladnom moru – nisu reagirali.

Ženi koja se nakon pružene pomoći udaljila ni mediji, ni grad Split ni njegovi predstavnici nisu (barem do sada) javno iskazali zahvalnost i priznanje, iako je spasila obraz grada i njegovih stanovnika.

Zacijelo ima Splićana koji imaju građanske hrabrosti. I u Zagrebu je muškarac usrdno branio njemu zacijelo nepoznatu ženu koju je neki siledžiia stao mlatiti na parkiralištu (njezin muž?). Takvih koji se ne boje ima – no ima ih, očito, premalo.

U slučajevima propuštenih prilika da se priskoči u pomoć ugroženoj osobi, prosvjeduje protiv uočene nepravde, protiv samovoljne autoritarne segregacije školske djece, diskriminacije invalida i nizu drugih radi se o tome da oni iziskuju građansku hrabrost.

U slučajevima propuštenih prilika da se priskoči u pomoć ugroženoj osobi, prosvjeduje protiv uočene nepravde, protiv samovoljne autoritarne segregacije školske djece, diskriminacije invalida i nizu drugih radi se o tome da oni iziskuju građansku hrabrost

Zašto je tako teško učiniti ono za što savjest ili poriv kažu da bi ”trebalo učiniti hrabar iskorak”?

Hannah Arendt, koja se svojim vlastitim iskustvima i znanstvenim razmišljanjem fokusirala na pitanje je li kukavičluk moralna posljedica gubitka temelja morala i religije ili pak posvemašnje lišenosti savjesti kaže: ”Kad savjest pojedincu (više) ne kaže Ne ubij! Ne laži! Pomozi bližnjemu u nevolji!, onda se pojedinac nalazi na najboljem putu da postane poslušni sljedbenik autoriteta koji će bez oklijevanja automatizirano izvršavati štogod mu se naredi. A kad se cijeli kolektiv zaputi tim pravcem, prijeti opasnost da srlja u zločine.”

Hannah Arendt, koja je istraživala mentalne predispozicije Nijemaca zbog kojih je narod visoke duhovne kulture podlegao barbarstvu, došla je u iskušenje ”posumnjati u univerzalnost zdrave pameti”.

Tako je zaključila da pojedinac u situaciji kad vladajuća ideologija prešutno dopušta ili čak izrijekom zapovijeda zločinačko ponašanje, gotovo nema snage ”iskočiti” iz mase poslušnika.

Mnogo radikalnije od Arendtove je povjesničar Daniel Jonas Goldhagen (”Hitlerovi dobrovoljni izvršitelji. Sasvim obični Nijemci i holokaust”, Berlin 1996.) percipirao mentalitet koji je Nijemce doveo na put zločina: ”doživio” ih je kao ljude gotovo ”hermetičkog” mentaliteta, ksenofobije, rasizma, radikalizma bez grižnje savjesti (grižnju savjesti bi Nijemci osjećali kad ne bi mrzili, ubijali, denuncirali…).

Arendtova i Goldhagen vjeruju da su se Nijemci imali prilike suprotstaviti nalozima za sudjelovanje u masakrima, a da nikomu zbog toga ne bi ispala ni vlas s glave; mogli su, a nisu.

U tome griješe i Arendtova i Goldhagen: nije točno da se ne zna da je itko od neposlušnika, od onih koji nisu sudjelovali u masovnim likvidacijama, kažnjen smrću. Ima ih, i to više primjera.

Ukazat ću na samo nekoliko primjera: studenti Hans i Sophie Scholl, te njihove kolege, prijatelji i simpatizeri okupljeni u kružoku ”Bijela ruža”, zatim njemački vojnik Josef Schulz, koji je u Kraljevu, gdje su nacisti za odmazdu za napad na njemačke vojnike strijeljali cijeli jedan gimnazijski razred; držao je u rukama strojnicu kao i drugi vojnici egzekucijskog odreda – no, na zapovijed ”Pucaj” je pušku spustio (detalji nisu posve razjašnjeni: nije jasno je li se drama odigrala u Kraljevu ili u Kragujevcu, neki pak inzistiraju na Smederevskoj Palanci i još nizu manjih mjesta.

Ali Srbi, bolje upoznati s poviješću svoje zemlje, drže do toga da se sjećanje na Josefa Schulza veže uz njegovo djelo ma gdje se on žrtvovao za svoju savjest).

Hannah Arendt, koja je istraživala mentalne predispozicije Nijemaca zbog kojih je narod visoke duhovne kulture podlegao barbarstvu, došla je u iskušenje ”posumnjati u univerzalnost zdrave pameti”

Njemački vojnici u Rigi su također odbijali izvršavati masovne egzekucije, te su završili pred ratnim sudom i sa smrtnim kaznama.

Naposljetku: među političkim protivnicima, za koje je disidentstvo značilo smrt, nalazi se i njemačka aristokratkinja Elisabeth von Thadden, koja je, usprkos pritiska svoje pruske obitelji činovničkog mentaliteta, sakrivala ugrožene osobe, pomagala im bježati, kontaktirala potencijalne disidente, te je zbog disidentstva ubijena 1944. godine u koncentracijskom logoru Ploetzensee.

Savjest. Sanja Modrić ne želi vjerovati da su prolaznici koji su u Splitu stajali i gledali nemoć mladića u moru i spontanu gestu mlade žene tu akciju pratili bez grižnje savjesti i bez znaka samilosti za mladića koji se spašavao od napada skokom u hladno more.

Jesu li se bojali kontroverznih komentara okoline ili nisu uspjeli prevladati nelagodu ”intervenirati i možda izvući deblji kraj”, biti ocrnjeni  – horribile dictu – kao ”Srbende”, što je ravno izdajici. Ili su se ipak pomalo sramili i osjećali grižnje savjesti?

Možda su se opravdavali sami pred sobom: Što bi selo reklo? Nije običaj, svi su se ponašali kao ja – ne mogu protiv svih ostalih – iako je ponašanje svih očito bilo pogrešno.

Strah je loš savjetnik i neprijatelj savjesti. Zbog njega zanijeme dobri ljudi, čak pristaju na izvršavanje zločinačkih naloga. Zato se o tome mora razgovarati.

Slažem se s novinarkom Sanjom Modrić: zato što podjednako mediji, političari i drugi opinion–leaderi, a ne izuzimam ni visoke crkvene dostojanstvenike (u zadnje vrijeme frcaju iskre između biskupa i episkopa, između vrha Katoličke i Pravoslavne crkve) daju sebi oduška političkom agresijom, da bi onda ”zabrinuti” (čitaj: licemjerno) ”tražili lijek” protiv mržnje, apelirali na sve odgovorne da se trude umjereno i neutralno izvještavati.

Neutralno! Kako neutralno komentirati i izvještavati o napadima na vrijednosti slobodne misli, o populističkim kampanjama?

To je okarakterizirao kolumnist The New York Timesa i nobelovac Paul Krugman kao bothsideism, (dvostranost). Ponašanje huligana u Splitu je bilo loše – točno; ali su mladići ”provocirali”. Nepristojno ponašanje s jedne strane, a okrivljavanje druge strane podjednako, e, to je taj bothsideism koji nas sputava da reagiramo po zapovijedi savjesti.

Tretirati jednako obje strane – napadače i one koji su huligane navodno provocirali – opravdanjem da za jednu i za drugu stranu ima argumenata ”za i protiv” je – malo je reći – izvan pameti.

Strah je loš savjetnik i neprijatelj savjesti. Zbog njega zanijeme dobri ljudi, čak pristaju na izvršavanje zločinačkih naloga. Zato se o tome mora razgovarati

Hrabro djelovanje i zastrašeno povlačenje u mišju rupu ne mogu, ne smiju biti jednako tretirani.

Oba su argumenta na stolu – i poriv ”Treba mu pomoći” i tihi glas ”Što će selo reći” – a kritički mediji imaju pravo i obavezu ukazivati na vrijednost jednog i drugog argumenta. Mogu to učiniti s mjerom i pristojno, no ne smiju si dati zamagljivati oči nebulozama tipa ”s jedne strane…, ali s druge strane…”.

Strah, nelagoda, neodlučnost same po sebi dovoljno su jake da poraze altruizam, no ipak nisu toliko jake da potiču nehumane postupke: s time u vezi ne mogu a da se ne osvrnem na odluke prosvjetara da se iz obavezne lektire izbaci ”Dnevnik Anne Frank”.

Ne samo što se time učenicima uskraćuje mogućnost da se upoznaju s jednom sudbinom od njih šest milijuna i s mogućnošću da apstraktna brojka od šest milijuna ubijenih Židova dobije ljudsko lice – lice djevojčice Anne Frank.

Treba podsjetiti na to da su amsterdamski kućevlasnici ugroženim obiteljima, među njima i obitelji Anne Frank, pružali skrovište i da su susjedi bili ti koji su sakrivane obitelji denuncirali i izručili progoniteljima.

Naravno – i oni su imali argument za taj čin – izvršavali su svoju obavezu (nije važno što im ju je nametnuo okupator). Očito nisu bili dovoljno nadareni maštovitošću da si predoče da denunciranje znači odlazak Židova u smrt. Ili nisu bili nadareni sposobnošću suosjećanja. Denuncirani su odvedeni i za denuncijante je obaveza pred režimom izvršena. Valjda im je savjest bila mirna.

Bezočnost i neumoljivost svako malo izbijaju na vidjelo na sportskim utakmicama kad navijači huškaju ”Uništi protivnika, dotuci ga do kraja!”.

Kantov etički imperativ, njegovo rigorozno suprotstavljanje ”sklonosti” (”naklonosti” iz egoizma) i dužnosti, bezuvjetnoj i dosljednoj odanosti poslanju očito ne funkcionira kao trening za samilost i suosjećajnost.

Rigidno isključenje emocionalne spontanosti odraz je duboke sumnje zbog pokvarenosti ljudske naravi.

Slažem se s novinarkom Sanjom Modrić: zato što podjednako mediji, političari i drugi opinion–leaderi, a ne izuzimam ni visoke crkvene dostojanstvenike (u zadnje vrijeme frcaju iskre između biskupa i episkopa, između vrha Katoličke i Pravoslavne crkve) daju sebi oduška političkom agresijom, da bi onda ”zabrinuti” (čitaj: licemjerno) ”tražili lijek” protiv mržnje, apelirali na sve odgovorne da se trude umjereno i neutralno izvještavati

Nasuprot Kantu koji je dijelio tu sumnju – Adam Smith je svoju socijalnu etiku zasnovao na ”sentimentu”, na osjećaju i to baš zato što osjećajnost omogućava nadilaženje ograničenog Ja u pravcu Drugoga, omogućava empatijom stvoriti osnovu zajedništva (što je Kant mislio postići razumom).

Fatalne posljedice omalovažavanja uloge empatije i suosjećajnosti, uz precjenjivanje racionalne tvrdoće, neke potiče na razmišljanje o važnosti osjećaja koji osobu osposobljavaju za širu percepciju stvarnosti – za sluh za glas savjesti i zov etike.

Dovoljan je to razlog da se razmisli o povezanosti dva događaja – onog u Splitu s jedne strane i uloge što ju je knjiga Anne Frank do sada igrala u shvaćanju dimenzije zločina iz straha, bezosjećajnosti i diktata surovog shvaćanja dužnosti.

Prijedlog je nastavnicima da u tom smislu s učenicima razgovaraju o toj temi i o knjizi koja sada više nije obaveza, nego suvišna.

Suvišna?!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora