novinarstvo s potpisom
”Ako Europu želimo uništiti, onda slobodno možemo ovako nastaviti dalje. Ne možemo koristiti novac iz europskog proračuna, a da istodobno nismo solidarni u oblasti migracije. Ne možemo se zalagati za smanjenje davanja u europski proračun, a da nismo svjesni što podrazumijeva jedinstveno tržište.”
Ovo je ublažena verzija ranije izjave predsjednika Francuske Emanuela Macrona da ”Europa nije supermarket, već zajednička sudbina”.
U razgovoru s češkim novinarima krajem listopada prošle godine, kada je posjetio Prag i Bratislavu u okviru proslave 100 godina od nastanka Čehoslovačke, Macron je upozorio Češku i ostale članice Višegradske četvorke da ne mogu samo iskorištavati pozitivne strane članstva u EU, a da istodobno nisu solidarne ni spremne sudjelovati u troškovima za zajedničke projekte.
Analitičari su posjet ocijenili kao pokušaj Macrona da izvuče Češku i Slovačku iz toksičnog zagrljaja Poljske i Mađarske, posebno premijera Viktora Orbana, a 100. godišnjica osnutka čehoslovačke države je bila dobar povod.
Višegradska četvorka okuplja Poljsku, Mađarsku, Slovačku i Češku. Ta skupina iz godine u godinu gubi ugled u očima ostatka Unije, posebno onih sa zapada kontinenta, i to ne samo zbog odbijanja migrantskih kvota i, blago rečeno, neljudskog odnosa prema sudbini izbjeglica i migranata.
Srednjoeuropska skupina zemalja često se protivi inicijativama iz Bruxellesa. Najnovije ”ne” V4 izrekla je prilikom nedavnog susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, kada su se premijeri V4 usprotivili promjenama u strukturi europskog proračuna.
Promjene za njih znače manje novca nego do sada. Ekonomski uspjeh Višegradske skupine, a posebno Češke Republike, može se uspoređivati i s nekim starijim zemljama članicama, između ostalog i zahvaljujući velikim iznosima iz blagajne EU.
Očekivati je da europski novac sada ide zemljama kojima je potrebniji. U zemljama te skupine tako ne razmišljaju, barem oni vladajući.
Bruxelles se nije previše iznenadio kada je iz V4 stigao najveći otpor prijedlogu da se o zajedničkim europskim porezima odlučuje kvalificiranom većinom, a ne jednoglasnom odlukom. Ista stvar se dogodila i u vezi s pokušajem stvaranja zajedničke europske migracijske politike.
Višegradska četvorka nastala je 1991., a cilj joj je bio suradnja pri integraciji u europske i zapadne strukture nakon pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. S iznimkom postmečijarovske Slovačke, ostale tri države postale su članice NATO-a 1999. godine, a 2004. učlanile su se u EU. Slovačka te iste godine ulazi u NATO.
Od tada su se ciljevi četvorke na europskoj razini značajno mijenjali, a u posljednjih nekoliko godina nemali broj inicijativa ili prijedloga ide u smjeru suprotnom od onog koji se priželjkuje u Bruxellesu.
Kada su nedavno Merkel i Macron potpisali ugovor o njemačkoj i francuskoj suradnji i integraciji, iz zemalja V4 stigla je bujica osuda. A tko im brani da se pridruže užoj suradnji i integraciji pita se češki politolog Jiri Pehe?
Prijedlozi koji dolaze s njihove strane, a tiču se budućnosti EU, idu u suprotnom smjeru – države članice bi se, navodno, morale u većoj mjeri vratiti vlastitom suverenitetu.
Od pada komunizma zemlje V4 prolazile su različite faze s vladama koje su bile proeuropske ili, blago rečeno, euroskeptične i koje nisu uvijek vezivali isti politički ciljevi. Ono što, po riječima Pehea, dugotrajno veže sve četiri članice V4 je određen tip srednjoeuropske postkomunističke političke kulture koja je, usprkos europskoj integraciji i međunarodnoj suradnji, prema vanjskom svijetu uglavnom sumnjičava.
Radi se o naslijeđenim mentalnim stereotipima koji odbijaju kulturno-političke procese usvojene u zapadnoj Europi još za vrijeme hladnog rata.
U značajnim dijelovima društava V4 vlada nepovjerenje prema idejama otvorenog društva, multikulturalizma, ravnopravnosti manjina i općenito prema idejama liberalne demokracije.
Pehe tvrdi da Višegradska četvorka u sebi nosi ono najgore iz tzv. K. und K. monarhije, imajući u vidu birokratizaciju i zaobilaženje parlamentarne demokracije.
Na općoj razini konglomerat stajališta V4 je, tvrdi češki politolog, nekadašnji suradnik Vaclava Havela, smjesa nacionalizma i reakcionarske političke kulture koja se opire globalnim trendovima izolacionizmom i napadima na liberalnu demokraciju, a sve začinjeno nostalgijom za prošlim vremenima čvrste ruke. Imajući u vidu ogromne razlike između provincije i velikih gradova u Mađarskoj i Poljskoj, ulogu Katoličke crkve, posebno u Poljskoj, i nacionalne ambicije obiju zemalja, Pehe naziva poljsko i mađarsko društvo predmodernim.
Macronov posjet Bratislavi i Pragu, prema mišljenju analitičara, ne treba uzimati olako. Tradicionalno Pariz ne pokazuje velik interes prema srednjoj i istočnoj Europi. Ta uloga pripada Berlinu.
Francuski predsjednik se, međutim, nada da bi dobivanjem novih saveznika na istoku diplomatski izolirao Poljsku i Mađarsku.
Macron je, za razliku od suzdržanije i umjerenije kancelarke Merkel, agilniji oponent Orbanu u okviru Unije. Svjestan je da tjeranje u kut V4 kao cjeline može rezultirati njihovim čvršćim savezništvom i otporom prema inicijativama iz Bruxellesa.
Macronova strategija je, prema mišljenju analitičara iz berlinskog think-tanka Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik (DGAP) Milana Niča i Almuta Möllera, uključiti češko-slovački tandem u rješavanje gorućih problema u sektorskoj politici EU.
Češka i Slovačka su zajedno s Macronom podržale dogovor o smjernici upućivanja radnika u druge članicu EU, dok su Poljska i Mađarska imale drugačije mišljenje. Slovačka je jesenas iskoristila predsjedavanje V4 kako bi ostale članice navela na podršku francuskog prijedloga za uvođenje digitalnih poreza u EU.
I Prag i Bratislava su svjesni kojom optikom se iz Bruxellesa gleda na Varšavu i Budimpeštu. Ne zaboravljaju da među zemljama V4 postoji velika strategijska razlika, da su Češka i Slovačka male države, politički usidrene u Europi. Stoga im nije u interesu kao Poljskoj i Mađarskoj stvaranje regionalnog saveza koji bi bio stalna protuteža Njemačkoj ili svim zapadnim zemljama unutar EU. Zato im je stalo i do jakih bilateralnih veza s velikim igračima u Uniji.
Sada kad imaju pažnju i Berlina i Pariza, Prag i Bratislava bi, prema mišljenju analitičara DGAP-a, morali razviti jači, vidljiviji i neovisniji profil u okviru V4, što prije svega znači izaći iz sjene Viktora Orbana, ali ne ulazeći u otvoreni sukob s Budimpeštom.
S druge strane morale bi razvijati užu suradnju s Njemačkom i Francuskom i jačati svoj kapacitet u formiranju europske politike. Na takav način bi Češka i Slovačka mogle igrati značajnu spojku između zapada i istoka Unije, tvrde Nič i Möller.
Procjenjuje se da je Češka Republika za vrijeme prvih deset godina svog članstva u EU dobila 400 milijardi kruna više nego što je platila. Iz Češke do zemalja EU putuje 84% izvoznih proizvoda, iz Slovačke 85%.
Svim zemljama V4 je Njemačka najznačajniji trgovinski partner, iz Češke čak trećina izvoza ide za Njemačku, a V4 kao cjelina je Njemačkoj jedan od najvećih trgovinskih partnera.
Razum nalaže da ni jednoj ni drugoj strani ne bi trebalo padati na pamet pogoršanje odnosa ili razbijanje integracije. No, razum je jedno, a stvarnost drugo, što dovoljno zorno pokazuje Brexit.
Teško je, na primjer, objasniti zašto je Češka (jedna od najrazvijenijih i najuspješnijih postkomunističkih ekonomija, s najmanjom nezaposlenosti u EU) istodobno i najskeptičnija članica EU.
Politički komentator Petr Honzejk tvrdi da Česi ustvari nisu euroskeptici, već da su potpuno ravnodušni kad je u pitanju europska politika.
Prije četiri godine na izbore za Europski parlament izašlo je samo 18 posto Čeha; gore je bilo samo u Slovačkoj. Koliko malo europska agenda zanima češke građane svjedoči i posljednje istraživanje javnog mišljenja čiji rezultati pokazuju da više od polovice čeških građana ne zna ni kad se održavaju izbori za Europski parlament.
”Tamo gdje političari građanima govore kako Unija i Parlament funkcioniraju, tamo ljudi idu na europske izbore, a tamo gdje političari zamagljuju činjenice i skupljaju domaće bodove na račun nepovjerenja prema Uniji, tamo ne idu”, smatra Honzejk.
U zemljama V4 se, po njegovom mišljenju, izbori za Europski parlament smatraju sredstvom slanja narodnih emisara poput padobranaca na neprijateljsko područje.
Odgovor možda leži i u nejasnoj viziji postkomunističkih društava nakon zbacivanja sovjetskih okova. Priključiti se zapadu nije samo po sebi dovoljno, pogotovo u trenutku kad zapadna lokomotiva nejasno vrluda.
Parafrazirajući Ralfa Dahrendorfa, francuski politolog češkog podrijetla Jacques Rupnik je, govoreći o dosezima baršunaste revolucije, izjavio kako je nakon urušavanja komunističkog sistema glavni pokretač bila želja zakačiti se za postojeći zapadni sistem: ”Želite se pridružiti zapadnoj liberalnoj demokraciji, koja je već nagrižena, a sami nemate vlastiti projekt ili ga niste dovoljno jasno formulirali”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.