novinarstvo s potpisom
Religija i mediji – vrijednosno sučeljavanje ili borba za moć?
Sve religije se od svojih početaka obilato služe medijima kako za potrebe naviještanja i širenja svoje poruke, tako i u homiletičko-didaktičke svrhe.
To je slučaj i s kršćanstvom i napose s Katoličkom crkvom kako god se u njoj na otkriće novih masovnih medija kroz cijeli novi vijek gledalo s otporom i skepsom.
Od vremena pronalaska tiska kad Katolička Crkva postepeno počinje gubiti monopol i kontrolu nad medijima, njezin je odnos prema medijima ambivalentan.
Gubitak monopola na ”sveti jezik” i suprotstavljanje Crkve transformaciji vertikalno-monologizirajućeg komunikacijskog modela u horizontalno-dijalošku razmjenu informacija bitno je odredio i njezin odnos prema novim (masovnim) medijima i novom pluralnom društvu, ali i obrnuto, odnos novih medija i modernog društva prema Crkvi, koji ju i danas nerijetko promatraju kao preživjeli (institucionalizirani) relikt predmodernog doba i shvaćanja.
S tim u vezi treba kazati kako se odnos Katoličke crkve i novih medija bitno mijenja s Drugim vatikanskim koncilom i dekretom Inter mirifica (IM) kako god ovaj dekret imao i svoje manjkavosti.
Dekret IM ističe posebno ulogu onih medija (sredstava za priopćavanje) koji dostižu velike mase ljudi i utječu na formiranje njihovih mišljenja i stavova.
Među njima se tako uz tisak, radio i televiziju spominje i film. Iako je ovaj dekret još u vrijeme sastavljanja konačnog teksta, a posebno u godinama poslije, naišao na kritiku od strane teologa i komunikologa, jer mu nedostaje ”dublje razumijevanje socijalne komunikacije”[i], on se u odnosu na dotadašnje crkveno razumijevanje medija smatra velikim napretkom.
Njegove nedorečenosti i manjkavosti imale su pozitivne posljedice za razvoj crkvenog shvaćanja medija jer su bile povod za intenzivne rasprave o medijima koje će u desetljećima poslije donijeti mnoge druge dokumente u kojima se odnos Crkve prema medijima bitno mijenja u pozitivnom smjeru. [ii]
Danas se i u Katoličkoj crkvi mediji shvaćaju pozitivno, preciznije kazano – sredstva sama po sebi su pozitivna ali je (etička i politička) odgovornost na čovjeku koji ih mora koristiti u dobre svrhe.[iii]
Ovo je važno naglasiti možda čak i više za one unutar Crkve koji i danas s nepovjerenjem pa i antagonizmom gledaju na nove medije i na taj način u javnosti posreduju sliku odnosa Crkve i medija koja je strana službenim crkvenim dokumentima čije razumijevanje medija najčešće nadilazi lošu praksu crkvenih medija i negativan odnos dijela predstavnika Crkve prema masovnim medijima.
Čini se da je danas Katoličkoj crkvi i uopće religijama najveći izazov prihvatiti činjenicu da su upravo masovni mediji u velikoj mjeri preuzeli zadaću ”inscenatorskog i performativnog prerađivanja realnosti” – zadaću i ulogu koju su ranije imale religije.
Drugim riječima, masovni mediji danas konstituiraju shvaćanje realnosti, pružaju orijentaciju, izgrađuju horizonte smisla, posreduju između individualnog i socijalnog.[iv]
Zato su upravo masovni mediji u našem modernom (postsekularnom) društvu najveći konkurent religiji, posebno oni koji imaju moć nad slikama.[v]
Stoljećima su crkve imale veliku i često i dominantnu ulogu u integriranju i održavanju društva. S nadolaskom sekularizacije tu je ulogu preuzela znanost – danas su to mediji.[vi]
Promjena shvaćanja medija u Katoličkoj crkvi odnosi se i na razumijevanje filma i filmske umjetnosti – oni su po sebi pozitivni, ali kad je riječ o pojedinačnim filmovima o Isusu ili drugim biblijskim temama, ponovno se susrećemo s oprezom, skepsom pa i odbijanjem takvih filmova kao neprihvatljivih, kršćanskoj tradiciji i teologiji stranih interpretacija biblijskih poruka.
Tu dolazimo do najkompleksnijeg problema kad je riječ o filmovima o Isusu – kako pomiriti odnos između Isusa evanđelja, kršćanske tradicije, Crkve i Isusa kako ga interpretira suvremena filmska umjetnost?
***
Esej je objavljen u teološkom časopisu Služba Božja, br. 1, 2012, 119-132.
[i] Paul M. Zulehner, Pastoraltheologie, Band 4, Pastorale Futurologie. Kirche auf dem Weg ins gesellschaftliche Morgen, Patmos Verlag, Düsseldorf 1990., 204. Usporedi također teološki komentar o dekretu IM: Hans-Joachim Sander, Theologischer Kommentar zum Dekret über die sozialen Kommunikationsmittel Inter mirifica, u: Peter Hünermann, Bernd Jochen Hilberath (izd.), Herders Theologischer Kommentar zum Zweiten Vatikanischen Konzil, svezak 2, Herder, Freiburg im Breisgau 2005., 229-261.
[ii] Ovdje treba podsjetiti i na ranije dokumente Katoličke crkve u kojima se tematiziraju mediji. Riječ je o enciklikama Vigilanti cura iz 1937. godine i Miranda Prorsus iz 1957. godine s naglaskom na elektronske medije – film, radio i televiziju. Od drugih crkvenih dokumenata koji su uslijedili nakon dekreta IM a koji tematiziraju sredstva društvenog priopćavanja treba svakako spomenuti Communio et progressio (1971) i Aetatis novae (1992). Njima treba pridodati i Papine poruke za Svjetski dan medija i dokumente koje izdaje Papinsko vijeće za medije.
[iii] Usp. Paul M. Zulehner, Pastoraltheologie, 203.
[iv] Usp. Hans-Joachim Höhn, Postsäkular. Gesellschaft im Umbruch – Religion im Wandel, Ferdinand Schöningh, Paderborn, 2007, 112. O utjecaju i moći medija općenito i napose kad je riječ o političkom polju pogledati sljedeću studiju: Thomas Meyer, Mediokratie, Die Kolonisierung der Politik durch die Medien, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2001.
[v] Usp. Hans-Joachim Höhn, Postsäkular, 130-137.
[vi] Usp. Paul M. Zulehner, Kirche umbauen – nicht totsparen, Schwabenverlag, Ostfildern 2004., 100-101.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.