Suočavanje sa samim sobom

Ivan Lovrenović, ”U sjeni fantoma”, JP Službeni glasnik (biblioteka Književni glasnik, kolekcija Terazije), Beograd, 2022.

Kad je 2020. godine u Sarajevu najavljena misa zadušnica za ubijene i nestale vojnike i civile na Bleiburgu i drugim mjestima diljem Jugoslavije, održavanju mise, između ostalih, usprotivili su se članovi bosansko-hercegovačkog P.E.N. centra. Potpisnici protestnog pisma upućenog javnosti označili su sve nastradale, i vine i nevine, ”fašistima i njihovim simpatizerima”.

Istaknuli su pritom Penovci da oni zastupaju ”antifašističku poziciju” koja je ”bolja i humanija strana povijesti”. Takvo paušalno, nekritičko i nediferencirano razumijevanje povijesti izazvalo je veliku zbrku na književnoj i široj društvenoj sceni u Bosni i Hercegovini.

Protestno pismo bosansko-hercegovačkog P.E.N. centra neki članovi nisu htjeli potpisati, a neki su zbog pisma i istupili iz P.E.N. centra, među njima i književnik Ivan Lovrenović.

Napuštanje P.E.N. centra Lovrenović je obrazložio ovako: ”Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na bolju i goru, humaniju i nehumaniju, niti da pisac ima zadaću ‘zastupanja’ neke od tih strana, kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkog P.E.N.-a od 9. maja 2020. godine. Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’.”

Lovrenovićevo pismo dočekano je kod dijela književnika, intelektualaca i novinara na nož, a neki su ga paradni antifašisti proglasili nacionalistom i ustaškim nostalgičarem.

Nekoliko mjeseci poslije Lovrenović je o ovoj temi progovorio i u intervjuu za Deutsche Welle, kazavši pritom da ”godinama i decenijama kritički piše o kompleksu Bleiburg”, i da je njegovo ”cijelo odrastanje bilo u znaku emancipacije od traume Bleiburga i njezina kućnog tumačenja”.

Napominjemo da je Lovrenović proteklih desetljeća napisao više važnih i nezaobilaznih tekstova o Bleiburgu koji su prošle godine, skupljeni na jednom mjestu, objavljeni u njegovoj knjizi eseja Pripadati i ne pripadati u izdanju riječke izdavačke kuće Ex librisa.

Ovih dana je beogradska izdavačka kuća JP Službeni glasnik (biblioteka Književni glasnik, kolekcija Terazije) pod uredništvom Gojka Tešića objavila novi roman Ivana Lovrenovića U sjeni fantoma.

Lovrenovićev autobiografski roman zahvaća vremensko razdoblje od gotovo sto godina, ali se najviše bavi Drugim svjetskim ratom i njegovim ”satirućim učincima” na sudbine konkretnih ljudi, ponajprije na članove vlastite obitelji koja je intimno i šutke patila zbog obiteljske tragedije – gubitka muža, oca, sina, a istodobno javno bila označena bleiburškom i ustaškom stigmom.

Lovrenović pri pisanju romana kombinira ljetopis župe, usmene kućne predaje i vlastite žive slike – ”razderane krpe pamćenja”. Svoj književni postupak objašnjava na uvodnim stranicama romana: ”Tvrdoća ljetopisnog teksta trebala bi ga uščuvati od opasnosti sentimentalnog preinačavanja činjenica. A toplina humusa predaje natjerati fantome da se pokrenu – licem, glasom, kretnjom. Hoće li se u toj unakrsnosti naći spas od vrhovnog grijeha – od suđenja i presuđivanja?”

Zadaća književnosti nije da ”sudi i presuđuje niti da zauzima ikakva ideološka stajališta”. Autor vlastito traumatsko iskustvo sagledava s distance, sa suosjećajnošću prema ljudskim sudbinama, ali bez ikakvih simpatija prema ideologijama u koje su se zapleli ili koje su izabrali. Lovrenovića ponajprije zanimaju ljudi, njihovi životi i njihove sudbine u ”mračnim vremenima” (H. Arendt). Ljudske sudbine su puno kompleksnije od ideologija uz koje se vežu ili u koje ih drugi smještaju.

U Lovrenovićevom romanu susrećemo povijesne činjenice, arhivsku građu, stvarne događaje, biografske i autobiografske podatke. Sve to autoru pomaže da obiteljsku tragediju koja je opečatila cijeli njegov život oslobodi pogrešnih ocjena i procjena.

Autor je jednako kritičan prema zlu ustaškog režima kao i prema partizanskim i komunističkim ratnim i poratnim zločinima. Autorovu kritičnost i odioznost prema režimima prati empatija prema ljudima koje su ti režimi, iskorištavajući njihovu naivnost, povjerenje, neznanje i sklonost zabludama, zaveli.

Naše sagledavanje prošlosti uvijek je u iskušenju da simplificira ono što se u njoj događalo. Tako se najčešće ogrješujemo o konkretne ljude. Prošlost nije ni izbliza tako jednostavna kako je se, za potrebe sadašnjosti, često prikazuje i interpretira.

Ako su naše današnje historiografije međusobno isključive i posvađane, jer uglavnom služe potrebama dnevne politike, to nikako ne bi smio biti slučaj s književnošću.

Smisao književnosti se upravo sastoji u tome da prelazi zacrtane granice, da se ne zadovoljava općeprihvaćenim stavovima, da dogmatski rigidno ne razvrstava prošlost na “bolju i lošiju”, da otvara i postavlja i ona pitanja koja će uznemiriti čitatelje.

Možemo se složiti s urednikom izdavačke kuće JP Službeni glasnik Gojkom Tešićem da Lovrenović ”neprestano piše samo jednu jedinu knjigu, jedinstveni roman koji zbog kombinovanja istorije, letopisnih i živopisnih svedočanstava, ličnih sećanja i fikcije poprima moćne elemente, rekao bih, izvesnog bosanskog magijskog realizma”.

Tešićevo zapažanje podsjetilo me na majstora autobiografske i memoarske proze Mirka Kovača koji na uvodnim stranicama romana Grad u zrcalu piše da ”svaki pisac mora imati jedan nezavršeni rukopis na kojem će stalno raditi i ispravljati ga”.

Upravo je to slučaj s piscem Ivanom Lovrenovićem i njegovim novim romanom U sjeni fantoma. Neki dijelovi romana već su prethodno objavljivani u književnim časopisima, u knjizi Liber memorabilium i romanu Nestali u stoljeću.

O tome nas obavještava autor u bibliografskoj napomeni koju završava sljedećim riječima: ”S mnogo novoga teksta, temeljito prerađena, to je sada u velikoj mjeri nova knjiga i drukčija proza, koja je tražila i drugi naslov – U sjeni fantoma. I dalje je nedovršena, jer je nedovršiva.”

Sudbina autobiografske proze i jest u tome što ona nikad ne može biti dovršena. Dok je autor živ, uvijek postoji mogućnost da nešto novo dodaje, a kad ga ne bude, nedovršenost ostaje trajno stanje jer nema više glavnog pripovjedača i vlasnika sjećanja i uspomena.

U konačnici, ako ga shvaćamo kao umjetnost, svaki roman je u određenom smislu nedovršen.

Čovjek o kojem piše Lovrenović, iako je ”fantom” i iako o njegovoj smrti ne postoji nikakav službeni dokument – smrtni list, potvrda o smrti, o mjestu ukopa, ne prestaje biti živo prisutan, djelovati. ”Fantom” o kojem piše autor, nadživjet će i samog autora.

Lovrenović je, poznato je to i otprije, maestro pisane riječi, neovisno o tome je li riječ o književnosti, esejistici ili historiografskim studijama. Njegov jezik i stil su očaravajući spoj andrićevske pripovjedne jednostavnosti i ljepote i krležijanske snage i dubine izražajnosti.

Svaka riječ je pomno izabrana, svaka rečenica čvrsto sazidana. Dok čitate roman U sjeni fantoma, na trenutke vam se pričini da čitate Ivu Andrića, čije književno djelo među živućim književnicima Lovrenović ponajbolje poznaje, a onda u nekim dijelovima romana kao da progovara Miroslav Krleža, još jedan književni uzor Ivana Lovrenovića.

Lovrenović piše autentično, jezično i stilski besprijekorno, sa suptilnim osjećajem za detalje. On se predano i posvećeno unosi u živote svojih književnih likova, nastoji razumjeti njihove proturječnosti, strahove, sumnje, slutnje, čežnje i pažljivo i nijansirano iscrtava njihove portrete.

Opisi zavičaja, gradova i ulica demonstriraju Lovrenovićevu ljubav prema tim mjestima, pogotovo prema zavičaju, i istančanu darovitost za putopisnu prozu, posvjedočenu u njegovim brojnim putopisima. Čak i ako niste svojim očima vidjeli ta mjesta, zahvaljujući autorovim preciznim i živopisnim opisima imate osjećaj da su vam poznata i bliska.

Roman U sjeni fantoma zasigurno je ponajbolje književno štivo koje se u novije vrijeme pojavilo unutar našeg jezika. Ovaj roman nije za svakoga jer se ne može čitati površno, neobvezatno, usputno, iz dosade ili puke znatiželje. Svaka njegova stranica zahtijeva i intelektualni i emocionalni napor.

Ali roman i nije ”mlaki napitak za malograđane”, piše Mirko Kovač u svom autobiografskom romanu Vrijeme koje se udaljava: ”roman je za mene nešto posve drugo, komad mračnog svijeta, užareni meteorit koji pada na tlo, sije paniku i razara stereotipe”.

Novi roman Ivana Lovrenovića U sjeni fantoma jest istodobno i ”komad mračnog svijeta” u koji autor zalazi bez ikakvih mehanizama zaštite i s puno osobnih rizika, i ”užareni meteorit” koji razara i književne i društvene stereotipe.

Vrhunska književnost, a roman U sjeni fantoma to doista jest, uznemiruje i dovodi u pitanje konvencionalne, obiteljske, tradicijske, nacionalne, svjetonazorske svetinje. Takva književnost, nastala iz muke i boli, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ona istodobno ranjava i zacjeljuje, razboljuje i liječi, zastrašuje i fascinira.

(Prenosimo s portala Polis).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Vjerski nacionalizam kao posljedica duhovne bijede
    •  Socijalno čulo
    •  Nacionalizam nije 'sekundaran problem' tamo gdje je u većini
    •  Marko Vešović: Džaba znaš!
    •  Upravo su ljudi kao ti nasušno potrebni ovom svijetu
    •  Sedam krugova iluzije
    •  Od ksenofobije do mizantropije
    •  Bože, čuvaj heretike!
    •  Koliko Isus smije biti čovjek? (4)
    •  Koliko Isus smije biti čovjek? (3)

> Svi tekstovi ovog autora