Pogrešno je nacionalizirati križni put

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenkoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga (pliberka) 15. svibnja 1945. godine.

Tako hrvatsko izdanje Wikipedije definira pojam Križnog puta kao povijesnog događaja koji je počeo na Bleiburgu, a odvijao se diljem Jugoslavije, na putevima kojima su gonjene povorke zarobljenika, vojnika i civila, s postajama masovnih i pojedinačnih pogubljenja.

Definicija je istodobno i prilično točna i vrlo pogrešna.

Točna je utoliko što se naziv Križni put doista uvriježio u prvom redu u Hrvatskoj i među Hrvatima koji, kada ga izgovaraju, doista misle samo na pripadnike poraženih snaga NDH, ustaše i domobrane i na hrvatske civile koji su s njima bili pomiješani.

Pogrešna je zato što zaboravlja i prešućuje da u toj masi ljudi koji su bježeći pred pobjedničkom Titovom vojskom stigli do Bleiburga, kao i onih koji nisu ni stigli do Bleiburga nego su ih partizani sustigli već na teritoriju Slovenije, nisu bili samo Hrvati, nego i pripadnici drugih naroda, počevši od Srba, a među njima i jednako u ratu poraženih četnika i ostalih grupacija.

Za početak, Wikipedia na hrvatskom već u samoj citiranoj rečenici pokazuje manjaka znanja i poznavanja pravila hrvatskog jezika, pa tako sintagmu na čije se osnovno značenje referira pogrešno piše velikim početnim slovom. Naime, osnovna sintagma je naziv kršćanske, a osobito među katolicima čitavog svijeta raširene pobožnosti koja se piše malim slovom, baš kao i, primjerice, misa ili krunica

Kaže hrvatska Wikipedia “uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put”. Čini mi se da velik dio hrvatske javnosti, koji ionako o mnogim stvarima ima sve manje znanja, nema više pojma o tom osnovnom značenju sintagme križni put.

Za početak, Wikipedia na hrvatskom već u samoj citiranoj rečenici pokazuje manjaka znanja i poznavanja pravila hrvatskog jezika, pa tako sintagmu na čije se osnovno značenje referira pogrešno piše velikim početnim slovom. Naime, osnovna sintagma je naziv kršćanske, a osobito među katolicima čitavog svijeta raširene pobožnosti koja se piše malim slovom, baš kao i, primjerice, misa ili krunica.

Riječ je o jednoj od najslikovitijih pobožnosti koja se sastoji u obilaženju četrnaest postaj Kristove muke, od prve, na kojoj Pilat Isusa osuđuje na smrt, do posljednje kada njegovo mrtvo tijelo polažu u grob.

Vjerujem da su se svakom tko je, poput mene, već u djetinjstvu svakog korizmenog petka sudjelovao u toj crkvenoj pobožnosti, zauvijek u pamćenje i dušu usjekli prizori mučenika Isusa kojem nakon osude na ramena navaljuju težak križ, koji pod tim križem tri puta pada na kamenu jeruzalemsku kaldrmu, kojeg bičuju, na glavu mu nabijaju krunu od trnja, svlače ga, pribijaju ga na drveni križ velikim čavlima koji mu probadaju ruke i noge, koji na tom križu ispušta svoju ljudsku dušu u očajničkoj agoniji i čije tijelo skidaju s tog križa i polažu ga u krilo njegove majke.

Za mene kao dijete križni put je bio prva mala enciklopedija užasa i okrutnosti koje su ljudi sposobni činiti jedni drugima, a osobito razjarena masa jednom izopćenom, prezrenom i osuđenom pojedincu.

Malo je tu utjehe i ljudskosti, pa je utoliko važnija postaja križnog puta na kojoj Šimun Cirenac Isusu pomaže nositi križ.

Kako kaže uobičajeni tekst ove pobožnosti, Šimun Cirenac je bio tek jedan u gomili, slučajni ili namjerni promatrač, kojeg je neki od vojnika jednostavno izvukao iz mase i gurnuo ga prema križu i Isusu koji je već malaksao, a trebalo ga je živog dovesti do brda Golgote na kojoj se imalo izvršiti raspinjanje.

Upravo zato je duboko pogrešno činiti ono što često, ruku pod ruku s politikom, zna činiti i Crkva među Hrvatima: a to je nacionaliziranje križnog puta, pripisivanje i isticanje muke, patnje i nepravde samo jednom, našem narodu i njegovim pripadnicima, i to upravo zato što smo Hrvati. Ali, kako je to u jednom razgovoru rekao franjevački teolog iz Bosne i Hercegovine Drago Bojić, u tom smislu Bog je nezaštićen jer se svatko može pozivati na njega

No, premda je na pomoć nesretniku bio natjeran, Šimun Cirenac ušao je u kršćanski imaginarij i zapadnu kulturu kao onaj koji pomaže i, ma koliko nevoljko, izvršava čin milosrđa koji u njemu pobuđuje i sućut prema čovjeku izloženom krajnjim poniženjima i torturi.

Jedna prijateljica, inače povjesničarka umjetnosti, pripovjedala mi je nedavno koliko je toga morala naučiti o ikonografiji europske umjetnosti pošto nije odgajana u obitelji koja je išla u crkvu i nije, poput mnoge druge djece, sudjelovala u raznim pobožnostima, pa tako i križnom putu.

Svaka katolička crkva tako ima na svojim zidovima četrnaest likovnih djela, uglavnom slika na kojima su umjetnici, od onih najvećih do potpunih amatera prikazali četrnaest postaja križnog puta. Među njima nalazimo i još jedan čin milosrđa prema čovjeku patniku, ženu Veroniku koja je Isusu pružila svoju maramu da otare znojno i krvavo lice.

Odatle pojam Veronikin rubac. Oduvijek me impresionirao taj čin za koji je trebalo mnogo ljudske samilosti, ali i građanske hrabrosti.

Zamislite da ste usred mase koja sladostrasno uživa u izvršenju kazne nad čovjekom kojeg kolektivno prezire, ruga mu se, pljuje po njemu i zamahuje rukama i nogama ne bi li mu zadala još koji udarac. Iskazati sućut i pokušati pomoći takvom čovjeku u takvoj situaciji znači dovesti u opasnost i vlastiti život.

Križni put je, dakle, važna religijska, ali i kulturna činjenica.

Mnoge su lokalne vjerske zajednice tijekom stoljeća razvile vlastite tradicije oko pobožnosti križnog puta, pretočivši svoje emocije u specifične umjetničke izraze, pjevanja i običaje. Sjetimo se samo hvarskih procesija za križem koje su istodobno i katolička pobožnost i narodno kulturno blago.

Kršćanskoj pobožnosti europska kultura duguje i Veronikin rubac, simbol građanske hrabrosti (…) Za mene kao dijete križni put je bio prva mala enciklopedija užasa i okrutnosti koje su ljudi sposobni činiti jedni drugima, a osobito razjarena masa jednom izopćenom, prezrenom i osuđenom pojedincu

I ljudi koji nisu vjernici, za koje je Isus samo čovjek iz jedne priče, koji ne vjeruju u sretan kraj te muke s uskrsnućem, lako u tom čovjeku prepoznaju simbol krajnje čovječnosti i s druge strane simbol nedužnog kojem se nanosi nepravda, kojeg se nezasluženo ponižava, muči, tlači i ubija.

Upravo zato je duboko pogrešno činiti ono što često, ruku pod ruku s politikom, zna činiti i Crkva među Hrvatima: a to je nacionaliziranje križnog puta, pripisivanje i isticanje muke, patnje i nepravde samo jednom, našem narodu i njegovim pripadnicima, i to upravo zato što smo Hrvati.

Ali, kako je to u jednom razgovoru rekao franjevački teolog iz Bosne i Hercegovine Drago Bojić, u tom smislu Bog je nezaštićen jer se svatko može pozivati na njega.

I mnogi nitkovi i hulje sa svojim politikantskim ciljevima to često i čine.

Križni put se u prvom redu odnosi na mučenog, potlačenog i zlostavljanog čovjeka koji najčešće svoj križ nosi sam, uz tek ponekog Šimuna Cirenca i Veroniku na putu.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora