Križni put je poziv na suosjećanje s patnjama drugih

Drevna je tradicija pripremati se za svetkovinu uskrsnuća, za središte liturgijske godine, pobožnošću Križnog puta pratiti Isusove muke i smrt, zastajati na postajama moleći i pjevajući, u mislima koračati putem Via dolorosa u Jeruzalemu ili stajati u Koloseumu u Rimu.

Iako pored Križnog puta ima i drugih oblika pasionskih pobožnosti – Križni put uz Bachovu ”Muku po Matiji” i Haydnovih ”Sedam Isusovih riječi” te uz napjeve hrvatske pasionske baštine – teško da se itko može othrvati suosjećanju s patnjama, strahovima i očajem izmučenog Čovjeka.

Suosjećanje nadjačava puki historizirani pogled unazad, u biblijska vremena – ljudske patnje, fizičke i duševne boli su nadvremenska i univerzalna iskustva.

Ovogodišnji Križni put u rimskom Koloseumu, sa svim postajama u znaku križnih putova ilegalnih migranata, smrti u moru ili ponižavajuće egzistencije na rubovima zapadnih društava podsjećaju da ljudske patnje nisu nestale.

Iako pored Križnog puta ima i drugih oblika pasionskih pobožnosti – Križni put uz Bachovu ”Muku po Matiji” i Haydnovih ”Sedam Isusovih riječi” te uz napjeve hrvatske pasionske baštine – teško da se itko može othrvati suosjećanju s patnjama, strahovima i očajem izmučenog Čovjeka

A da li ih je moguće nadjačati i prevladati, to treba biti pitanje svima koji se na (pobožnim) Križnim putovima trebaju zamisliti nad time kako suosjećanje pretvoriti u pomoć napaćenom svijetu.

Određene pobožnosti suosjećanje pretvaraju u gotovo mazohističko optuživanje samoga sebe: ”Bože, sve što si pretrpio – sve je to zbog mene, zbog nehajnog stvora (?!), zbog grešnika iz bahatosti i nezahvalnosti prema Tebi, zbog moje neodgovornosti, zbog mojeg okorjelog srca… Tko sam ja, ništarija, koji je zaslužio kaznu, a ne Isus nevini….”.

Takvo žalovanje ničim ne pokazuje da pokornik traži izlaz iz okova svoje grješne prošlosti i svojeg samosažaljenja i samoponiženja, čak ni pitanjem koje se nameće samo po sebi: Što je Isusova muka ustvari bila? Muka i smrt konkretnog povijesnog mladića, s imenom i biografijom, s prijateljima i mrziteljima.

Svećenička i hramska hijerarhija nastojale su ukloniti osobu koja je izazivala njihovu ”svetost” i pravednost, te ju opasno stavljala na kušnju; Pilat je udovoljio njihovim zahtjevima, svjestan da njihove optužbe ne opravdavaju  smrtnu kaznu.

Prema shvaćanju hramskog svećenstva Isus nije bio nevin: teretili su ga za najteži grijeh – bogohulje, a Pilatu su ga prijavili zbog huškanja naroda, pobune protiv Cara, jer je proglasio sebe kraljem – jesu li shvatili ili nisu da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nego neko drugo kraljevstvo u kojem slijepci progledaju, hromi prohodaju, malima se nagovještava spas.

”Revolucionaran” je taj nagovještaj svakako bio i zato realno opasan: rimski su namjesnici brutalno suzbijali svaki tračak nemira u puku, tako da se pobožnima činilo bolje da jedan umre nego da cijela zajednica ispašta.

Puk ni tada nije bio ni ”nehajni stvor”, kao što ni danas nismo svi okorjeli grešnici zbog kojih je Isus patio i preuzeo na sebe svu krivicu.

Danas je teško shvatiti (nebiblijsko) tumačenje Isusove smrti koje kaže da je umro radi grijeha svega svijeta i svih vremena, na otkupljenje i spas cjelokupnog ljudskog roda.

Ovogodišnji Križni put u rimskom Koloseumu, sa svim postajama u znaku križnih putova ilegalnih migranata, smrti u moru ili ponižavajuće egzistencije na rubovima zapadnih društava podsjećaju da ljudske patnje nisu nestale

U prvobitnoj sinoptičkoj verziji nema ni traga spasiteljske motivacije Isusove muke i smrti i ona se ne tumači kao otkupljenje i pomirba.

Isus ne biva izručen svojim progoniteljima radi otkupljenja ljudi od grijeha. Oni kojima biva izručen su ljudi (Mk14,41) i ”predan u ruke grješnicima” (Mk 9,31) u smislu generaliziranja. Nema u tome naznake da je patio kao pravednik za grješnike. Tek prijevod ”Septuaginta” ”pokazuje sklonost prema zamisli o patnjama pravednika” (E. Schillebeeckx, ”Jesus”, izd. Herder 1973., str. 264-270), s time da su pravednici ujedno oni koji trpe tlačenje od strane bezbožnika, bogataša, moćnika.

Krivica je krivica određene osobe i odgovornost je njezina, njezino je kajanje i njezin je izbor obratiti se ili ostajati u grijehu. Koliko je moralo biti nedjelo zbog koje netko mora toliko patiti!

Ukratko, nebiblijske interpretacije se iz perspektive rimskog prava i hramskih propisa u biblijsko vrijeme ne mogu pomiriti s našim današnjim pravnim obzorjem, pa postaju neuvjerljive koliko i neproduktivne zbog kajanja u stilu srednjovjekovnih i ranovjekovnih pasionskih pobožnosti.

Pratimo Križni put ne kao metaforu, nego kao događaj s povijesnom pozadinom, povijesnim akterima, poznatima i identificiranima, i s povijesnim pozivom na učeništvo.

Učeništvo nije vezano uz vrijeme, sistem, razdoblje, nego se inkarnacijski ostvaruje u svako doba: gdje god se i danas u svijetu optužuju i osuđuju, muče i ubijaju oni koji se zalaže za neke neotuđive vrijednosti, gdje ustaju protiv političke samovolje i nepravde ili gdje predrasude izoliraju i ubijaju nemoćne učenici će istupiti kao odvjetnici pravde i kao zaštitnici oklevetanih.

Pokora: umjesto dramatičnog razdiranja košulja u samooptužbama i samoponiženju (što je u nekim religioznim zajednicama bio način odgoja za poniznost u obliku fizičkog mučenja, psihičkog ponižavanja i seksualnog zlostavljanja, koji nisu ”uživali” samo dobrovoljci, oni koji su se zaredali, nego i njihovi štićenici) učinkovitije je promišljanje, reflektiranje i preokretanje nekih neproduktivnih misaonih tijekova.

Tamo gdje se ”njeguje” poniznost kao šutnja valja dignuti glas i upirati prstom u uočeno zlo, gdje je vladao posluh autoritetima razvijati neustrašivost, gdje je strahopoštovanje osujećivalo jasan govor hrabro progovoriti.

Prema shvaćanju hramskog svećenstva Isus nije bio nevin: teretili su ga za najteži grijeh – bogohulje, a Pilatu su ga prijavili zbog huškanja naroda, pobune protiv Cara, jer je proglasio sebe kraljem – jesu li shvatili ili nisu da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nego neko drugo kraljevstvo u kojem slijepci progledaju, hromi prohodaju, malima se nagovještava spas

Svatko neka se smatra pozvanim ispitivati sebe ne pridonosi li možda nenamjerno jednom od križeva našega doba.

U mnogim zemljama ljudi se slome pod teretom svojih križeva, očajavaju jer im križevi – glad, bolesti, epidemije, prirodne katastrofe, ratovi, bjekstvo – uskrate život dostojan čovjeka.

Svaki i svaka je pozvan(a) zapitati sebe što bi mogao/la i morao/la učiniti kako bi se prevladala ravnodušnost prema nejednakostima. Šimun Cirenac danas ne čeka da ga netko prisili na pomoć, nego sam uočava potrebe.

Pomagati i prosvjedovati za pravo i pravednost može biti rizično, uzrok smrtonosnog sukoba s moćnicima.

Nasuprot besmislenom žalovanju zato što ”sam nehajni stvor” valja se ugledati u osobu koja u svom zalaganju za te vrijednosti Kraljevstva Božjega, za ”opciju za male i siromašne” išao do krajnje konzekvence: ”Mladić, radikalno dosljedan, uz apsolutnu hrabrost i apsolutnu poniznost,….” to je apsolutna  suprotnost samoponižavanju kao i samouzdizanju (….) u poniznosti sabrati sve svoje snage i svoj autoritet za svoje zadatke …. u nesebičnom služenju…”

Isusovo učenje kao nadahnuće za državnike i svjetske političare: malena knjižnica aforizama, meditacija i haiku-poezije iz Švedske, objavljena 1961. godine, pod naslovom ”Vegmärken” posthumno je objavljen dnevnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda 1953.-1961. Daga Hammarskjölda, koji je te godine stradao u zrakoplovnoj nesreći pod još uvijek nepotpuno razjašnjenim okolnostima.

Hammarskjöld je Kristovo učenje ”crpio” iz etike svojih predaka, više generacija vojnika i državnika ujedinjenih u nesebičnoj službi za domovinu, kao i iz etike Alberta Schweitzera.

Proučavajući je, usvojio ju je za sebe i svoju visoku dužnost oblikovao po uzoru ”radikalnog mladića, bez samilosti i bez obzira na samoga sebe, koji je žrtvovao čak i zajedništvo sa svojim učenicima, kad oni nisu htjeli krenuli njegovim putem – ovaj mladić, osamljen ali dosljedan koji je koračao svojim putem, svjestan da može završiti  fijaskom i smrću, čak i kad je molio svojeg nebeskog oca da ga, ako je moguće, poštedi ispijanja tog kaleža”. ”Život bez vrijednosti za druge – gori je od smrti”, zapisao je Hammarskjöld 1959. (D. Hammarskjöld, ”Zeichen am Weg”, izd. 1967., str. 90-93).

Učeništvo nije vezano uz vrijeme, sistem, razdoblje, nego se inkarnacijski ostvaruje u svako doba: gdje god se i danas u svijetu optužuju i osuđuju, muče i ubijaju oni koji se zalaže za neke neotuđive vrijednosti, gdje ustaju protiv političke samovolje i nepravde ili gdje predrasude izoliraju i ubijaju nemoćne učenici će istupiti kao odvjetnici pravde i kao zaštitnici oklevetanih

Maknite se od neproduktivnog žaljenja i samosažaljenja, okrenite se konkretnim potrebama.

Tijekom Križnog puta u Koloseumu istaknuta su aktualna polja djelovanja: svugdje gdje se ljudima oduzima čast i dostojanstvo, gdje ne mogu živjeti dostojanstveno, gdje ih društvo izolira radikalni Kristov učenik uskoči zadovoljiti akutne potrebe i ustaje u djelatnu obranu.

Pasionski koral ”Du trugst Dein Kreuz, so lehr auch mich” (”Nosio si svoj križ – pouči tomu mene!”) Dag Hammarskjöld je dobro poznavao. ”Nosio si svoj križ – pouči tomu i mene” u tom je smislu vjera učenje, a ne poistovjećivanje s Kristom.

Svoje zalaganje za zadatke i obveze glavnog tajnika UN-a smatrao je učenjem i žrtvom – bio je svjestan da ima sve mogućnosti mnogo učiniti za mnoge.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora