Daša Drndić na daskama: Predstavom do katarze?

Po romanu Daše Drndić ”Leica format” u riječkom je kazalištu praizvedena istoimena predstava najavljena kao ”dijalog autorice s gradom”.

Poznavala sam Dašu Drndić, pročitala sam sve njene knjige i kroz napisano upoznala njen život. Jer u svojim romanima Daša Drndić majstorski prepliće faktografiju i fikciju uvodeći u narativ dokumentarne rukavce, ali unatoč fragmentarnom pisanju čitatelju podastire čvrstu fabulu koja uvijek odražava njen stav, njene borbe, razmišljanja, osjećaje … U svojim knjigama Daša Drndić se razotkriva pred čitateljem ne tražeći da ju voli ili razumije. Ona naprosto piše onako kako misli. A to kako je Daša mislila u meni je uvijek izazivalo duboko divljenje i poštovanje.

Pitala sam se je li uopće moguće taj disperzirani narativ postaviti na scenu!

Adaptaciju i dramatizaciju teksta predstave potpisuje Goran Ferčec. Daša mi je govorila kako bi baš njemu prepustila svaki svoj roman s punim povjerenjem.

Adaptaciju i dramatizaciju teksta predstave potpisuje Goran Ferčec. Daša mi je govorila kako bi baš njemu prepustila svaki svoj roman s punim povjerenjem. Ipak, mislila sam, zašto baš ”Leica format”?

Ipak, mislila sam, zašto baš ”Leica format”?

U toj knjizi, tiskanoj 2003. godine, ona govori o Rijeci. Ni prva, ni zadnja. Ali za razliku od onih koji se ovog grada sjećaju s nostalgijom ističući romantične trenutke iz mladosti ili nižući slike iz djetinjstva poput slatkorječivog spomenara, Daša Drndić vidi Rijeku onakvom kakva jest. Realno. K tomu u teškom vremenu. Ne vidi razloga za uljepšavanje onoga što lijepo nije.

Vjerna svom dokumentarističkom istraživanju Daša Drndić suočava nas i s Rijekom kakva je nekad bila. S gradom koji je početkom 20. stoljeća imao tramvaj (prije Zagreba), kazalište, dvadesetak kinematografa i barem toliko hotela; Rijeka je u to vrijeme bila industrijski grad, ali i kulturno središte, povezana brodskom linijom s Amerikom!

Likovi koje uvodi u roman ”Leica format” svjedoče o Rijeci kroz cijelo 20. stoljeće, da bi im se osobnim zapažanjima pridružila na samom kraju stoljeća, u devedesetima, kad je izabrala ovaj grad kao mjesto svog življenja.

I otkrila ksenofobiju, netrpeljivost, agresiju, zatvorenost, hladnoću, malomišćansku posvećenost ispraznosti … sve ono po čemu Rijeka nije bila poznata.

A to se gradu te 2003. godine nije dopalo! Nije mu se dopalo do te mjere da napisano autorici nije oprostio do smrti!

Likovi koje Daša Drndić uvodi u roman ”Leica format” svjedoče o Rijeci kroz cijelo 20. stoljeće, da bi im se osobnim zapažnjima pridružila na samom kraju vijeka, u devedesetima. I otkrila ksenofobiju, netrpeljivost, agresiju, zatvorenost, hladnoću, malomišćansku posvećenost ispraznosti … sve ono po čemu Rijeka nije bila poznata

Goran Ferčec nije iznevjerio Dašu Drndić! Na sceni je Ona, njen jezik i misao. U izvornoj formi. Tanja Smoje igra ju s mjerom koja zadivljuje.

Sve ono što su Daši Drndić zamjerali dušebrižnici ovoga grada nakon knjige ”Leica format” našlo se u predstavi. Baš onako kako bi Daša željela. Istinito, ali ne sa zlobom, već s pedagoškom notom! Prošarano sjećanjima, dokumentaristikom i emotivnim trenucima.

Režija Franke Perković podcrtava te emocije koje se nalaze na svakoj stranici naizgled suhog faktografskog teksta vodeći nas diskretno kroz dvosatnu predstavu kao kroz život. Život jednog grada, njegovih stanovnika, slučajnih prolaznika i onih koji su tu došli da ostanu.

Ljudi iz malih sredina ne vide grad očima onih koji su proputovali svijet, živjeli život bogat događajima, upoznali ljude vrijedne sjećanja i spominjanja … Biti jedna od žaba uvijek u istoj bari, brčkati se u gustoj žabokrečini, kolektivno kreketati i samozadovoljno obavljati jednostavni reproduktivni ciklus nikada nije bio izbor Daše Drndić. Ona je htjela više, bolje i dalje.

Izdvajala se revolucionarnim idejama koje je naslijedila od svojih predaka, antifašizmom u krvi i silnom potrebom za znanjem, a istovremeno osjetljivošću na sudbine malih, običnih ljudi i onih drugačijih, koje je željela zaštititi.

Kad je i sama postala ”drugačija”, odlučila je odseliti iz Beograda u kojem je živjela četrdeset godina.

Sve ono što su Daši Drndić zamjerali dušebrižnici ovoga grada nakon knjige ”Leica format” našlo se u predstavi. Baš onako kako bi Daša željela. Istinito, ali ne sa zlobom, već s pedagoškom notom! Prošarano sjećanjima, dokumentaristikom i emotivnim trenucima. Režija Franke Perković podcrtava te emocije koje se nalaze na svakoj stranici naizgled suhog faktografskog teksta vodeći nas diskretno kroz dvosatnu predstavu kao kroz život

Pred sam kraj njenog života, posjećujući je u bolnici, pitala sam ju zašto Rijeka. Osim što je u tom trenutku u Rijeci živio njen otac, Daša Drndić nije imala nikakve veze s Rijekom. Rođena je u Zagrebu, a i dramaturškim radom na Trećem programu radio Beograda bila je najviše upućena na Zagreb, bila je poznata u krugovima svoje profesije i možda ne bi prošla ono što je prošla u Rijeci!

Rekla mi je: ”U Zagrebu bih, vjerujem, lakše dobila posao u struci, tamo sam imala prijatelje koji bi me zaštitili od neimaštine i beznađa. U Zagrebu bi, možda, sve bilo drugačije, ali onda ne bi bilo ovih knjiga. A ja sam imala takvu potrebu pisati o svemu što se događa oko mene. I to je bio moj izbor koji nisam nikad požalila!”

”Leica format” peta je knjiga Daše Drndić u njenom riječkom dijelu života. Za koji u romanu kaže da je malen i kratak, nikakav, šupalj i štur … u mrtvom, malom gradu koji je nekad, kao i ona, bio posve, posve živ i velik.

”Sad oboje tavorimo u vlastitoj malenosti, ja ljuta, on nijem, svjedoci naše uzajamne bijede. Očevici umiranja onog drugog, njušitelji rasapa naših nutrina. Tražimo vlastito bilo, tražim ja grad, traži on mene, poluslijepi bauljamo, tapkamo po ljepljivoj rastočenoj masi naših prošlosti, bolesni i nerazdvojni neprijatelji dok nas smrt ne rastavi.”

Danas, s distance od šesnaest godina i još četiri romana nastala u posljednjih deset godina autoričina života, događanja u predstavi ”Leica format” doživljavamo drugačije nego pri prvom čitanju knjige. Tekst je isti, dramaturški pročešljan i sklopljen u napetu priču, ali danas u njemu otkrivamo slojeve koji anticipiraju kasnija događanja. Otkrivamo boljetice uzrokovane stresom i poniženjem na koje tada nije obraćala pažnju, a koje su se pretvorile u kobnu bolest. Mala astma, velika astma.

Biti jedna od žaba uvijek u istoj bari, brčkati se u gustoj žabokrečini, kolektivno kreketati i samozadovoljno obavljati jednostavni reproduktivni ciklus nikada nije bio izbor Daše Drndić

Na jednom mjestu u ”Leici” Daša Drndić piše: ”Moja sjećanja nisu ovdje, jer, kako rekoh, ovdje ni na groblju nemam nikoga. To je, sad vidim, moje najveće nemanje, to nemanje mrtvih u blizini. Kad bih imala nekoliko vlastitih mrtvaca u blizini, makar u prahu, možda bi bilo bolje. Što ako ovdje umrem?”

S godinama, s uspjehom njenih romana, s domaćim i međunarodnim nagradama, s prijevodima njenih knjiga na dvanaest jezika – iako je i dalje živjela na istom mjestu, u zgradi s drvenim međustropnim konstrukcijama i nakrivljenim stubištem, na trećem katu bez lifta – Daša Drndić pomirila se s gradom koji je izabrala za život.

I počinak nakon smrti.

Što će grad na to reći ostaje da vidimo na reprizama predstave ”Leica format”. Čija je praizvedba ispraćena dugim, gromoglasnim, ganutljivim aplauzom. Dovoljno za katarzu?
 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora