Blasfemični mit o Bleiburgu

Neslavni kraj ustaškog režima, katastrofalno urušavanje svih njegovih materijalnih svjedoka – ”Bleiburg” je tek jedan, ali najtragičniji čin – vapili su, vape i danas za nekakvim suvislim obrazloženjem, za ”višom smislom”.

Tragedija je, razumljivo, nepodnošljiva svima koji su se s njom suočavali i nosili tijekom svojih života. Katastrofa nije došla iznenadno – od 1944. godine ”evakuiraju” se obitelji hrvatskog državnog vodstva i visokih dužnosnika i smještaju se u razne reprezentativne i komforne zgrade u predjelima njemačkog Reicha koje zračni napadi saveznika još nisu uhvatili.

Njih prate dušobrižnici: oni su, kao što se može razabrati iz austrijskih biskupskih i župskih arhiva, osim za svoje visokorangirane štićenike, morali brinuti i o već prilično demoraliziranom lokalnom stanovništvu kojem je postajalo sve jasnije kojem kraju ide rat.

Osmišljavanje razloga zbog kojih je došlo do ”Bleiburga” i kako se ”hrvatski narod” uopće našao u Bleiburgu vodi do stvaranje još jedne karike u već postojećem mitu o Hrvatima vječnim žrtvama (nakon što su kao žrtva ušli i u Kraljevinu Jugoslaviju)

O krivici neposredno nakon rata nije se govorilo ni u crkvenim očitovanjima: nakon što su saveznici identificirali nacističke zločince, a sud u Nürnbergu ih osudio i osude proveo, posao je bio obavljen.

No saveznici su se skanjivali ”loviti male ribe”, a kršćanske su se crkve prešutne dogovorile da će radije preodgajati stanovništvo za obnovu i usvajanje demokratskih vrlina. Za razmišljanje o svačijoj ulozi u nacističkom režimu nije apsolutno nigdje postojala ikakva spremnost.

Tu treba uzeti u obzir i psihološko stanje ljudi – umor od rata i od pretrpljenih strahota, žalovanje zbog gubitka članova obitelji, domova, domovine … Svi su sebe smatrali žrtvama – i crkve su se skanjivale načeti pitanje krivice i odgovornosti; unutar njih postala je svijest o tome da bi se kad-tad u njih moglo upirati prstom i podsjećati ih na boje kompromisa.

Dušobrižnici među kandidatima za preodgoj, među dotadašnjim nacistima i ustašama u logorima – su bili ti koji su, što iz vlastitog uvjerenja, što iz solidarnosti sa svojim zemljacima, pribjegli metodi koja se može okvalificirati kao ”mitologizacija”, te je tragični ishod rata i kraj NDH ”tragedija hrvatskoga naroda” (a ne tragedija ustaša i Hrvata i Hrvatica koje su zaveli); ”hrvatski narod” je postao žrtvom politike, kao već toliko puta tijekom tisućljetne hrvatske povijesti; hrvatski narod je doživio izdaju, iako se u NDH borio protiv komunizma; NDH je morao ratovati – jer se rat vodio protiv komunizma, a za kršćansku Europu; Zločini zbog kojih saveznici terete Hrvate su zločini druge strane – komunista, partizana; hrvatski narod je žrtva, a ne zločinac; Ako su se i dogodila ”pojedinačna kršenja prava u ratu (ius in bello), radilo se o zločinima iznuđenima zbog borbe protiv komunista.

Osmišljavanje razloga zbog kojih je došlo do ”Bleiburga” i kako se ”hrvatski narod” uopće našao u Bleiburgu vodi do stvaranje još jedne karike u već postojećem mitu o Hrvatima vječnim žrtvama (nakon što su kao žrtva ušli i u Kraljevinu Jugoslaviju).

Crkveni listovi i duhovni tekstovi iz svećeničkih pera ne razlikuju se od onoga što će se kad-tad pročitati u protukomunističkim časopisima i knjigama hrvatske emigracije u Njemačkoj i prekomorskim zemljama, a to je teza o Hrvatskoj kao vječnoj žrtvi izdaje od strane moćnika.

Nema tu ni trunke reflektiranja uzroka i posljedica – zoran primjer je ”Magnum crimen”, film koji je u dva dijela emitiran na Prvom programu HRT-a (13. i 15. svibnja). Usput rečeno, u tom uratku, u kojem je povijest izvrnuta i postavljena naglavce, za naslov je korišten naslov čuvene Novakove knjige ”Magnum crimen – Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”, Zagreb, 1986., a da o toj knjizi i njegovu istovjetnom naslovu ni spomena nema! (Kako se to zove pravnim rječnikom?)

Roland Barthes (”Mythologies”, 1957., Mythen des Alltags, 1964.) stvaranje mita objašnjava potrebom da se pronađe ”nadvremenski”, ”vječni” značaj za kontigentan događaj; ”sudbinski” se događaj morao dogoditi onakav kakav se dogodio i nikako drugačije. Jednako tako mit definiraju Claude Lévy-Strauss i Mircea Eliade (”Das Heilige und das Profane”, 1965.; ”Mythos und Wirklichkeit”, Frankfurt/M., 1988./Pariz, 1963.).

Neslavni kraj ustaškog režima, katastrofalno urušavanje svih njegovih materijalnih svjedoka – ”Bleiburg” je tek jedan, ali najtragičniji čin – vapili su, vape i danas za nekakvim suvislim obrazloženjem, za ”višom smislom”

Da je nešto takvo kakvo jest, znači da nužno mora biti onako i nikako drugačije.

Drugi svjetski rat se morao dogoditi – kao obračunavanje s komunizmom i kao način držanja komunizma podalje od kršćanske Europe.

Za neslavni ishod te vječne borbe koristim definiciju mita kod Umberta Eca: ”Mit je filtrirana povijest”.

Mircea Eliade i Roland Barthes naglašavaju da mitovi nisu činjenična izvješća; realni događaji čak nisu bitni, bitan je ”njima podmetnuti smisao”. Jer u nekom narodu mitove ne iznjedruje stvarnost – naprotiv: mitologija proizvodi povijest (Ernst Cassirer: ”Philosophie”).

Mitologija stvara pobjednike, a proizvodi i žrtve. Kad se ne pita za krivicu, žrtva ispadne ”nevina”.

Narativ o ”nedužnim”, ”nevinim žrtvama Bleiburga” nastao je upravo u centrima dušobrižništva nad ratnim zarobljenicima zemalja Osovine: bivši vojnici Wehrmachta, čak i oni SS-a, su opravdavali svoje nečuveno brutalno ratovanje na Istočnoj bojišnici ”nužnošću radikalnog istrebljenja neprijatelja”, ”posluhom zapovijedi”, ”žrtvovanjem samoga sebe za ljubav domovine”.

Za utvrđivanje individualne odgovornosti suci i tužitelji u suđenjima za ratne zločine trebali su razlučiti služe li takvi argumenti samo kao ”olakotne okolnosti” u suđenju prekaljenom, hladnokrvnom ubojici ili prevarenom, sluđenom, priprostom vojniku koji možda naknadno shvaća što je učinio i kaje se.

U velikom (zbog brojnih optuženika) suđenju njemačkim nacistima državni tužitelj Wilhelm Bauer (Židov koji se na jedvite jade spasio od deportacije na Istok), slomio se pod teretom utvrđivanja i dokazivanja krivice svakom optuženiku zato što nije postojala apsolutno nikakva svijest o krivici i odgovornosti.

U Hrvatskoj je zbog tradicionalnog antikomunizma iz predratnih vremena svaki stradalnik od partizanske ruke, bilo u ratu, bilo poslije rata, bio ”nedužna žrtva”: a haračenje narodnih sudova na oslobođenim teritorijima – koje je ZAVNOH u više navrata obustavljao zapovijedima i vraćao vojnu disciplinu – potvrđivalo je uvjerenje da su stradalnici Bleiburga svi od reda ”nedužne žrtve”.

Crkveni listovi i duhovni tekstovi iz svećeničkih pera ne razlikuju se od onoga što će se kad-tad pročitati u protukomunističkim časopisima i knjigama hrvatske emigracije u Njemačkoj i prekomorskim zemljama, a to je teza o Hrvatskoj kao vječnoj žrtvi izdaje od strane moćnika

Pak za žrtve je crkveno naučavanje utvrdilo smisao: Čudo u Fatimi 1917. Pružilo je molitvu i žrtvu za obraćenje Rusije, tada će biti osiguran svjetski mir.

Katolička Crkva je pronašla svoj raison d’ etre u pružanju smisla patnji hrvatskoga naroda, kojem je, kao, ”nametnuta kolektivna krivica”: pati narod, a najviše pati Crkva (nadbiskup Bozanić u svojoj homiliji u Bleiburgu 2007. godine).

”Patnje”, ”patnje nevinog”, ”patnje pravednika” upravo vape za to da se povežu s Isusovom mukom i smrću. Sa Yves Bizeul (”Theorien der politischen Mythen und Rituale”, Berlin, 2000.) možemo govoriti o sakralizaciji mita.

Otkad je HBK preuzela organiziranje vjerske komemoracije u Bleiburgu, propovijedi biskupa crpe iz tog fundusa teologije spasenja: (2005. Vinko Puljić; 2006. msgr. Josip Mrzljak, 2008. Slobodan Štambuk; 2011. Nikola Kekić). ”Nevine žrtve” su, prema biskupu Ivasu (2012.), čak i oni ”nedužni Hrvati” koji su pobjegli u Južnu Ameriku, gdje su kao ”prognanici na Babilonskim obalama, plakali za svojom zauvijek izgubljenom domovinom”. ”Žrtve su preuzele na sebe svoje patnje radi dobrobiti sviju (2004. Mile Bogović). Isusovo mučeništvo kao uzor učeništva: ”Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za .mnom.” (Mt. 16,24).

Na pitanje je li pogrešno vjerom, Kristovim mučeništvom obrazložiti nasilnu smrt, smaknuće bez suda, ono što inače može izazvati samo bijes, očaj, trajnu mržnju možemo samo reći: Ne samo što je pogrešno, upravo je prava blasfemija uspoređivati vojnika nakon poraza i zarobljavanja, takoreći u rukama svojih (potencijalnih) egzekutora, s Isusom pred nepravednim sudom i nevinim ubijenim.

Vojnik u ratu ne može opstati bez sijaset kompromisa sa svojom etikom i to mora mučiti vojnika, svjesnog kršćanina još više. Za to ima tek jedan izlaz: smrt – ili dezertiranje: Ne čini mi se da je ikada napomenuto s kojim su se grižnjama savjesti, dilemama i kompromisima nosili istinski katolici kad su kao vojnici u hrvatskim ofenzivama morali ”obavljati svoje dužnosti”.

U Hrvatskoj je zbog tradicionalnog antikomunizma iz predratnih vremena svaki stradalnik od partizanske ruke, bilo u ratu, bilo poslije rata, bio ”nedužna žrtva”: a haračenje narodnih sudova na oslobođenim teritorijima – koje je ZAVNOH u više navrata obustavljao zapovijedima i vraćao vojnu disciplinu – potvrđivalo je uvjerenje da su stradalnici Bleiburga svi od reda ”nedužne žrtve”

Tada nisu imali ni šansu za ono što žrtva jest: dobrovoljan čin, sacrificium, žrtvovanje sebe za druge, čuvanje leđa drugima, čak i po cijenu vlastitoga života. (Evanđelje po Ivanu 15, 38: ”A veću ljubav nitko ne može iskazati nego da život dade za svoje prijatelje”).

Vjerojatno je u ratu i bilo takvih dokaza vojničkog junaštva i nesebičnosti – no oni ne mogu izbrisati ljagu na cjelokupnom ratu.

Vojnici, njihovo junaštvo, njihova humanost zloupotrebljavani su za agresivan rat, za nehumanost protiv drugih naroda – i taj aspekti se i u slučaju ”Bleiburga” namjerno potiskuje u drugi, treći plan – rat sve vojnikove vrline kalja zločinom.

Čak se i crkveni učitelj sv. Augustin (”Liber de dono perseverantiae”) hrvao sa svojim naukom o ”pravednom ratu”, o ratu što ga Bog prepusti ljudima ili za obranu ili pak za kaznu za razvratni život i druge grijehe u Starom zavjetu. Vladari su taj nauk, kao i geslo sv. Pavla da je ”svaka vlast od Boga”, te evanđeosko ”Caru carevo, Bogu božje” blasfemički iskorištavali. Crkve su se skanjivale preporučiti otpor vlastima, odbijanje ratovanja, dezerterstvo.

Premda između 1941 i 1944. godine u hrvatskom katoličkom tisku nema izravne kvalifikacije rata, sve do savezničkih napada – njih je episkopat imenovao moralnim kvalifikacijama – svaki je vjernik mogao prepoznati opravdavanje borbe protiv partizana.

Načelna razmišljanja o tome može li ijedan rat biti pravedan i opravdan počela su se pojavljivati tek dugo nakon kraja Drugog svjetskog rata. Takav se zaokret nazire tek nakon upotrebe atomskih bombi u Hiroshimi i Nagasakiju.

Protestantski teolog Helmut Gollwitzer je 1957. godine u svom tekstu ”Die Christen und die Atomwaffen” (”Kršćani i atomsko oružje”) piše da nauk o ”pravednom ratu” može ”funkcionirati kao etičko opravdanje ako iza njega stoji istinska vjera u to da je Bog gospodar rata i mira, te da on stoji iza ratnika koji se bori za pravednu stvar”. Prava vjera kao preduvjet da se udovolji principu ”Bonum ex integra causa”. Ima li u to i najmanju sumnju, vrijedi ”Malum ex quolibet defectu”. Onda je ”pravedni rat” doista samo ”truli kompromis između Evanđelja i ovozemaljskih potreba”.

”Sakralni mit” oko događaja u Bleiburgu i na drugim stratištima i mjestima zločina otežao je i otežava i dalje razborito, racionalno ophođenje s poviješću. Proturječni odnos Crkve prema povijesti 1945. godine pokazuje se u različitoj razini predstavljanja u komemoracijama u Jasenovcu i na Bleiburgu.

Simbol i simptom za različite i nejednake kulture sjećanja – jednu za žrtve ustaštva (i oni imaju članove obitelji koji žale za njima, a te obitelji nemaju grobove gdje mogu odati počasti svojima), drugu za ustaške i ine vojnike i njihove obitelji. Žrtve nastradale su ”sjeme novoga života” – za Hrvatsku, Europu – pozivaju na mir, ljubav, pomirbu i praštanje. (2003. Želimir Puljić u Bleiburgu). Ali su ipak najprije pokojnici i nečiji oplakivani članovi obitelji, a tek iz zrele vjerske perspektive ”sjeme novoga života”. Iz toga rezultira kontroverzni i problematični pojam ”pomirba”.

Katolička Crkva je pronašla svoj raison d’ etre u pružanju smisla patnji hrvatskoga naroda, kojem je, kao, ”nametnuta kolektivna krivica”: pati narod, a najviše pati Crkva (nadbiskup Bozanić u svojoj homiliji u Bleiburgu 2007. godine)

”Pomirbe” bivših neprijatelja: Pomirbeni rituali između pobjednika i poraženih imaju dugu povijest, takvi obredi između žrtava i počinitelja nisu poznati: Žrtve su pokojne, a preživjeli šute i u pravilu ne priznaju. U najboljem slučaju postoje simbolične geste pokore i poniznosti, kao što je spontano klečanje Willyja Brandta pred spomenikom žrtvama Varšavskog ustanka. Žrtve ne mogu praštati, počinjeno je počinjeno.

Što nam ostaje činiti: mit tumači prošlost – no ne pruža vizije za budućnost. Umjesto ”prerade prošlosti” može biti samo sjećanje: shvaćanje i prihvaćanje krivice, te shvaćanje da krivica ostaje. Kao jedinog razboritog savjeta za ophođenje s krivicom iz prošlosti valja se držati preporuke kasidijskog mudraca Baal Schem Tova iz 18. stoljeća: ”Tajna spasenja je sjećanje”.

Naglasak nije na ”spasenju”, jer nisu bitni živući, nego na ”sjećanju” – po imenima i prezimenima. Kako ima sve manje živih svjedoka koji mogu podsjećati i upozoravati na sjećanje, moramo sjećanje materijalizirati obredima i medijima. Ta preporuka možda nekoga razočara, previše je ”slabašna”, jer sjećanja blijede.

Zato ih treba prenositi na buduće generacije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora