Plenkoviću: ovako dalje ne možete! Branite nepravde i prevare

Živimo u doba kvarnih ministara i vlasti koja ostaje bez podrške, pa kupuje većinu u Saboru, daje obećanja koja ne izvršava, izbjegava reforme, a voli svjetska prvenstva. Prošle godine uspjesi nogometaša su je spasili. Očekuje se vruće ljeto i poplava radosnih vijesti o tome kako nam je dobro.

Ono što se trenutno događa u Hrvatskoj politici je grčevito nastojanje da se zloupotreba vlasti i korupcija proglase normalnom i paralelno s tim da se pokunjimo i priznamo da smo lijeni i glupi te da bolje nismo ni zaslužili, da ne vidimo očito i da se mirimo sa sudbinom, da aberacije i patologije vlasti smatramo nevažnim i prolaznim.

Hrvatski ministri ne govore istinu kad ih se pita i optuži; najgore je što se optužuju sami, nesvjesni onoga što govore. Kažu da nisu učinili ništa loše, da su nešto uradili radi dobra drugih, a premijer kaže da su djelo počinili nekada, ranije, kada još nisu bili ministri (valjda su nedjela učinjena u starom režimu oproštena).

Ono što se trenutno događa u Hrvatskoj politici je grčevito nastojanje da se zloupotreba vlasti i korupcija proglase normalnom i paralelno s tim da se pokunjimo i priznamo da smo lijeni i glupi te da bolje nismo ni zaslužili, da ne vidimo očito i da se mirimo sa sudbinom, da aberacije i patologije vlasti smatramo nevažnim i prolaznim

Hrvatski bahato tvrde da su u pravu i daju ostavke da ne štete svojoj stranci, kao da su oni iznad svega dobri, uspješni i ničim nisu zavrijedili smjenu. Odlaze se spasiti na rezervni položaj kao da ih to oslobađa odgovornosti. Mogu nam se smijati.

Normalno (zapravo ”normalno”) bi trebalo biti da se ministri i njihovi najbliži odjednom obogate, iako su im donedavna poduzeća padala u stečaj, a oni bili porezni dužnici. Stečeno bogatstvo objašnjavaju branjem lavande, pranjem prozora na benzinskim postajama, magičnim i misterioznim kupnjama limuzina po povoljnim cijenama.

Bili su siromašni, ali štedljivi, propadali kada su plaćali novcima od vlastitog rada, a otkad imaju proračun i troškove pokrivamo svi, odjednom im je krenulo.

Ne putuju u Veronu i ne prave se da vole operu, jer žele izbjeći usporedbu s prethodnicima. Vole cajke i sanjaju orijentalne despocije. Njihovi drugovi bježe na istok tražeći azil. Bahate se jer misle da im je vlast čvrsta.

Da li to oni nas nehotice smatraju blentavcima? Kažem nehotice jer misle da su svi ljudi takvi – uostalom, okružuju se klimavcima koji im sve povlađuju – ili je to nekakva čudna taktika obrane neobranjivog, negiranja očitog?

Možda misle da će ljudi povjerovati i u najveće gluposti ako ih ponavljaju i grčevito brane. Uostalom, zar nije Galileo osporavao ono očito – da se Sunce kreće oko Zemlje i da to svaka budala jasno vidi. Svoje sumnje u vladajuću politiku zadržao je za sebe znajući da će prije ili kasnije istina pobijediti.

Moguće je, štoviše, vjerujem da se radi o strahu od remetinečkih uskih prozora, od toga da će sjediti u nekoj zabačenoj prostoriji neke agencije i da će paziti na troškove mobitela, plaćati svojom karticom troškove i rasprodavati skrivenu imovinu da bi platili troškove odvjetnika i suda.

Strah je njih, pa u panici posežu za maštovitim objašnjenjima, glupavim izjavama i izmišljaju bande koje im prijete. Svakome tko je čitao ”Zlatno tele” Iljfa i Petrova poznat je lik Korejka koji ne smije pokazati svoje bogatstvo stečeno pljačkom i mitom. To je primordijalni strah usamljenog lopova bogataša kojeg izbezumljuju besmislene poruke, a do ludila dovode novinarska pitanja. Ostavke se daju iz straha od smjene, od optužbe i kazne i razmetljivost je samo samoobmana.

Ostavku bi trebali naši dični ministri-osumnjičenici podnijeti ne iz moralnih razloga, nego radi nedostatka ”snalažljivosti u nerekurirajućim situacijama” (definicija inteligencije).

Biram riječi jer mi je neugodno napisati da govore gluposti. Ostavke trebaju pasti prije zbog obične gluposti, blaže rečeno, zbog panike i nesnalaženja.

Hrvatski bahato tvrde da su u pravu i daju ostavke da ne štete svojoj stranci, kao da su oni iznad svega dobri, uspješni i ničim nisu zavrijedili smjenu. Odlaze se spasiti na rezervni položaj kao da ih to oslobađa odgovornosti. Mogu nam se smijati

Ministar ne može biti netko tko glumi oholost, a panično strepi nad otkrićima o svojoj imovini. Ministar ne smije biti netko tko uzastopno ne zna popuniti imovinske kartice. Ministar ne smije biti netko tko se ne može sjetiti imovine koju je zaradio berući lavandu po ljetnom suncu. Ministar ne smije pobjeći s mjesta prometne nesreće. Ministar ne smije biti netko kratkog pamćenja, s navikom da izmišlja, mulja i laže.

Tek nakon takvog testa sposobnosti i inteligencije dolazi test etičnosti i poštenja. Nitko od naših trenutnih ministara ne može proći ni jedan od takvih testova ni s dvojkom.

Ministar Marić (od milja ministar imovine), onaj koji trži državnu imovinu, kaže da je s franjevcima razgovarao ne kao dužnosnik, već kao vjernik i župljanin, a nikako ne i kao ministar. Valjda su razgovarali o teološkim pitanjima Svetog Duha ili detaljima misnog obreda te je osvježio sjećanja na vrijeme kada je bio ministrant, a ne još ministar. Zašto nije ugovor potpisao kao vjernik i župljanin?

Pomiješalo mu se daje li imovinu kao ministar ili kao ministrant. Zar misli da se mogu razdvajati uloge jedne ličnosti, pa onda ministar ne zna što župljaninu odgovara? Govori da je dobio derutni stan u Zvonimirovoj ulici. Nije se mogao prodati. Zašto ne pozove novinare i ne pokaže koliko je derutan? Inače se smatra da su kod kupnje važne lokacija i cijena.

Probajte vi, obični investitori doći do njega ili od zaposlenih zaposlenika dobiti informacije telefonom o mogućnosti kupnje državne imovine. Mailom je nemoguće, popis ukupne imovine ne postoji; prema njima su trapisti i iluminati pričljivi ljudi koji služe javnosti.

Ideja otvorene vlasti (Švedska, 1766.) i nastala je radi potrebe da građani znaju sve o financijama i imovini države – uostalom, to je njihovo. Zatvorenost i tajnovitost poslova gazde državne imovine postaje legendarna. On koji je stručnjak za financije ni sam se ne snalazi u tome što je njegovo, koje mu je poduzeće u stečaju, koje je prenio na druge.

A sve je započelo podmuklim optužbama nekadašnjeg prijatelja Ivice Todorića da je župljanin rado koristio malu vilu na Smokvici u prigodnoj pratnji dviju mlađih žena (si unus cum una in… pater noster ormare non consetur).

Da se ne bi izvrgavao takvim neprilikama, njegov poslovni partner prodao mu je omanju vilu u Živogošću. I stan u Veslačkoj. Kupljen valjda za poslovni prostor. (Kome? Jer ministar se ne smije baviti uzgrednim poslovima.) Sitnica – pola milijuna eura. Neka se nađe. Ne može se vječno biti ministar. Sve čisto, i transparentno i povoljno.

Drugi ministar na početku se i ne može sjetiti što sve ima. Nije čudno da mu se potkrala sitna pogreška na imovinskoj kartici.

Živimo u doba kvarnih ministara i vlasti koja ostaje bez podrške, pa kupuje većinu u Saboru, daje obećanja koja ne izvršava, izbjegava reforme, a voli svjetska prvenstva. Prošle godine uspjesi nogometaša su je spasili. Očekuje se vruće ljeto i poplava radosnih vijesti o tome kako nam je dobro

Nije se sjećao ni poreznog duga, ni kupnje i prodaje imovine svoje tvrtke, sve čisto i transparentno. Kupi jeftino, prodaj skupo jednostavan je princip tržišta i zloban je svatko tko u tome nalazi nešto loše.

On ima sve dozvole za objekt koji nije u katastru. Ima građevnu i uporabnu dozvolu. Ima kategorizaciju kuće jer je iznajmljuje. Obično se kaže da je katastar dokaz o fizičkom izgledu objekta, a zemljišne knjige dokaz o pravnom statusu. Ovako se u banalnosti imovinske kartice otkrilo svašta. Čak je ministar morao lagati da se izuzeo od odlučivanja.

Ispalo je da se nije izuzeo, ni formalno. Pokazalo se da ima porezne dugove i da je to obiteljsko nasljeđe. Ministar je donio punu torbu dokumenata premijeru i dokazao svoju nevinost kod njegovog strogog pregleda. Zašto nije dokumente pokazao javnosti? Tvrdio je da nema veze s prenamjenama zemljišta, a dokumenti ga demantiraju.

I još jedan ministar imao je problema s katastrom i imovinskom karticom. Najprije je rekao da mu podmeću (banda jedna!?). Onda je upisao korekcije. Ne male. Kuća za roštiljanje ispala je sporna. Valjda podmetnuta. Kao što su podmetnute i fotografije, vjerojatno montaže, iz neke opskurne sobe. Kako se jedan zastupnik, slikan u bijelim mudantama u atenskom hotelu nije ranije sjetio pozvati na šiljaste cipele koje dokazuju montažu.

Jednoj ministrici se nenadano u dvorištu našao Mercedes. Ispalo je da je u najmu njenih roditelja i da nije njen, ali privid nije njen dogovor s uvoznikom kojem je (u granicama zakona) mogla pomoći u uvozu autobusa.

Premijer previše preuzima na sebe. Ako je zajednički nazivnik svih skandala beskrupulozno korištenje funkcija za osobni dobitak, onda on za to zna ili je morao znati, pa time njihovu odgovornost preuzima na sebe.

Stvara se dojam da brani osumnjičene za ozbiljne stvari, da je postao politički pokrovitelj nečasnih poslova, da će, ako se to nastavi, postati suučesnik, čega se uspješno klonio.

Koliko se može tako dalje? Postao je talac ne jednog i ne grupe, već sistema koji ne smije opstati.

Mislim da nema dalje. Propustio je pravi trenutak kad je mogao odlučiti o izvanrednim izborima. Bilo je više takvih, no izbori za Europski parlament, tragično izgubljeni, dramatično su pokazali njegovu rastresenost i život izvan stvarnosti.

Zašto zaboga nije već raspisao izbore, skrojio liste, napravio kompromise i ujedinio stranku. Mogao je, ali nije i stekao je reputaciju oklijevala i neodlučnog vođe.

Ministar ne može biti netko tko glumi oholost, a panično strepi nad otkrićima o svojoj imovini. Ministar ne smije biti netko tko uzastopno ne zna popuniti imovinske kartice. Ministar ne smije biti netko tko se ne može sjetiti imovine koju je zaradio berući lavandu po ljetnom suncu. Ministar ne smije pobjeći s mjesta prometne nesreće. Ministar ne smije biti netko kratkog pamćenja, s navikom da izmišlja, mulja i laže

Zar čeka da ga istraživanja javnog mnijenja uvjere da nije žrtva D’Hondta, već vlastitih saveznika, prikrivenih sabotera, anarhoidno-liberalnih medija i vanjskih neprijatelja?

Počinje sličiti na gubitnika, a takvom se, i kad je mudar i odmjeren, ništa ne uzima za dobro – ni ekonomske statistike, ni standard ljudi, ni rast plaća i penzija.

Kao šef svih ministara i političkih tajnika sastaje se s njima u pauzama svojih putovanja. U rane sate dok novinari spavaju oni ulaze na stražnja vrata, izlaze ozareni na prednja, s olakšanjem jer im je oprostio, jer ih je razumio, jer su ga razuvjeriti. Kao da su išli na svetu ispovijed, skrušeni i puni straha, a kada su dobili oprost i razrješenje (bez priznanja i spoznaje grijeha), postaju veseli i samouvjereni.

Zakleli su se da nisu učinili ništa loše, da su im namjere bile plemenite i da je sve bilo zakonito. Ako idu oni, ide i on. Ne znamo jesu li na kraju pali zagrljaji i ritualni poljubac u obraz (ne može promaknuti to da neki saboteri na TV prikazuju film ”Kum” u delikatnim trenucima).

Ispovijed je za vjernike sveta stvar. Iskreno i skrušeno priznaju grijehe, spoznaju što su uradili, pokaju se i prime kaznu da bi dobili oprost. ”Reknem li da grijeha nemam sam, sebe varam i istine nema u meni” (Ivan 18.1).

Tek nakon spoznaje slijedi pokora i odrješenje grijeha. Lovro Kuščević – a ni Dalićka ni drugi prije – nisu priznali svoj grijeh, tvrdili su da ništa sporno nisu učinili. Kuščević za kaznu mora sjediti u saborskim klupama. Za kaznu! I još je dobio pohvale i solidarnost svojih drugova.

Ako ministar nakon ostavke trijumfalno odlazi, nije tim oslobođen grijeha. Ako je krivnja osobna, nakon svega odgovornost je stranačka i premijerova.

Izbjegavajući odgovornost Andrej Plenković nesvjesno, nabrajajući afere svojih ministara, ukazuje na najvažniji dio cijele situacije. Na to da se ne radi o pojedinačnom grijehu, neodoljivoj osobnoj pohlepi, već o grupnoj solidarnosti, štoviše stranačkom interesu koji on grčevito brani.

Ne radi se o nikakvoj aberaciji, već o pravilu. Skandal nastaje kad se netko izdigne iz anonimnosti koja ga je štitila. Čim zgrabi vlast i počne se smatrati višim od zakona koji vrijedi za obične ljude.

Braniti se time da to svi rade i da su se mnogi okoristili nije nikakva obrana od krivnje, već priznanje da se radi o sistemu, grupnom i stranačkom interesu.

Plenković je svojim oklijevanjem, neodlučnošću i izbjegavanjem reformi zorno pokazao da brani sistem, nepravde, glupost i pokvarenost. Nije sada u pitanju ostavka i smjena ministara, već promjena vlasti

Ljudi skromnih mogućnosti, bez plemenitosti na vlasti gube orijentaciju, valjaju budalaštine i nevješto lažu. Broj i raširenost pojave svjedoče da se ne radi o slučaju i karakteru ličnosti već o sistemu i pravilu.

Plenković je svojim oklijevanjem, neodlučnošću i izbjegavanjem reformi zorno pokazao da brani sistem, nepravde, glupost i pokvarenost. Nije sada u pitanju ostavka i smjena ministara, već promjena vlasti.

Problem s Plenkovićevim nije afera ili ostavka. Broj skandala i spornih ministara koji su nevoljko davali ostavke doveo je do toga da je on, braneći i opravdavajući njihove pogreške, postao odgovoran za njih.

Taktika rezanja repa komadić po komadić nije samo nepotrebno bolna već kriva i kratkovidna. Nema se što više odsjeći. Rep je potrošen, u pitanju je glava. U pitanju je vjerodostojnost, legitimitet vlasti.

Pozlata na rami monolitne vlasti se trusila i sada se vidi hrđa, vidi se da to nije mjed i monolit, već lim i prazna cijev. Ruzinu treba otući, boju obnoviti. Majstor je predugo spavao na lovorikama. Sada se prizivaju restauratori.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora