Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?

Kršćaninom se ne postaje krštenjem – niti etničkom pripadnošću, obiteljskim naslijeđem ili nekritičkim prihvaćanjem tradicije – nego obraćenjem (po) Isusu Kristu, to jest novim rođenjem. Ja dakle nisam kršćanin nego kristijan, jer pripadam Isusu Kristu, a ne kršćanskoj religiji.

Radikalan primjer tog obraćenja je veliki progonitelj ranih kršćana, Savao iz Tarza, koji je nakon susreta sa živim Kristom postao najučinkovitiji evangelizator i misionar naroda.

Objašnjavajući narav obraćenja, on u poslanici Efežanima 2: 1 – 5 govori o prošlom vremenu života u tami i grijehu te o transferu u novi život u svjetlu i slobodi. Tu promjenu rani kršćani nisu postigli svojim dobrim djelima i nakanama niti pripadnošću religiji. Ona je ostvarena jedino Božjom milostivom inicijativom i intervencijom njegove spasonosne ljubavi (”Ali Bog…”).

Usprkos činjenici što sam odrastao u kršćanskoj obitelji, ja u jednom intenzivnom periodu svoje rane mladosti nisam vjerovao u Boga i smatrao sam da je kršćanstvo građeno na mitovima i legendama te da su stoga sva kršćanska učenja besmislena

To opisuje i promjenu koja se dogodila u mom životu kada sam upoznao Isusa Krista kao osobnog Spasitelja i Gospodina. To iskustvo nije lako opisati ili objasniti.

Usprkos činjenici što sam odrastao u kršćanskoj obitelji, ja u jednom intenzivnom periodu svoje rane mladosti nisam vjerovao u Boga i smatrao sam da je kršćanstvo građeno na mitovima i legendama te da su stoga sva kršćanska učenja besmislena.

Tome je glavni razlog bio utjecaj ateističkog obrazovanja u ideološkom kontekstu kroz školstvo i medije nametnutog nam državnog ateizma.

Povremeno sam čak ozbiljno sumnjao da je čovjek Isus iz Nazareta ikad postojao.

Pripadnike crkve sam smatrao naivnim neznalicama koji pokušavaju pobjeći od realnosti svijeta i zahtjeva suvremenog života, nesposobni da shvate i nespremni da prihvate promjene do kojih je došlo napretkom znanosti i tehnologije.

Neko vrijeme sam mislio da ce moja glavna zadaća u budućnosti biti oslobađanje čovjeka od robovanja religiji i od praznovjerne vjere u Boga.

Klerike sam smatrao licemjerima koji su zaveli i iskorištavali običan narod, te zlorabe religiju i njezine simbole kako bi manipulirali slabo obrazovanim pukom.

S ljudskog gledišta promatrano, tri su čimbenika konvergirala da me dovedu u podnožje kriza onoga koji je umro kako bih ja mogao živjeti.

Prvo, kontinuirano i kritičko traženje koherentnog značenja te smisla i svrhe u životu.

Drugo, istovremena rastuća osobna svijest i iskustvo promatranja kako ljudi uglavnom robuju svojoj egocentričnoj i grešnoj naravi. Polako sam počeo shvaćati da se moji ideali ne podudaraju sa iskustvom realnosti ljudske egzistencije te da nemam racionalnog odgovora na dileme koje proizlaze iz ambivalentnosti čovjekove naravi.

Treće i najodlučnije, utjecaj i uzor koji mi je predstavljao otac Leopold koji je neizmjerno volio i ustrajno molio te živio i svjedočio kao novi čovjek u Kristu, svjedok odgovorenih molitava i transformiranih života, obnovljenih brakova i fizičkih ozdravljenja. (Na jednom javnom skupu u Zagrebu sam jednom upitan da li danas ima svetaca. Moj je odgovor bio da sam u životu upoznao dva autentična sveca, najprije mog biološkog oca Leopolda, a zatim mog ”Doktorvatera” Bonaventuru Dudu.)

Kršćaninom se ne postaje krštenjem – niti etničkom pripadnošću, obiteljskim naslijeđem ili nekritičkim prihvaćanjem tradicije – nego obraćenjem (po) Isusu Kristu, to jest novim rođenjem. Ja dakle nisam kršćanin nego kristijan, jer pripadam Isusu Kristu, a ne kršćanskoj religiji

Te tri struje je Božja providnost upotrijebila da moj život dovede do potpunog zaokreta od sebe prema Kristu. Kada sam svoje osobno povjerenje stavio u Isusa, staro buntovničko i nevjerujuće stvorenje je bilo odjednom i potpuno preplavljeno izbavljujućom prisutnošću Boga Stvoritelja kojeg sam počeo oslovljavati Abba-Oče.

Teret je bio skinut, potraga završena, duša oslobođena. Isus Krist je postao toliko centralan i realan u mom životu da je nutarnja sigurnost smisla i radosti zamijenila sve dotadšnje sumnje. Duhovnim sam preporodom postao novi čovjek, po prvi puta sam iskusio puninu života i Božje blagotvorne prisutnosti koja me nije nikada napustila.

A što vjerujem?

Vjerujem u Evanđelje koje nipošto nije nešto zastarjelo, prošlo i potrošeno, nego je u najvećoj mjeri suvremeno i relevantno. Njegova poruka i transformativna moć zrače u sve prostore osobnog i skupnog života, nadahnjuju kreativno razmišljanje kao i odvažno postupanje i kulturalno stvaralaštvo te posvemašnje preobrazbeno djelovanje.

Vjerujem u mir, biblijski šalom, koji ne oznacava samo odsutnost rata, prekid ratnog stanja ili kako ga je krivo definirao jedan grčki neoplatoničar, “odmor od ratnog neprijateljstva”. On je višedimenzionalan: mir s Bogom i mir u našoj savjesti kao i mir među ljudima i narodima. Šalom koji Bog daje je sinonim za sreću i blagostanje.

Vjerujem da zbog Evanđelja kod Kristovih učenika nema mjesta ravnodušnosti, a još manje fatalizmu. Nema odustajanja od vlastitog duhovnog rasta i ljudskog sazrijevanja, ali ni od izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta unutar naše (do)življene povijesti.

Vjerujem u ljubav. Iskustvo i prakticiranje ljubavi ima svoje izvorište u vječnosti, jer ”Bog je ljubav”.

Promicanje pravednosti i izgradnja mira je pretakanje vrednota vječnosti u vrijeme obilježeno nepravdama i nasiljem. Vjerujem da je kršćanstvo poziv da živimo u svjetlu vječnosti.

Vjerujem da u društvu koje se guši u sebeljublju živjeti u svjetlu vječnosti znači živjeti ljubav u prakticiranju sebedarja. U svijetu u kojem demagogija, diskriminacija i prisila još uvijek ponižavaju čovjeka vrednote vječnosti Božjeg nauma za čovječanstvo ostvarujemo afirmacijom slobode i dostojanstva svake osobe bez obzira na njenu nacionalnu, vjersku, socijalnu i inu različitost.

Vjerujem u Evanđelje koje nipošto nije nešto zastarjelo, prošlo i potrošeno, nego je u najvećoj mjeri suvremeno i relevantno. Njegova poruka i transformativna moć zrače u sve prostore osobnog i skupnog života, nadahnjuju kreativno razmišljanje kao i odvažno postupanje i kulturalno stvaralaštvo te posvemašnje preobrazbeno djelovanje

Vjerujem u nemirenje sa statusom quo te nužnim razvijanjem samostalnog kritičkog razmišljanja koje prati proročka hrabrost za istinu i smiono suprotstavljanje svemu što je lažno, pokvareno i nepravedno.

Vjerujem kao kršćanin protestantske provenijencije da je prosvjed uvijek ispravniji od licemjerja. Ako želimo boljitak, treba nam odvažnost umjesto straha, sveta neustrašivost da angažirano uđemo u sve prostore u kojima iskustvo i misao vjere trebaju biti prisutni, djelotvorni i smjerodavni. To je nerazdvojivi dio misije umanjivanja straha, a povećanja nade u svijetu nesigurnosti i beznađa.

Vjerujem da Kristovi vjernici nisu zatvoreni u neki geto niti da žive u zrakopraznom prostoru. Oni u strahu od sadašnjost ne bježe u prošlost, a nisu ni slijepi zanesenjaci neba koji u ovoj ”dolini suza” pasivno očekuju Božju buduću intervenciju.

Vjerujem da je Biblijom oblikovana i duhovno hranjena vjernička zajednica kristovski utemeljena i nepovratno orijentirana prema vječnim kategorijama, te je stoga prepoznatljiva po tome što u svom vremenu i prostoru radosno živi i autentično zastupa trajne vrednote Božjeg dobrohotnog nauma za čovjeka i njegov svijet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora