novinarstvo s potpisom
Franglais se govori u Francuskoj, europanto ili euroenglish u Europi: sutra ćemo svi govoriti GLOBISH (ne znam koliko je dopustiva ova moja ”engleska” konstrukcija?).
Kao što smo stoljećima veneto-po-domaće kao LINGUA FRANCA govorili na cijelom Mediteranu, od Bejruta do Porta, od Bengazija do Bovca.
Jasno, jezik se topi, nestaje, kao sladoled na njemu. I pretapa u globish – a globish se već rastapa kao ledenjaci na sjeveru u kraticama elektronskoga ne-jezika. Možda je samo još kompaktna, zatvorena skupina potonje utočište jezika. Kao već dobrostojeći istarski dijalekti, talijanski, slovenski, hrvatski – kojima se služimo svaki dan. I na kojima pišemo dobru literaturu!
Ča je jezik u jeziku, ča je dijalekt u standardu? I ča je pak dijalekt manjinski u većinsken điru: koji ga ne štima.
Niedan: ni tuoji većinci, ni tuji većinci???
S guštom brskam po slo-portalima u Italiji, ma vero ni straha, posvud puno ”la dolce favella” domača, slovienska, slavinska, meni tako bliska i draga, zato ča uona anke muoja: Krasno suzvučje arhaike sačuvane petnaestak stoljeća u talijanskim pokrajinama Benečija i Rezijija i u Trstu:
Iz Benečije: ”Pravica poznat suojo zgodovino, je temeljna pravica usakega človieka, le tarkaj ku živiet na suoji zemji, guorit suoj izik, uživat daržavljanske pravice, imiet dostop do kulture an do elementarnih uslug organizane družbe.”
Iz Rezije: ”Slovenci so na Ravanci takole povabljeni: Sta dušle tu-w sridi od te rozajanske duline: to jë löpu, da ste paršle! Warhövji od tih visökih guri, ka so na ti hüdi rokë so wbranjani od parka. Sede od Parka jë izdë na Ravanci blizu wäs. Wsa dulina anu najveć mësta na nizku tu-w dulini, tu ka se mörë lehku tet po nogäh, to jë dan lipi muzeo, ka parko jë organizäl: to jë Ekomuzeo duline Rezije. Izdë pučnüwa isi ekomuzeo anu od izdë štiri poti ćejo wan pokazat bogatijo od zamje anu dëla od isëh judi.”
Iz Trsta pjesma Atilija Kralja, 1996.: ”Z anim m’tkam s’n piju kafe/ une dan u bar pr France/ k’r slučajno pride uan/ an diškorš uat minorance!/ Ja! Da kaj? Da tu … da uno …/ čujte Viii … Vi ste med tisti/ ki ne zna da muj prenuono/ jemo je grunt na Via Battisti!/ In t’n dual u Campo Marzo/ k’mr uabrni tranvaj/ obdelavo suaje trte/ in si rihto suj tokaj!/ Ma … la sa?! Mi, no savevo!/ Zdej ki znste lohko greste/ naše mesto je biu prej Trst/ puatle Triest in … zdej Trieste!!!”
Šta je pesnik hteo da kaže, ča bi rekli naši brati Srbi?
U sveopćem i neizbježnom rastapanju i utapanju jezika u jedan nakaradni, ali neizbježni planetarni jezik, svaki jezik kompaktne sredine (teritorijalne, etničke, kulturalne…) jest posljednji bastion, Ultima Thule civilizacije, humaniteta, kulture, a dijalekti onaj nepresušni izvor, ona ”čista voda” Istranke Alferije Bržan – ”ud kapca du morja”!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.