Zašto čitam Handkea ili književnost i zabluda

Tri dana kasne, lijepe jeseni koja miriše na, kako bi rekao Cesarić, svježu naranču na grani, provela sam u Austriji. Pod granama divljeg kestena, čije lišće mijenjajući boju lelujavo pada pod noge šetačima, na promenadi uz Salzah, koja me neodoljivo podsjetila, po kestenima, klupama, ogradi i uličnim umjetnicima, na naš Štros.

Promatrala sam ponosan i elegantan Mozartov grad: njegove ponosne vizure, ulične svirače uz rijeku, kestenjare i prolaznike kojih je šetalište bilo puno. Pomislih tada kako Zagreb cijelim svojim urbanim habitusom i dušom pripada tom srednjoeuropskom krugu gradova koji dijele zajedničku austrougarsku povijest.

Sjetih se i kako se u vrijeme velikosrpske agresije gospodin Ponngruber snažno zauzimao za ukidanje embarga i za izbjeglice iz Hrvatske i BiH u zemaljskoj vladi pokrajine Salzburg. Sa sjeverne strane Salzaha promatram građanske vile i palače; jedna me neodoljivo podsjeti na palaču Magdalenić.

Danas Zagreb ne može biti dalje od svoje austrougarske baštine; njegovo urbano nasljeđe zalogaj po zalogaj otkidaju povampireni očnjaci građevinske mafije, kojoj pogoduje zagrebački kumordinar Žorž i njegova kumska i prijateljska svita pretvarajući ga u palanku, ni selo ni grad, u kojoj se može baciti smeće kraj prepunog kontejnera, urinirati u haustoru i pljuvati po cesti, derati se u tramvaju na mobitel da te čuju pet metara u krug

Prizovem u sjećanje kako je Baltazar Magdalenić od Bijele Stijene bio veleposjednik u Stenjevcu, pa za sebe i sina Ignaca primio barunstvo od Marije Terezije 1762. godine. Danas Zagreb ne može biti dalje od svoje austrougarske baštine; njegovo urbano nasljeđe zalogaj po zalogaj otkidaju povampireni očnjaci građevinske mafije, kojoj pogoduje zagrebački kumordinar Žorž i njegova kumska i prijateljska svita pretvarajući ga u palanku, ni selo ni grad, u kojoj se može baciti smeće kraj prepunog kontejnera, urinirati u haustoru i pljuvati po cesti, derati se u tramvaju na mobitel da te čuju pet metara u krug.

Uopće, prostaci svih vrsta mogu se danas u Zagrebu osjećati kao doma.

Otputovala sam u Austriju iscrpljena borbom za građansko i urbano, koja se danas u Zagrebu vodi gotovo u svakoj zgradi, u svakom haustoru. Prva linija bojišnice je na vlastitom pragu.

U torbi mi je Handkeov ”Strah golmana od jedanaesterca”; odlučila sam, naime, iščitati cijeli njegov dostupan opus, kao i onaj Olge Tokarczuk, koja mi je po senzibilitetu, i spisateljskom i aktivističkom, bliža, ne bih li došla do spoznaje gdje je danas mjesto literaturi u kulturi spektakla, senzacionalizma, politikanstva i povijesnog revizionizma.

Gdje je u svemu tome odgovornost literata, ona odgovornost o kojoj je 1957. govorio, zahvaljujući se na Nobelovoj nagradi za književnost, Albert Camus kazavši kako je odgovornost pisca danas ogromna, jer on ne smije biti, po definiciji, u službi onih koji stvaraju historiju, već  onih koji to trpe. U suprotnom bit će i sam lišen svoje umjetnosti.

Upravo se to, čini se, dogodilo Handkeu, jer njegov se književni opus ne može promatrati izdvojeno od njegovih putopisnih knjiga, u kojima je tragično zaglavio u ulogu apologeta zločinačke Miloševićeve politike, ustrajući u ulozi ekscentrika i provokatora, gotovo uživajući u tome što je izoliran i osamljen.

U torbi mi je Handkeov ”Strah golmana od jedanaesterca”; odlučila sam, naime, iščitati cijeli njegov dostupan opus, kao i onaj Olge Tokarczuk, koja mi je po senzibilitetu, i spisateljskom i aktivističkom, bliža, ne bih li došla do spoznaje gdje je danas mjesto literaturi u kulturi spektakla, senzacionalizma, politikanstva i povijesnog revizionizma

Čitajući ga, uopće ne dvojim da mu je, po spisateljskoj vještini, lucidnosti i akribiji, mjesto među književnim klasicima. No isto tako ne dvojim u ispravnost onoga što je rekao Camus, te ga zapravo žalim jer je, u svojoj zabludi, stavljajući pero u službu apologetike antičovječne politike i njenih aktera, pristao biti lišen svoje umjetnosti.

Pa ipak, možemo li otvoriti još jedan prozorčić, poput Rosenfielda u Die Weltu i upitati se ne govore li zapravo sve Handkeove knjige o zabludama, i ne govore li, kroz zablude, više o stvarnosti i istini od knjiga koje to ne čine?

Nedvojbeno je da svakog od nas djetinjstvo snažno određuje. Odredilo je i Handkea, usmjerilo njegov književni nerv, oblikovalo mu poetiku. I ne samo to. Ostao je zauvijek prilijepljen za strahove i čežnje nepriznatog djeteta njemačkog vojnika, malog dječaka s čudnim berlinskim naglaskom kojeg djeca baš nisu prihvaćala i kojem je osamljenost postala stabilitas loci, vrata u sanjanu zemlju negdje izvan državnih granica, ishodište književnog erosa.

Većina je velikih književnika kroz povijest bježala od političkog uprezanja svog pera kao vrag od tamjana, no ne i Handke. Već je u svom imaginarnom putopisu po zemlji svog porijekla, Sloveniji, dok rata nije bilo osim u slutnji, iskazao otvoren prezir prema njenom sve čvršćem usmjerenju ka nacionalnom samoodređenju.

Kasnije je otvoreno prezirao male državice-nacije nastale raspadom Jugoslavije i tvrdoglavo odbijao činjenicu da se iza krinke očuvanja Jugoslavije genocidno zlo utjelovilo u liku i djelu Slobodana Miloševića te da njegove velikosrpske težnje nisu ujedno i težnje srpskoga naroda kao ”čuvara izvornosti” pred barbarizmom Zapada.

Ljudi su bića zabluda. I ja sam, nakon osamostaljenja, imala vlastita hodoljublja po zgarištima, uskrisivala sam u mislima sva značenja koja je moj zavičaj utisnuo u mene tijekom odrastanja i na suprotnoj strani od Handkeove zablude vjerovala da ću, za kojih četvrt stoljeća, gledati svoju voljenu zemlju iscijeljenih rana, naprednu, prosperitetnu, socijalnu i pravednu.

Možemo li otvoriti još jedan prozorčić, poput Rosenfielda u Die Weltu i upitati se ne govore li zapravo sve Handkeove knjige o zabludama, i ne govore li, kroz zablude, više o stvarnosti i istini od knjiga koje to ne čine?

Uzgajat ćemo kvalitetnu i zdravu hranu, cijeniti rad, trud i stručnost, održivo se razvijati, čuvati more i šume i privući strani kapital, imati malu, funkcionalnu i pravednu državu. Samo ako se malo potrudimo.

Kroz četvrt stoljeća i sve oblike mog aktivizma bivalo mi je sve jasnije da se moja hodoljubna zemlja, voljena Hrvatska, ne može stisnuti u raljama goleme, skupe i korumpirane države premrežene interesnim klikama.

Pitanje je hoće li uopće za mog života moja sanjana zemlja postati istoznačna s državom.

Otrežnjenje sanjara kod mene je nastupilo, kod Handkea nije. Sretna sam što me ipak moja zabluda nije navela na gorčinu. Odlučila sam samo iskoristiti alate druge, funkcionirajuće države da ovaj svijet činim boljim svojim zalaganjem i stručnošću.

I dalje stanujem u svojoj sanjanoj zemlji, slikam, ponekad pišem, pribivam u kuli bjelokosnoj, lišena zabluda.

Posljednjeg austrijskog dana prisjetim se Handkea i njegovog govora godinu dana prije mog rođenja, 1967., naslovljenog upravo ”Ja stanujem u kuli bjelokosnoj”. Kad sam ga prvi put čitala, krajem osamdesetih, okušavajući se u pisanju, silno mi je imponirao. Smatrala sam ga snažnim, hrabrim i ekspresivnim i njegove su mi riječi kako se književnost nikada ne smije upregnuti u pravdanje bilo koje ideologije, jer ideologija čini da mislimo kako ona nudi konačnu sliku svijeta, a uloga je književnosti razbiti te lažne slike, puno značile.

Ljudi su bića zabluda. I ja sam, nakon osamostaljenja, imala vlastita hodoljublja po zgarištima, uskrisivala sam u mislima sva značenja koja je moj zavičaj utisnuo u mene tijekom odrastanja i na suprotnoj strani od Handkeove zablude vjerovala da ću, za kojih četvrt stoljeća, gledati svoju voljenu zemlju iscijeljenih rana, naprednu, prosperitetnu, socijalnu i pravednu

Poslije tog govora nisam čitala njegova djela, osim ”Neba iznad Berlina”. Zato sam to odlučila nadoknaditi.

Zbog lišavanja svih zabluda, pa i one da veliki književnik nikad ne bi bio licemjeran i pogazio svoje riječi o poslanju književnosti.

Tog poslijepodneva, stojeći na mostu iznad rijeke Inn, dok je mi je britki vjetar s Alpa punio nosnice mirisom snijega, osjećala sam kako se, na suprotnim obalama vlastitih zabluda, Handke i ja susrećemo licem u lice. Ja u svojoj lišenosti vlastitih, on u svojoj tvrdoglavoj ustrajnosti, koja nužno donosi, kako je rekao Camus, i lišenost vlastite umjetnosti.

Ipak, Handke moje mladosti bio je u pravu. Uloga je književnosti razbiti lažnu sliku o svijetu. Upregne li se u ideologiju, njezino poslanje ostaje isto, no tada razbija lažnu sliku o književniku.

Književnost je u konačnici mač istine.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora