Ljudski podkapacitiran, a roditeljski kapacitiran

Jedan je strani državljanin trenutno najpoznatiji tata u Hrvatskoj. Njemu u prilog donesena je na zagrebačkom sudu privremena mjera. Svojevrsnim presedanom dopušteno je da sinčić od nepunih osam godina boravi na njegovoj adresi svo vrijeme, s izuzetkom od 88 sati iliti nepuna četiri dana koliko se smije biti s mamom. S njom je dosad  živio svo vrijeme.

Da sve bude tužnije i ružnije, mama koliko znamo nije socijalni slučaj, nije zlostavljala niti zanemarivala dječaćića. Tome usprkos jedan značajan dio hrvatske javnosti, koji i na sam spomen da recimo dvojica ili samo jedan homoseksualac može usvojiti i odgojiti dijete “izbace očnjake“ i satima vas uvjeravaju kako je djeci za normalan i zdrav razvoj upravo neophodna majka ili barem osoba ženskoga roda koja će u odgoju igrati njezinu ulogu, staju  na stranu tate.

Bogatog i moćnog tate koji je svu snagu zadnje četiri godine upro ne bi li se u hrvatskoj javnosti prikazao gotovo nestvarno savršenim ocem.

Da sve bude tužnije i ružnije, mama koliko znamo nije socijalni slučaj, nije zlostavljala niti zanemarivala dječaćića. Tome usprkos jedan značajan dio hrvatske javnosti, koji i na sam spomen da recimo dvojica ili samo jedan homoseksualac može usvojiti i odgojiti dijete “izbace očnjake“ i satima vas uvjeravaju kako je djeci za normalan i zdrav razvoj upravo neophodna majka ili barem osoba ženskoga roda koja će u odgoju igrati njezinu ulogu, staju  na stranu tate

On se preselio u Hrvatsku. U Zagreb. Zagreb je za njega u usporedbi s ruskim, pa i švicarskim gradovima (Beograd nećemo ni spominjati), gotovo savršen. Veli da je čist! Uređen! Stalno se nešto obnavlja. Renovira. Sve sređeno. Divi se gradonačelniku koji već toliko godina upravlja gradom i prije svih drugih po njemu je zaslužan za takav rezultat.

To je pravi građanin, ni traga pričama o korupciji, provizijama, otpadu. Druži se i prijateljuje s Bandićevom desnom rukom ali i sa Cherie Blair koja ga je i odvela na prijem kod gradonačelnika… Hoće to, Cherie je poznata po pisanju pozivnica za Bandićeve prijeme.

Pod tim po svemu savršenim gradonačelnikom su i vrtići i škole. Isti oni u koje je išao i ide dječačić koji će s mamom provoditi 88 sati mjesečno, jer ima tatu koji ne putuje, ne bavi se businessom, nema u drugoj državi novu obitelj, braću dječaćiće od kojih jedan nema ni mjesec dana.

Tata, za kojega vele da je “kralj bakra“ preferira onako kraljevski zagrebačkoga prvijenca. Nije mu on bio zanimljiv kao beba, pa je tata je javnosti objasnio otprilike ovako: “U prvoj godini otac tu nema što raditi, majka doji, mijenja pelene, beba spava i taj proces traje!“

U Beogradu taj proces upravo traje. Treći sin savršenog tate rođen je 8. studenog. Pogađate: papa, spava, trideset godina mlađa mama koja je “zgodna, obrazovana, mlada, oštroumna, uvijek spremna na šalu“ doji, mijenja pelene i studira dok tata “ratuje“ za prvijenca. I taj proces traje.

Usprkos godinama (54), savršeni tata planira, barem prema danim razgovorima, još beba kojima će aktualna ili moguće neka druga savršeno lijepa i na šalu spremna mama mijenjati pelene. Taj će “proces“ trajati, dok neki drugi sudovi, poput ovog našeg zagrebačkog ne donesu privremene mjere, jer se eto savršene s vremenskim odmakom pokažu kao nesavršene

Teško je konkurirati tako savršenom tati. Mame lako postaju roditeljice bez roditeljskog kapaciteta. Pogotovo kad usprkos tatinu protivljenju ne puste dijete u školu iz koje ga odbijaju predati očuhu, s kojim uz mamu živi četiri i pol godine.

Savršeni tata je “kategorički protiv toga da djecu u školu vozi bilo tko drugi, do sami roditelji.“

Protiv toga je i da po djecu dođe bilo tko osim roditelja. Štoviše takvo delegiranje roditeljske skrbi smatra nezakonitim, preko novina poručuje: “Nemate pravo, svoje roditeljsko pravo delegirati nekoj trećoj osobi, osim u iznimnim slučajevima. To je roditeljsko pravo koje je neprenosivo!“

Izniman slučaj nije ni kad je tata na Cipru, a mama bolesna. Profesorice slijepo slijedeći tatinu listu nisu pustile dječaćića, na silu su ga zadržale u školi. Mama trvdi da se prepao kako će ostati sam u školi, a tata da ga je očuh poticao usprkos njegovoj zabrani da pobjegne od učiteljica k njemu.

Bogatog i moćnog tate koji je svu snagu zadnje četiri godine upro ne bi li se u hrvatskoj javnosti prikazao gotovo nestvarno savršenim ocem. On se preselio u Hrvatsku. U Zagreb. Zagreb je za njega u usporedbi s ruskim, pa i švicarskim gradovima (Beograd nećemo ni spominjati), gotovo savršen. Veli da je čist! Uređen! Stalno se nešto obnavlja. Renovira. Sve sređeno. Divi se gradonačelniku

Mama je onda bolesna došla po njega, ali ga zbog doživljene traume više nije puštala u tu, navodno elitnu školu, kojoj je savršeni tata donirao novac za novo igralište.

Kako je mama “mediteranski temperamentna“ mailom je navodno prijetila i izvrijeđala savršenog tatu. On suptilan kakvi jesu svi savršeni, tužio ju je za obiteljsko zlostavljanje, pa je kažnjena s tri tisuće kuna.

Tata pazi da na sudu i prepisci mamu ne neaziva pogrdno, tvrdi da ona njega naziva “seljačinom“. On nju tek divom.

Prokuživši kako je trenutno vrlo “in“ igrati na kartu ravnopravnog roditeljstva s bivšima, savršeni tata dosljedno ju igra. Uz pomoć dobro plaćenih odvjetnika koji se bave pravima djeteta, utjecajnih prijatelja, medijskoga PR-a, stvara sliku o sebi kao roditelju potpuno posvećenome svom prvom sinu.

Nitko tko ove dane staje po novinama i društvenim mrežama na njegovu stranu ne pita se što je s dvoje  male djece koje u drugoj državi ima. Ona ne zaslužuju ravnopravno roditeljstvo?

On pak dosljedno, sa zagrebačke adrese opsesivno vreba svaki i najmanji propust popularne mame i njezine nove obitelji i podiže tužbe. Na desetke njih.

Mama ne smije objavljivati slike sa sinom. Maleni ne smije na koncerte svoje mame, mada među njezinom publikom često bude čitavo mnoštvo djece. Mama ne smije komentirati tatine postupke, mada on – istina indirektno – nerijetko komentira njezine. Ne smije se referirati na odluke institucija koje joj ne idu u prilog, jer to odmah tatina ekipica tumači kao zloupotreba djeteta u svrhu vlastite popularnosti i promocije.

Severina Kojić je valjda jedina mama koja javno ne smije biti ponosna na svog sinčića.

Vlasti blizak psihijatar javno poručuje nakon privremene mjere kako je “licemjerno suosjećati sa Severinom“ jer po njemu koristi popularnost ne bi li utjecala na pravosuđe…

Eto, ja sam licemjerna.

Njezino je pravo posegnuti za svim dopuštenim sredstvima, pa i pažnjom javnosti koji uživa zbog svog posla, da ispravi nanesenu joj nepravdu. Odvojili su od nje sinčića koji je s njom skoro osam godina.

Ona za razliku od njezina bivšeg partnera nikad o njemu kao tati ne govori ružno. Sporni su joj, po meni potpuno opravdano, postupci Milana Popovića prema njoj.

Da sam na Severininu mjestu i ja bih odbila da mi dijete obrazuju i odgajaju oni koji se nisu u stanju solidarizirati s podcijenjenim kolegama i štrajkati, pa makar se to nazvalo roditeljskom podkapacitiranošću… Nije mi samo jasno kako netko tko ne suosjeća s mamom svog sina, netko tko je ljudski podkapacitiran može imati roditeljski kapacitet?

To njegovo neprestano popovanje nad njezinim životom, poslom, životnim izborima koji se tako lako primaju u malograđanskoj Hrvatskoj. Bogatstvo, uspjeh, lukavo hvaljenje Hrvatske kada god za to ima priliku pomoglo mu je i da dio javnost, nažalost i institucija, dobije neopravdano na svoju stranu. Eto uspio je i da netko, tko sebe zove psihijatrom suosjećanje s mamom nazove licemjernim.

Severinina patnja, tuga zbog činjenice da će sa sinom biti 88 sati mjesečno ismijava se i obezvređuje. Čitajući netko neupućen mogao bi pomisliti da je u nas, ako si žena, pa još k tome uspješna i popularna, ako si nazionale ne smiješ imati djecu. Djeca su za bezobrazno bogate.

Strane državljane koji cijene gradonačelnike kojima predsjednice pjevaju, a oni samo delaju i delaju dok Zagreb ne bude skroz na skroz po mjeri onih, koji kad žele zagorčati život bivšoj imaju dovoljno novca da kupe vilu, izgrade školsko igralište i po čitav dan ne radeći valjda ništa drugo voze djecu u školu i iz škole. U školu čije učiteljice nisu podržale opravdani štrajk svojih kolega.

Da sam na Sevkinu mjestu i ja bih odbila da mi dijete obrazuju i odgajaju oni koji se nisu u stanju solidarizirati s podcijenjenim kolegama, pa makar se to nazvalo roditeljskom podkapacitiranošću.

Nije mi samo jasno kako netko tko ne suosjeća s mamom svog sina, netko tko je ljudski podkapacitiran može imati roditeljski kapacitet?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora